Piše: Danijela Blažeka

Jasno je da dijete za takve ljude ne može osjećati ni pravu ljubav ni poštovanje.

Gledala sam nedavno jedan film (Mom and Dad, 2017.): Tipična slika zapadnog društva i obitelji. Žene na pragu srednjih godina vježbaju u uzaludnu nastojanju da produže još za koju godinu svoj mladenački izgled koji u godinama u kojima se nalaze ubrzano nestaje. Njihovi muževi lude na poslu kojim nisu zadovoljni, već i te kako svjesni da su se oko struka počeli širiti i da im se kosa prorjeđuje na tjemenu. Međusobno imaju sve manje dodirnih točaka, stalno u nekoj jurnjavi, frustrirani, nezadovoljni, s obvezama koje su se godinama nagomilavale, a snage i volje da se s njima suoče sve je manje i manje – a moraju ih odraditi jer im druge nema. S djecom koja su uglavnom u tinejdžerskim godinama nemaju nikakav odnos: Za svoju djecu oni su starci koje ne poštuju, gnjavatori koji im pokušavaju nametnuti neka pravila i koji se od njih nadaju nekim osjećajima, no koji s tom djecom nikad nisu bili zaista bliski – bliže im je društvo njihovih vršnjaka. Za njih same njihova su djeca neodgovorna i nezahvalna derišta koja od njih samo uzimaju, a ništa ne daju, a koju, eto, iz nekih razloga koji su im sve nejasniji, imaju dužnost voljeti i brinuti o njima. Tipična priča društava zapadne kulture, kao što sam već rekla... i nekako sve bliža onomu što sve češće viđam i kod nas.

Produbljeni generacijski jaz

Otuđena djeca i roditelji, međugeneracijski jaz, nerazumijevanje i kriza srednjih godina... Reći će netko da je sve to već odavno opisano i da zaista nije ništa novo. Možda i jest tako. Zaista, oduvijek je postojala ta razlika između starije generacije (one roditelja) i mlađe (njihove djece). No, ovo što se posljednjih desetljeća događa u zapadnoj kulturi (koju i mi preuzimamo) koja je prvo srušila sve moralne zidove tzv. seksualnom revolucijom, a potom postala nevjerojatno pedocentrična („djetetocentrična“), taj je jaz produbilo do neizdrživosti.

Nekadašnji roditelji – a govorim o onima prije moralnog sloma Zapada koji je počeo s obama svjetskim ratovima i svoj vrhunac i konačni lom doživio '68. – znali su da je obitelj ono što je najvažnije u životu čovjeka i da je njihova prva dužnost kao roditelja ta da djecu odgoje u dobre ljude: Buduće vrijedne muževe i žene, očeve i majke. Oni su se oko toga i trudili, u svojoj kući, u zajednici, u crkvi, u školi... vlastitim primjerom i isticanjem drugih pozitivnih primjera. Njihova djeca, koliko god da su kao djeca pripadala mlađoj generaciji, znala su da se njihovi roditelji oko njih trude, i to za njihovo dobro, i cijenila su to. Cijenila su svoje roditelje. Puno toga što se danas smatra normalnim, tada je bilo nezamislivo. Što bi današnja djeca, koja se ne ustručavaju zalupiti majci vratima pred nosom i bezobrazno odgovarati ocu te za koje su roditelji „starci“ od kojih samo treba izvlačiti novce i kojima se ništa ne duguje, rekla na to da su se nekoć djeca roditeljima obraćala s „Vi“? I da je u SAD-u nekoć bilo normalno da se dijete ocu obrati s „gospodine“? Danas to zvuči nevjerojatno.

Generacije moralno posrnulih

No, uistinu, zašto bi većina današnje djece i osjećala neko poštovanje prema svojim roditeljima? Ti njihovi roditelji u puno su slučajeva „šarali“ prije braka, dakle riječ je o moralno posrnulim ljudima. Ako su se i vjenčali, učinili su to iz običaja i pitanje je koliko je ljubavi zaista među njima bilo nakon mladosti provedene u „vezama“. I njih same, djecu, imali su zato da „imaju dijete“ (kao neko svoje pravo), a ne iz međusobne ljubavi i otvorenosti životu. Tko zna koliko su njihove braće pobacili, bilo bolničkim pobačajima bilo korištenjem abortivnih sredstava? Takvi, moralno davno posrnuli, okrenuti sebi i svojim potrebama i s djecom tek kao „ostvarenim pravom na roditeljstvo“ koju su brže-bolje poslali u jaslice/vrtiće i produžene boravke (ili bakama i djedovima), sigurno nisu bili ljudi koji bi se potrudili svoju djecu odgojiti u dobre ljude. Jesu li se pobrinuli da im djeca zaista uče i nauče potrebna znanja? Jesu li se potrudili paziti na njih i učiniti sve da očuvaju njihovu čistoću i čestitost kako bi jednoga dana imali dobar brak i postali dobri roditelji vlastitoj djeci? Upravo suprotno: Te generacije moralno posrnulih, koji sada, u svojim srednjim godinama, s čežnjom i žaljenjem gledaju na nekadašnje „šaranje“ i lagodan život bez obveza, svim silama nastoje te svoje poglede prenijeti i na svoju djecu, za čiju stvarnu dobrobit uistinu nisu uopće zainteresirani. Zato i pedocentrična kultura, kao normalan nastavak seksualne revolucije: Pedocentrična kultura, naime, ne dolazi kao rezultat stvarne brige za djecu i ljubavi prema njima, nego kao rezultat nebrige i neljubavi te nepostojanja roditeljskog moralnog autoriteta. Jasno je da dijete za takve ljude ne može osjećati ni pravu ljubav ni poštovanje. I kao što će roditelji u jednom trenutku s iznenađenjem uvidjeti da im se, eto, djeca ipak nisu uspjela sama odgojiti, pa će ih prezirati zbog njihova ponašanja (ili im se ulizivati kao „pametnijima od sebe“ upravo zbog tog ponašanja za koje su većinom sami krivi), tako će i djeca prezirati svoje roditelje koji su iznevjerili svoju roditeljsku dužnost i umjesto da ih odgoje za dobro, prepustili ih stihiji i zlu (a nerijetko ih čak i gurnuli u njega).

Odbačaj

U filmu koji sam gledala ti su postseksualnorevolucijski roditelji odlučili ubiti svoju djecu: U cijelom društvu jednoga su dana roditelji navalili na svoju djecu s dubokom mržnjom i čvrstom željom da ih ubiju. Ta nezahvalna djeca koja ih preziru i samo iskorištavaju uzela su im, eto, njihovu pustopašnu mladost i svela ih na ono što su i sami prezirali – sredovječne ljude s obvezama, iza kojih su polako ostali dobar izgled i seksualne avanture. Film nije baš nešto, ali progovorio je o temi o kojoj se ne govori, a prisutna je posvuda oko nas. Riječ je o svojevrsnom postporođajnom pobačaju: Mržnji prema djeci od strane tih roditelja koju oni ipak baš ne iskazuju javno jer su svjesni da to još uvijek nije društveno prihvatljivo, ali zato je u sebi i te kako osjećaju. No, zato je obrnuti pobačaj, ili bolje rečeno odbačaj, jasno vidljiv: Djeca danas, kao odrasli ljudi, sve češće ne mare za svoje roditelje. I prepuni starački domovi, kao i eutanazija, na Zapadu su polako postali realnost, a ne iznimka. Zasluženo, nažalost.