Petar Barbarić o „šminkerima“ svog vremena
uto, 05. ožujka 2019. 10:54
Sluga Božji Petar Barbarić (1874. – 1897.) kao sasvim normalan mladić, koji je svoju bolest podnosio hrabro, bio je duhovan i duhovit, a ponekad se koristio i ironijom kako bi ismijao praznu vanjštinu. Tako je opisao i „šminkere“ svoga doba.
Petar Barbarić
Jedan takav primjer je zadaća koju je napisao u petom razredu tadašnje Travničke gimnazije, što bi danas bilo ravno prvom razredu srednje škole. Tekstom koji nosi naziv Gizdelin opisao je „šminkere“ svog vremena. Čini se da se od tada, osim mode, malo toga promijenilo.
Gizdelin
Piše: Petar Barbarić
Pogledajte tog gizdelina! Gle, kako se iskitio kao papiga. Vlasi sredinom glave razdijelio, da se već iz daleka vidi bijela brazgotina, kao da srebreni potočić sredinom glave teče. Kako je brižno i oprezno namjestio svijetli šešir, da ne bi poremetio kose! Ruka mu svaki čas leti na ono malo brčića, glacka ih i kovrči. Gledaj mu fine ručice. Dugi se nokti brižno čuvaju, jer ako se jedan slomi, jao i pomagaj! Tek što malo zagrije sunašce, već ručica ne vidiš više – u rukavicama su. Pa ni na bijelo lice ne smije pasti sunčana zraka. Haljine se upile oko njega, svijetle se. Kod krojača on ti sve haljine prebere, ne pitajući po što je što, ili hoće li biti dobro i korisno. Ako samo pristaje, nije skupo, pa prodao za to i pô kuće. Cipele su po najnovijem kroju, svijetle se, mogao bi se na njima ogledati. On će ti uzeti naočale, pa makar ih i ne trebao ili na njih dobro ne vidio; no ovako izgleda učeniji.
Eh, šta ćeš? „Vidjela žaba, gdje se konji kuju, pa i ona digla nogu.“Takva vidjeh jednom, gdje osedlao najfinijim „cvikerom“ nos, stupa ponosno i veličanstveno cestom, držeći u lijevoj ruci bijeli rupčić, a u desnoj kukast štapić. Al eto nesreće! Nešto mu zape svijetlim cipelicama. On pogleda i eto jada – ne vidi kroz očale. Morao dakle odsedlati nos. Na više koraka već oćutiš, da ti se „kicoš“ primiče, jer se namazao mirodijama, kao da hoće pčele na sebe mamiti. Kako ti se u govoru slatko i blago zna umiljavati; što no reknu, mogao bi ga na ranu privijati. Slatki govor prati bijelim ručicama, al’ najviše tako, da mu se vide dugoljasti nokti, ili ća zlatni prsten. Ide čovjek i u društva, u kolo; nu njemu se mili samo u kolu onih, koji su šuplje glave kao i on, koji će mu se diviti ili dapače veličati ludost njegovu. Izađe li on katkad za čas iz društva, ode u kakav zakutak, izvadi zrcalo, naravna svoju kosu, zavrne brčiće, kane koji put iz drage si bočice, te se opet iznova namaže.
Pa odakle i zašto sve to? Iz šuplje glave, koja ne vidi dalje od nosa; iz neplemenita srca, koje tako niske stvari ljubi i ne teži za većim. Gledaj jednoga takova đaka, kako se šepiri među suučenicima poput gizdava pauna. Ali kao što začepiš uši, kad se paun oglasi, tako bi katkad rado i suučenici začepili uši, kad im se „kicoš“ oglasi pred učiteljem. Tuj odaje svoju nutarnju vrijednost. Eh, kad ne ima ništa unutra, nek se bar vanjština svijetli! Siromašni stvor ne zna, da se ni nutarnjim darovima ne smije ponositi, a kamo li vanjskim odijelom. Megju pametnim ljudima takvomu mjesta ne ima; jer oni od gizde zaziru, oni se „kicoša“ klone, oni mu se smiju. Pa kako je osobito smiješno vidjeti čovjeka, gdje se prelijeva u svili, a – kesa prazna! Pravo šiba naš narod takoga: „Gle izgori u zlatu, a ne ima šta ručati!“ Oh jadnoga gizdelina, ne zna čovjek, bi li ti se rugao ili te žalio!
Iz knjige: Ante Puntigam, Petar Barbarić 1874.-1897., Zagreb, 1936., str. 153-154.
KT
Izdvojeno
Razmišljanje
sri, 20. stu. 10:03
Konferencija "Swipe, post, like"
Konferencija o formiranju vjere mladih u digitalnom svijetu pod nazivom „Swipe//Post//Like: Youth faith formation in the digital sphere“, od 16. do 19. rujna, okupila je u Sarajevu 54 mladih iz Argentine, Belgije, BiH, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Slovačke, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Ukrajine.
