Samo se prvi pamti


Čak i oni – s lijeva – koji su ga godinama, ponajviše za života, osporavali, priznaju kako je bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Krajem osamdesetih neki su možda u javnosti imali i veći kredibilitet, ali nitko kao on nije imao jasnu viziju o tomu kako bi trebala izgledati budućnost Hrvatske.

Piše: Josip Vričko

Onako baš prigodničarski, uoči 20. obljetnice smrti Franje Tuđmana 10. prosinca, potkraj studenoga objavljeni su rezultati ankete što ju je provela agencija Ipsos, a u kojoj su Hrvati odgovarali kako danas doživljavaju prvoga hrvatskog predsjednika. Pozitivno mišljenje o „Ocu nacije“, kako je volio da ga zovu, ima 52% anketiranih, 29% na njega gleda i pozitivno i negativno, a samo 13% misli da je negativac.

Zanimljiv je, također, i Tuđmanov sraz s bivšim predsjednicima, osobito, dakako, s – Josipom Brozom. U dvoboju dvojice glasovitih Zagoraca, onome iz Velikoga Trgovišća prednost je dalo 51% ispitanika, dok njih svega 31% (još) vjeruje da je kumrovečki kontroverznjak bio na pravome putu. A otprilike kao i trostruki narodni heroj, prošao je haaški zviždač i neslužbeni prvak Balkana u pričanju viceva, koji se na čarobni brijeg Pantovčak popeo nakon smrti prvoga predsjednika. Dakle, Tuđman – Mesić 56:32.

Kissinger je bio vidovit

Vrijeme je, evo, pokazalo kako je jedan od najvećih svjetskih diplomata XX. stoljeća Henry Kissinger bio vidovit kada je, nakon pobjede Hrvatske u ratu protiv velikosrpske agresije, hrvatskom predsjedniku napisao: „Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenutcima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“

Hrvatske glave, istina, još (!) nisu hladne, ali, ipak, nakon ere detuđmanizacije, svjedočimo vremenu retuđmanizacije. Stavimo li, štoviše, propitivanje Tuđmana u kontekst aktualne predsjedničke predizborne kampanje, može se konstatirati kako niti jedan ozbiljan pretendent na predsjedničko žezlo nema ružne riječi za Ćaću (Naime, i tako su ga zvali – u Hercegovini poglavito.) Jasno, od hadezeovske Kolinde Grabar Kitarović to se i očekuje, od Miroslava Škore, razočaranog, pa onda i ex-HDZ-ovca, također. Ne može se, međutim, nijedna loša čuti niti od Zorana Milanovića, kojega podupire pa gotovo svekolika ljevica u Hrvata.

Slučaj toga osebujnog bivšeg SDP-ova premijera vrlo je ilustrativan glede utvrđivanja kada je zapravo počela retuđmanizacija, budući da je svakomu jasno kako se na Tuđmana krenulo odmah poslije njegove smrti. S tim kako su u detuđmanizaciji vrlo uspješno kohabitirali bivši hadezovac Mesić i prvi predsjednik HDZ-a nakon utemeljitelja „stranke opasnih namjera“ Ivo Sanader. Jedan iz Predsjedničkih dvora, a drugi kao premijer sa zagrebačkog Trga Sv. Marka.

Tuđmanizam je vizija

Naime, još 25. lipnja 2015. u svome govoru u povodu Dana državnosti, tadašnji je premijer Milanović kazao: „Franjo Tuđman još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg.“ U to doba u hrvatskoj metropoli „dostojan trg“ imali su samo ban Josip Jelačić, kralj Tomislav i rečeni Broz, pa je ovaj praznični govor bio uvod u SDP-ovu inicijativu da se novu zagrebačku zračnu luku imenuje po prvom hrvatskom predsjedniku, što je naišlo na gotovo opće odobravanje.

Mada je bilo onih iz HDZ-a koji su tvrdili kako su to predlagali još dok je „novi Pleso“ bio samo u nacrtima. Uz to, bilo je i onih koji su govorili kako je riječ o političkom oportunizmu Milanovića i njegove stranke. Biva, bilo bi vrlo delikatno maknuti bilo koga od trojca ban – kralj – maršal... pa trg dati vrhovniku. (Iako, vidjeli smo, Broz je konačno pao u kolovozu 2017., ali „njegov“ je trg preimenovan u Trg Republike Hrvatske.)

A kako je ovdje (dosta) bilo riječi o (neuspjeloj) detuđmanizaciji i aktualnoj (uspjeloj) retuđmanizaciji, vrijeme je i da definiramo – tuđmanizam. Zapravo, definirao ga je filozof, diplomat i publicist Benjamin Tolić, u to vrijeme politički tajnik stranke Hrvatski blok – pokret za modernu Hrvatsku, koju je 2002. osnovao Tuđmanov miljenik i nesuđeni nasljednik Ivić Pašalić.

„Tuđmanizam je vizija samostalne, demokratski uređene, snažne, samosvjesne, ponosne Hrvatske.“ A tri njegova glavna obilježja su: „Ta vizija polazi od pomirbe hrvatstva i jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, isključuje balkanska državna udruživanja, a nastoji oko ravnopravna članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji ne odričući se hrvatskoga nacionalnog identiteta i individualiteta.“

 Anglomanija i amerikofilska histerija

Treba kazati kako se pojam tuđmanizam prvi put pojavljuje u knjižici 100 pitanja – 100 odgovora, objavljenoj u Zagrebu 2003., kada je, dakle, Tuđman već počivao na Mirogoju. No, za njegova života nastalo je, uz ino, i jedno vrlo zanimljivo zapažanje mađarskog sveučilišnog profesora Istvana Nyomarkaya koji je u srpnju 1999. posjetio Hrvatsku.

„U Hrvatskoj se ne majmunira Zapad, nema anglomanije niti amerikofilske histerije, nema obožavanja Hollywooda i ljudi se ne otruju od hamburgera. Hrvat se dobro osjeća u Hrvatskoj, dopada mu se zemlja u kojoj se rodio, gdje su živjeli njegovi predci i po kojoj je prije nekoliko godina tekla krv za neovisnost, za samostalnost“, napisao je taj hrvatski gost i dopisni član HAZU-a u listu Napi magyarorszag.

A o Tuđmanovu političkom gardu, koji je bio najvažniji (i) za ovakvo jedno viđenje Hrvatske, svjedoči i njegov susret s američkom državnom tajnicom Madeleine Albright na Pantovčaku 30. kolovoza 1988. Ona je u to vrijeme – bilježi bivši glavni urednik Vjesnika Nenad Ivanković u svojoj knjizi Što je ostalo, predsjedniče? – inzistirala, ne samo na masovnom povratku izbjeglih Srba, praktičnom prekidu odnosa s bosanskohercegovačkim Hrvatima i njihovim političkim i vojnim strukturama, nego je i optužila Zagreb za demokratske i ine deficite u gotovo svim područjima života.

 Oluja na Pantovčaku

„Tuđman je na to oštro odgovorio, rekavši kako su to jednostrane ocjene i podsjetio ne samo na to da je SAD 1991. podupirao opstanak Jugoslavije, nego i na to da je 1995. američki veleposlanik Galbraith dotrčao u njegov ured kako bi priopćio da je Washington protiv Oluje. Dometnuvši: 'Na ovim prostorima jedino je ova samostalna Hrvatska stabilna. Želite li i ovdje postići nestabilnost sličnu onoj u Albaniji ili na Kosovu?'“, bilježi Ivanković.

U današnjoj Hrvatskoj je gotovo nezamisliv ovakav konflikt bilo kojeg hrvatskog dužnosnika s bilo kojim zapadnim diplomatom. Čak i oni – redom hadezeovci – koji se pozivaju na prvog predsjednika i rado se, naročito evo ovih predizbornih dana, slikaju ispod njegovih slika i spomenika, gotovo zaljubljeno su zagledani u Bruxelles ili Washington. Tako je njegov slogan: Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što, ostao zapravo (samo) kao podsjetnik na sretnija vremena kada nije bilo ni „anglomanije niti amerikofilske histerije“.

Naprosto, Franjo Tuđman bio je vizionar. Čak i oni – s lijeva – koji su ga godinama, ponajviše za života, osporavali, priznaju kako je bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Krajem osamdesetih neki su možda u javnosti imali i veći kredibilitet, ali nitko kao on nije imao jasnu viziju o tomu kako bi trebala izgledati budućnost Hrvatske. Iza prvog hrvatskog predsjednika ostala je samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska – njegovo mjesto u povijesti je neupitno.