Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Otkako smo počeli slaviti Božić bez Božića i došašće sveli na „Advent ovdje i ondje“, dosta pitanja lebdi u zraku onim vjernicima koji još uvijek vjeruju u sveti Božić. Da, baš tako: postoji sveti i „nesveti“ Božić, a potonji je sve više odlika vremena u komu živimo...

Kad prosinac stegne, nastojimo toplinu vratiti na razne načine, a zaboravljamo da se najbolje zagrijemo dlanovima sklopljenim u molitvu, pri čemu naši palčevi čine oblik križa – nekoć sramotnog križa koji je sve nas otkupio, a to prečesto zaboravljamo dok svjetluca sve oko nas.

Jer, toplina nije samo vanjski ugođaj, to je poglavito osjećaj koji nosimo u sebi – koji imamo ili nemamo. A što ostane Božiću kada mu oduzmemo „toplinu“: kamina, lampica, kuhanog vina, svježe pripremljene trpeze i raznoraznih toplih slastica? – Ostane hladnoća.

Isti taj prosinac obilježava i potrošačka manija kada dlanove zadovoljno trljaju trgovci ovim i onim jer to je mjesec tijekom godine u komu je najveća potrošnja u svijetu, a sve zbog „emocija“. Kada smo preplavljeni raznim reklamama i oglasima, božićnim ugođajem topline i zajedništva, kočnice racionalnih potrošača popuštaju i vrlo brzo se nađemo u zoni prekomjerne potrošnje, gdje potpuno apstrahiramo od činjenice da ljubav, zajedništvo i toplina i nemaju neke veze s novim stvarima, darovima ili ičim materijalnim. Kada Božiću oduzmemo sve upakirane darove, što mu ostane? – Ostanu prazne ruke, a ponekad još gore - i prazno srce,ostaje praznina.

U prosincu su rijetki oni čija kilaža stagnira ili se smanjuje, obično je tu tendencija „nabaciti“ koju kilu jer – pa trpeza je slasna! Trpeza je, usudimo se reći, postala perverzija gurmanskih izvolijevanja za gozbe u kojima se pazi na svačiji ukus – po načelu „za svakoga ponešto“. A zapitamo li se, katkad, koliko te hrane „propadne“, da ne kažemo baci se? Prođu li nam kroz glavu, makar na milisekundu, slike neuhranjene djece, mahom na afričkom kontinentu, koja doslovno umiru od gladi? I što onda ostane Božiću kada mu oduzmemo trpezu? – Ostane glad.

Ako nikad – obitelj se, uža i šira, okupi u prosincu, za Božić i kuća bude puna (uz sve ostalo), dođu i znani i neznani – i ništa u tomu nema loše, dapače, ali što kada odu? Ili što kada na zemlji obitelji više nema, ni uže, a ni šire, ni braće, ni sestara, a ni roditelja koji čine zaglavni kamen doma? – Ostaje samoća.

Kad Božiću oduzmemo sve što smo mu bespotrebno nadodali, ostat će onaj sveti trenutak u kome se susrećemo s Božjom ljubavlju. I taj susret neće biti ni banalan ni običan

S druge strane, jedan mali Bog rodio se u toplini – toplini jednostavne slame, dok je u svijetu vladala hladnoća, jer ga je na zemlju spustila ruka Božja, sama Ljubav. I eto, obična slama bila je dostojna rođenja Sina Božjega, dok nama danas ni svila i grimiz nisu dovoljni, jer u nama je sve manje Ljubavi.

Darove koje je tek rođeni Spas svijeta dobio: zlato, tamjan i smirna, oduvijek se iznova tumačilo. Tako u 2. stoljeću Irenej Lyonski vidi u zlatu izraženo kraljevsko dostojanstvo Djeteta, u tamjanu njegovo Božanstvo, a u smirni njegovu smrt na križu. Za Karla Rahnera zlato upućuje na našu ljubav, tamjan na našu čežnju, a smirna na naše boli. On tako u darovima ne vidi slike tajne božanskog Djeteta, nego znakove našeg predanja, naših ljudskih stavova primjerenih očovječenu Bogu.

Zlato je oduvijek privlačilo ljude. Za Klementa Aleksandrijskog Kristova je mudrost kao kraljevsko zlato neprolaznog Logosa. Zlato se u vatri čisti i u njega se ništa ne miješa. Zlato ne pokazuje samo božansku narav Djeteta u jaslama, nego upućuje i na sjaj zlata naše duše, kako je to objasnio Anselm Grün. Mi nismo samo ljudi ove zemlje, nego i ljudi neba. Naša duša odražava zlatan sjaj Boga – koji nas je stvorio na svoju sliku te stoga na našim licima sjaji Božja slava.

Tamjan se pak u mnogim kulturama primjenjuje kao sredstvo ugodna mirisa. Tamjan koji vijuga k nebu slika je naših molitava koje se uzdižu k Bogu, slika naše čežnje koja nadilazi ono svakodnevno. Ona se ne da pričvrstiti ovdje na zemlji, naše je ufanje kod Oca Nebeskog. Čežnja ima lakoću tamjana, prodire i kroz sva zatvorena vrata, otvara nam srce i daje mu potenciju postati prostranim. Tamjan lijepo miriše te ispunja naš život tajanstvenim mirisom, božanskim okusom. U tamjanu formalno mirišemo tajanstvenu nazočnost Božju, tu ju opažamo čitavim tijelom svojim.

Smirna upućuje na rajsku blaženost za kojom svi čeznemo. Ujedno je i ljekovito sredstvo, pa je i lijek našim ranama. U daru smirne mi pred Boga stavljamo naše rane. Donosimo ono najdragocjenije što imamo, mnoge rane naše životne povijesti, objašnjava Grün. Rane su nas dovele u dodir s našim srcem. Naše slomljeno i ranjeno srce prinosimo božanskomu Djetetu i tada smo u raju, unatoč svim nutarnjim i vanjskim nevoljama.

Nadalje, budući da su Marija i Josip s malim Isusom od njegova rođenja bili izbjeglice, pitamo se što su jeli, je li Marija Majka Božja dojila Isusa i imala tog nektara života s obzirom na okolnosti? Oni su bili siti pouzdanja u Boga koji ih nije napustio, nego se – kao Dobri Otac što i jest – pobrinuo za njih. Jednako kao što se i za veliko mnoštvo pobrinuo s dvije ribice i pet kruhova…

Iste te izbjeglice nisu imali nikog svoga u tim trenutcima bijega u Egipat, pa ipak zajedništvo ih je krasilo i činili su Svetu Obitelj, uzor i današnjim obiteljima kojih je većina, nažalost, sve samo ne sveta…

Jer zalud je nama danas slaviti Božić u obiteljskom okruženju ako nismo u stanju čuvati i očuvati tu obitelj… A i kako bismo kad djecu ubijamo još u majčinim utrobama, pristajemo na potpomognuta ubojstva, bestidno varamo supružnike i dok općenito cijeli svijet doživljava moralni sunovrat?! Živimo kao da Bog ne postoji, ljudi su postali mjerilo, osjećaji nisu poželjni, vrijeđanja i ponižavanja lete kao strijele i sijeku kao mačevi, a sve djeluje da je svijet na rubu još jednog svjetskog rata, trećeg nam po redu, kao da strahote prethodnih dvaju nisu bile dovoljne.

Zato, kad Božiću oduzmemo sve što smo mu bespotrebno nadodali, ostat će onaj sveti trenutak u kome se susrećemo s Božjom ljubavlju. I taj susret neće biti ni banalan ni običan. On će biti izvor duhovne snage koja nas poziva živjeti svjetlost ljubavi, mira i pomirenja, jer upravo u toj jednostavnosti – u slami, u tišini, u radosti susreta s Bogom – nalazimo istinski Božić.

Oduzeli smo mu sve što je svijet stavio u prvi plan, no upravo tada, kad ostane samo Srce Božanskog Djeteta Isusa, otkrivamo svetost koja nadmašuje sve manifestacije vanjske slave.