Što je problem ovoga svijeta?


Kad dvije tako značajne institucije kao što su UN i Papa gotovo istodobno pošalju ovako dramatična upozorenja, onda je potrebno zastati i razmotriti ih, da vidimo što nam zapravo govore i poručuju.

Foto: Pixabay.com

Foto: Pixabay.com

Piše: Danijela Blažeka

Početkom svibnja UN je objavio „dosad najdramatičnije izvješće“ o tome kako je na planetu Zemlji u ovom trenu više od milijun vrsta u opasnosti od izumiranja, te kako dolazi u pitanje i sam opstanak ljudi na zemlji. Krivci za takvu situaciju su ljudi, a riječ je o posljedicama onečišćenja, uništavanja staništa i prevelikoj emisiji ugljičnog dioksida (CO2) – tzv. stakleničkog plina za koji se smatra da dovodi do podizanja temperature na Zemlji, tj. do one pojave koju poznajemo pod nazivom globalno zatopljenje. I nije UN jedini koji donosi ovakva dramatična izvješća. Papa Franjo se, također, početkom svibnja, u svojem govoru sudionicima plenarnog zasjedanja Papinske akademije društvenih znanosti, prvo oborio na nacionalne države i nacionalizam koji, po njemu, podiže zidove i prijetnja je globalnom povezivanju i strujanju imigranata, a potom ih prozvao i za opstruiranje ciljeva održivog razvoja odobrenih 2015. na Generalnoj skupštini UN-a. Kad dvije tako značajne institucije kao što su UN i Papa gotovo istodobno pošalju ovako dramatična upozorenja, onda je potrebno zastati i razmotriti ih, da vidimo što nam zapravo govore i poručuju.

Stvaranje apokaliptičnih slika

Da stanje na Zemlji nije dobro, govore nam već desetljećima. Još 80-ih godina napisala sam referat na temu onečišćenja Zemlje i nafte koje ima sve manje i koja će uskoro nestati. Da, nafte. Sjeća li se itko danas panike koja se oko zaliha nafte na Zemlji desetljećima dizala te kako je to bio izgovor za dramatično podizanje njezine cijene (a i ratove)? Nafte, kao izvora energije i zamašnjaka razvoja? Cijela ta priča oko nafte temeljila se na pretpostavci da je ona nastala u jednom razdoblju Zemlje i da joj je količina stoga ograničena te da ćemo je zato prije ili kasnije potrošiti. Novci i novci uloženi su u istraživanja drugih izvora energije, ljude se strašilo vizijom života u mraku i hladnoći. Za tu apokaliptičnu sliku bili su krivi, naravno, ljudi kojih je, dakako, sve više i više, tj. previše, i previše troše tu naftu koje imamo u ograničenoj količini. I onda se govorilo kako trošimo ono što bismo trebali ostaviti svojoj djeci i tome slično. No, to je prošlo. Kada ste zadnji put čuli da netko govori kako će nafte uskoro nestati (a nafte je, po ondašnjim predviđanjima, danas trebalo biti još samo u tragovima)? Unatoč svim tadašnjim dramatičnim apelima i upozorenjima znanstvenika i institucija, nafte i dalje ima i nitko više ni ne spominje da bi je moglo nestati. No, i onda su neki govorili da su sve te alarmantne tvrdnje lažne i da nafta stalno nastaje u utrobi Zemlje kao produkt procesa koji se odvijaju u njoj. Govorili su – i bili ušutkivani. Baš kao što se danas ušutkuje one koji govore kako je cijela priča oko ljudske krivice za tzv. globalno zatopljenje laž i da iza svega toga stoje lobiji kojima je cilj u situaciji opće panike koju podgrijavaju, prije svega dobro zaraditi na kontroli energije i njezine potrošnje (kao i nekoć na nafti i panici koju su stvarali oko nje), a pritom još i uvesti na globalnoj razini, pod izgovorom spasa svijeta, zakone kojima će moći puno lakše kontrolirati ljude. Teorija zavjere? Pa baš i ne – nije riječ ni o kakvoj teoriji, nego o krutoj i opasnoj praksi čije provođenje vidimo na djelu. I to ne samo u ovom posljednjem izvješću UN-a, nego, nažalost, i u govoru Pape.

„Krema“ svijeta ga najviše onečišćuje

Održivi razvoj... Kad čujem taj izraz, stegne me u grlu jer ta naizgled lijepa fraza iza sebe krije nešto vrlo mračno: Ideje potekle još iz prošlog stoljeća o tome kako broj ljudi na Zemlji raste, kako je Zemlja ograničena i kako zato treba ograničiti i broj ljudi na njoj jer svi zajedno previše onečišćuju i previše troše. Posljedica toga i pritiska Zapada bilo je uvođenje sustava jednog djeteta i prisilnih pobačaja u Kini, te općenito širenje pobačaja i sredstava za kontracepciju među narodima trećeg svijeta jer su upravo oni bili optuženi za nekontrolirano množenje. Pri tom su se oni koji su o tome najviše govorili vozikali automobilima i letjeli mlažnjacima te bacali tone hrane kao i raznog štetnog otpada – jedan stanovnik SAD-a trošio je 1970-ih godina više energije u jednom danu nego što je jedan stanovnik Nepala potrošio u godini dana. Taj je odnos danas vjerojatno isti, samo što i jedan i drugi troše više. No, nitko ni onda kao ni danas neće reći da je najveći problem svijeta nezajažljivo ponašanje upravo onih najbogatijih koji su istodobno „krema“ svijeta i koji to svoje ponašanje prenose i svima drugima, nego će reći da je problem broj ljudi u svijetu. I to, naravno, upravo onih najsiromašnijih, jer bogati nemaju puno djece...

Mitovi i stvarnosti

Globalno je zatopljenje mit. Klima se stalno mijenja, ona nije nešto što se može zamrznuti u vremenu. A u tim promjenama čovjek je zaista najmanji čimbenik.

Što se izumiranja biljnog i životinjskog svijeta tiče, upravo je bogati Zapad taj koji je stvorio i koji potiče strahovitu uporabu pesticida i stvaranje ogromnih područja monokultura – ekoloških pustoši, da i ne govorimo o GMO proizvodima koji sami luče insekticide te njihovu sterilnom sjemenu koje vjetar raznosi i koje se križa i s drugim biljnim vrstama.

Onečišćenje? Najveći problem današnjeg svijeta je plastika – koju najviše proizvodi i troši te drugima šalje taj „bogati Zapad“ – kao i zapadna industrija koja se samo preselila u slabije razvijene zemlje, one koje slabo i nikako ne nadziru njihov štetni i otrovni utjecaj na okoliš. Nisu ljudi problem ovoga svijeta, nego način razmišljanja i način života jednog relativno malog, ali vrlo utjecajnog broja ljudi koji su to svoje ponašanje nametnuli svima kao jedino poželjno, i koji unose nered u cijeli svijet pod izgovorom „spašavanja jadnih nerazvijenih“ dok istodobno te iste koje „spašavaju“ nemilice iskorišćuju i uništavaju.

Problem ovog svijeta oni su koji ne žive u skladu s Božjim zakonima (a to su i zakoni prirode, jer je On njezin stvoritelj), a ne ljudi kao vrsta. A broj ljudi nije nikad bio problem: Zemlja je ogromna i zapravo je prazna. A izvan nje cijeli je svemir. No, samo za one koji rade ispravno, ne i za one kojima su ljudi problem.

Uostalom, znamo jako dobro tko je tužitelj i mrzitelj čovjeka i komu je on problem.