…sve uzdržava…


Kada idemo u duboku povijest, bez iznimke nalazimo žrtve, obrede, molitve, općenito - religiju.

Piše: Bazilije M.

Proučavatelji te povijesti kažu da je to izviralo iz toga što su ljudi duboko osjećali svoju pripadnost božanskom. Rečeno modernim rječnikom – „bili su svjesni da čitavi dolaze od Boga i da čitavi pripadaju Bogu“.

Povijesno je potvrđeno da su prve žrtve bile one ljudske. Kasnije su se počeli tražiti nadomjesci, ali uvijek uz ono što je povezano uz ljudski svijet. Ljudi su prinosili ono što im je najvrjednije, a to je bilo kao da prinose i sami sebe. Otkidali su od sebe. U podlozi je bila i svijest o stvaranju i novom stvaranju. Poništenje je bilo vraćanje na početak da bi započelo iznova. R. Girard.

Izraelski narod je imao bezbroj žrtava. U središtu je bila ona pashalna, kada se žrtvovalo janje. Ono je bilo spomen na prelazak iz ropstva u slobodu, iz smrti u život, iz staroga u novo, iz nepostojanja u postojanje. Žrtvovanje janjeta s vremenom je postalo znak jedne veće žrtve koja će spasiti narod i sve ljude. Kod Izaije proroka nalazimo slavne tekstove o sluzi/jaganjcu koji će žrtvovati svoj život kao naknadnicu. On će to učiniti svojevoljno. Sam od sebe će ponuditi svoj život. U njemu će do kraja postojati svijest o božanskom podrijetlu.

Na kraju su dokinute sve žrtve jednom i jedinstvenom žrtvom, jednoga Bogočovjeka na žrtveniku Križa. Ta žrtva stoji u središtu svijeta. To je žrtva ljubavi. Tako se Bog pokazuje kao ljubav, kao sebedarje, predanje, dar, izlijevanje. Premda su prve ljudske žrtve bile sjenovite i iskrivljene, ipak se i u njima može naslućivati ljudska slutnja da je u svako biće upisan božanski tekst, a to je - davanje iz ljubavi, nadilaženje sebe, poništavanje sebe za drugoga, stvaranje drugoga, novo stvaranje.

U starom katekizmu smo učili kako je Bog „sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja“. U tom uzdržavanju možemo iščitati ono što su neki nazvali creatio continua - stalno stvaranje, stvaranje koje neprestano traje. A sve se uzdržava preko hranjenja. U stvarateljskom uzdržavanju vidimo Kruh i Vino, Tijelo i Krv Onoga koji se dragovoljno žrtvovao, predao. „Ovo je moje Tijelo koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.“ Tako trajno stvaranje (creatio continua) pretpostavlja, kako kaže češki teolog Tomäš Halík, resurrectio continua - trajno uskršavanje. Tijelo i Krv je Tijelo i Krv Uskrsnuloga, Onoga tko je bio razapet i umro i treći dan uskrsnuo. Pričest je uprisutnjenje toga.

Tko se hrani Njegovim Tijelom i pije Njegovu Krv, taj postaje božanski i sebedarjem sudjeluje u trajnom stvaranju i uskršavanju svijeta. Svršetak je u potpunoj prožetosti ljubavlju. Tada će Bog/Ljubav biti sve u svemu. Tada će biti sjedinjeni početak i kraj. Bog i čovjek.

„O, sveta Gozbo, na kojoj se Krist blaguje i daje nam se zalog buduće slave.“