Obitelj na dlanu

Svijet kojega je Isus promijenio


Sve dobro, humano, što današnji svijet ima, plod je Kristova dolaska i Njegovih riječi. Prije Njega svijet je sasvim drugačije izgledao. I to ne samo u njegovim nerazvijenim dijelovima, nego i u velikim civilizacijama

Piše: Danijela Blažeka, Katolički tjednik

Tijekom posljednjih godinu dana velika župna crkva u dijelu Zagreba u kojem živim uglavnom zjapi prazna. Korona je, mjere su, a i svećenici u njoj nekako su naročito privrženi tim mjerama i ozračje nije ugodno. Ne idem zato više u nju. Umjesto te crkve našla sam, gotovo slučajno, jednu malu crkvu u gradu, gotovo skrivenu između mnogobrojnih zgrada koje ju okružuju. U toj crkvi vlada jedna sasvim drugačija atmosfera, dijelom zbog svećenika koji je vode, a dijelom zato jer je o relativno malom broju ljudi riječ, iako je crkva za svake sv. mise puna. Da mi je netko rekao još prije malo više od godine dana da će se kršćani u našoj zemlji morati skrivati prilikom slavljenja sv. mise, samo bih odmahnula rukom u nevjerici. No, evo nas, tu smo... Tako je kako je. I sigurno nije bez razloga tako. Ne žalim se.

Blago za proučavanje

Protekla godina povela je moga supruga i mene (a vjerujem da tu nismo iznimka) na jedno posebno duhovno putovanje. Razmišljali smo i razgovarali dosta o kršćanstvu i o njegovoj povijesti i ulozi u nekadašnjem, kao i današnjem svijetu, a evanđelje nam je pritom stalno bilo pri ruci. Nevjerojatno je kako, koliko god da smo ga u prošlosti puta pročitali, stalno nađemo u njemu neki nov, dotad neuočen detalj. Ne znam, iskreno, koliki je postotak ljudi kod nas koji se izjašnjavaju kao vjernici, ikad pročitao evanđelje, a kamoli tek cijelu Bibliju (tj. i Stari i Novi zavjet), ali to je nešto što svakom preporučam da učini. Čujemo dosta toga i tijekom čitanja na sv. misi, ali netko sluša, a nekome misli lutaju, treći ni ne slušaju jer su već čuli ta čitanja puno puta pa ne obraćaju pozornost, a u konačnici čujemo ih ipak izdvojene iz cjeline teksta. A riječ je o tekstu u kojem je svaka riječ važna i ni jedna nije slučajna i bez težine. Cijela je Biblija, a pogotovo evanđelje, blago koje bi čovjek mogao cijeloga života proučavati, a i dalje bi imao što u njemu otkriti i spoznati. U ovoj godini dana ovog nekog čudnog stanja u kojem se svi nalazimo, moj suprug i ja posvetili smo se razmišljanju o vjeri i Crkvi te čitanju (i stalno iznova prečitavanju) Novog, a i Starog zavjeta.

Slika „prirodnog čovjeka“

Došli smo (između ostalog) do zaključka da je svijet prije Isusova dolaska bio jedno sasvim drugo mjesto. Mjesto neizmjerno surovije od današnjeg svijeta. Ljudi danas nemaju taj osjećaj. Još je Jean-Jacques Rousseau razvio ideju o čovjeku kao onom koji je od prirode dobar, koji nije počinio nikakav istočni grijeh, a iskvario ga je, po njemu, razvoj civilizacije, umjetnosti i, posebno, privatnog vlasništva. Ta Rouesseauova idilična slika „prirodnog čovjeka“ koji je neiskvaren, dobar, uhvatila je odmah korijen u ljudima. Mnogi pisci, filozofi, intelektualci, političari i drugi prihvatili su je i razvijali i dalje te je koristili za svoje programe i ideje. Za Marksa su proleteri (jednostavni radnici) bili pošteni i dobri, visoko moralni, dok su svi ostali bili iskvareni i nemoralni (te ih se zbog toga, po njemu, smjelo ubiti i oduzeti im imovinu). Na toj ideji „plemenita radništva i seljaštva“ komunizam je kasnije dobio svoj zamah. Općenito je u zapadnom svijetu s vremenom razvijen mit o „plemenitom divljaku“ – mit o ljudima koji su živjeli izvan europske civilizacije (tj. izvan kršćanske civilizacije) u raznim više ili manje primitivnim uvjetima, kao o onima koji su moralno bili na puno višoj razini od Europljana. Slika koju danas imamo predstavlja nam Europljane kao nemoralne, civilizacijom i podjelama iskvarene divljake koji su, eto, uništili, istrijebili i iskvarili prirodne, dobre, moralne ljude drugih kontinenata koji nisu imali civilizaciju koja bi ih iskvarila. Poruka koja se time zapravo širi duboko je protukršćanska – jer glavno i prvo obilježje Europe kroz „sporna“ stoljeća upravo je kršćanstvo. Poruka je da su primitivni ljudi, ljudi koji nisu upoznali Krista, bili na višoj duhovnoj i moralnoj razini od stanovnika Europe, kolijevke kršćanstva. Tj. od onih koji ga jesu upoznali. A to nije istina. Riječ je o jednom romantiziranom i duboko protukršćanskom prikazu tih primitivnih ljudi, koji jednostavno nije istinit.

Realnost nekršćanskog svijeta

Napominjem odmah kako to ne znači da na tlu Europe nije bilo svega i svačega, čega se danas s pravom stidimo. No, nešto su sasvim drugo mnogi neljudski običaji i obredi koje su na raznim stranama svijeta imali i upražnjavali ljudi koji nisu upoznali Krista. Slika je to predkristovskog svijeta, a kakav je taj svijet bio, lako možemo vidjeti čitanjem Starog zavjeta. Puno toga što u Starom zavjetu u čitatelju izaziva zgražanje opisuje upravo te predkristovske običaje i načine ponašanja nekadašnjih ljudi. Naprotiv, upravo ono u nama zbog čega smo danas u stanju osjetiti to zgražanje, plod je dvaju tisućljeća mukotrpna širenja Kristovih riječi i Njegove poruke među ljudima tzv. kršćanske civilizacije. Već među onim narodima do kojih je ta poruka kasnije došla osjeća se odmak i njezino nedovoljno shvaćanje i prihvaćanje. Čast iznimkama.

Neću nikad zaboraviti kako je pok. Ivica Račan nakon jednog putovanja u Kinu izjavio kako je tek sada shvatio da je i sam kršćanin. I to zaista jest tako. Ljudi čiji su korijeni na tlu kršćanske Europe imaju kršćanstvo duboko u sebi, čak i kad ga odbacuju i mrze. Ljudska prava i slobode, briga o ljudima, ali i životinjama i svijetu u kojem živimo – sve su to ideje ponikle iz tog dubokog kršćanstva koje je u nama. „Plemeniti divljaci“ romantizirani su prikaz najčešće naših vlastitih ideja i želja, projiciranih na njih. Žrtvovanja ljudi, ubijanje zarobljenih neprijatelja i njihovih žena i djece (ili preotimanje ovih potonjih), ropstvo, odbacivanje djece koja su bila „višak“, napuštanje starih i nemoćnih, općenje uzduž i poprijeko, općenje s djecom... realnost su tog nekršćanskog svijeta. Realnost koja je bila plod njihova životnog nazora, njihova života i njihovih vjerovanja. Bilo je, ponavljam, i u europskim kršćanskim društvima koječega, ali to se protivilo kršćanstvu kao vjeri koja je polako (i mukotrpno) hvatala svoj korijen u ljudima i sve što je bilo negativno u kršćanstvu je uvijek imalo svojih protivnika.

Kristov dar

Rođenje i život Isusa Krista uistinu su podijelili povijest na dva dijela. I usuđujem se reći da je sve dobro, humano, što današnji svijet ima, plod Kristova dolaska i Njegovih riječi. Prije Njega svijet je sasvim drugačije izgledao. I to ne samo u njegovim nerazvijenim dijelovima, nego i u velikim civilizacijama tog predkršćanskog vremena. U rimskom su društvu ropstvo, orgije te zabava u arenama u kojima su se ljudi na smrt borili bili nešto sasvim normalno. Kurtizane su bile ugledne članice društva. U takav svijet došao je Isus i – promijenio ga zauvijek. Ne u svim njegovim dijelovima, ne u svim ljudima, ne najednom, ali promijenio ga je.

I ta Njegova poruka neće nestati, unatoč poganstvu koje iznova jača i širi se.