Vukovar mjesto posebna domovinskog pijeteta ili...

Teci, Dunave, samo teci...


Još u studenome 2017. tadašnja je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u Vukovaru kazala kako će još puno vode proteći Dunavom prije negoli Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje. I, uistinu, ta rijeka-međašica teče, prijateljstva ni blizu.

Grad Heroj, grad simbol

Grad Heroj, grad simbol

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Potkraj listopada na sjednici Odbora za obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – 2022. na kojoj je utvrđen program obilježavanja, vukovarski je gradonačelnik Ivan Penava kazao kako je siguran da će ovogodišnje obilježavanje proći mirno i dostojanstveno, kako je to, veli, bilo i svih ranijih godina. Jasno, gradonačelnik po funkciji (ili definiciji) mora biti optimist. No, tvrdnjom kako je i prošlost ove manifestacije – svijetla, podsjetio je, zapravo, kako se ranijih godina događalo da baš uoči – ali i na sami! – 18. studenoga sve hrvatske razlike i prijepori iziđu na površinu. Da (sad) ne potenciramo prošlogodišnji psovački tekst u Novostima, listu srpske manjine u Hrvatskoj, bogato, inače, honorirana iz državnog proračuna. Ne, međutim, Srbije, nego Hrvatske.

Sporno (i) čelo Kolone

Nije se pritom teško složiti s gvardijanom vukovarskog Franjevačkog samostana i župnikom župe Svetih Filipa i Jakova apostola fra Ivicom Jagodićem koji drži kako je Vukovar sa svojom povijesnom ulogom u Domovinskom ratu uvijek bio – a takav će i ostati! – prevelika snaga da bi zbog visokopozicioniranih dužnosnika ili medija pao u drugi plan. Jer tako bi trebalo, štoviše moralo – biti! Pa, ipak, evo i ove godine ne može bez prijepora, gotovo skandala u, doduše, pokušaju. Spomenuti je, naime, Odbor odlučio da se početak komemoracije vrati u krug bolnice, a Kolonu sjećanja trebali bi predvoditi Vukovarci koji su kao djeca proživjeli ratna razaranja. Spremno su to dočekali oponenti vukovarskoga gradonačelnika, opaskom kako, kao ratno dijete, sebe gura na čelo Kolone. Penava je, dakako, potpuno ignorirao ovu opasku... ali sjena je ostala.

Slobodna Dalmacija ovih dana podsjeća i na stanovitu kvaku vezanu uz  Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje koji se od 2020. slavi kao državni blagdan i neradni je dan. Do prije dvije godine organizacija vukovarske obljetnice bila je u nadležnosti lokalne vlasti, nakon čega je glavna uloga pripala Vijeću za domovinski pijetet, mir i razvoj na čijem je čelu hrvatski branitelj Tomo Medved. Što bi moglo dovesti do nemalih nesporazuma. Penava je, istina, (i) u Vijeću, ali i u posljednje vrijeme u vrlo bliskim odnosima sa Zoranom Milanovićem s kojim dijeli neke prilično kontroverzne stavove glede rata u Ukrajini, ponajprije angažmana Hrvatske.

Moglo bi biti neugodno...

Što je bio povod za malo podsjećanje na odnos hrvatskog predsjednika i Vukovara, pa onda i aktualnog gradonačelnika. A ta je kronologija uistinu zanimljiva. Milanovića je, naime, 2013. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara blokirao na putu prema Ovčari. Stožer je tada bio pod nadzorom Tomislava Karamarka, lidera HDZ-a, čiji je član tada bio Penava. A ondašnji premijer bio je u društvu tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, cijelog vojnog vrha i diplomatskog zbora. Ove godine takva je mogućnost otklonjena, bivši premijer, a sadašnji šef države dragi je gost Grada Heroja. I Penavin, dakako.

Po ovogodišnjem pak protokolu, 18. studenoga na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata vijence polažu: Hrvatski branitelji Vukovara, predsjednik Hrvatske, predsjednik Hrvatskog sabora, predsjednik Vlade... Što je potencijalno vrlo delikatna okolnost. Jer Milanović je nedavno spriječen dodijeliti odlikovanja na obljetnici osnutka 9. brigade u Gospiću, potom ga državni protokol nije zvao u Dubrovnik, na obljetnicu obrane i oslobođenja juga Hrvatske.

Ipak, predsjednik se, iako nepozvan, pojavio kod Spomen-križa na gradskom groblju Boninovo i tako, u biti, ukrao show jer se nakon komemoracije tradicionalno obračunavao s Andrejom Plenkovićem. Opstrukcija predsjednika samo je, sve u svemu, odgovor Vlade na njegovu odluku od prije nekoliko mjeseci da zabrani ministru obrane Mariju Banožiću govoriti u vojarni dok je u njoj nazočan vrhovni zapovjednik. Moglo bi, dakle, biti neugodno i u Vukovaru.

Spremaju se i - Srbi

A za 18. studenoga pripremaju se i tamo daleko – preko Dunava; Prošloga su se tjedna tamošnji tabloidi, uglavnom pod paskom Aleksandra Vučića, horski skandalizirali nad novim autobusom hrvatskog drugoligaša Vukovara. Ti će nogometaši, naime, ubuduće na gostovanja putovati crnim autobusom posebno dizajniranim za njih, a krase ga grb kluba, Vodotoranj te lica dvojice heroja Domovinskog rata – Blage Zadre i Jeana-Michela Nicoliera, između kojih je natpis „Heroji se nikad ne zaboravljaju“. Srbijanske tiskovine žurno su s naslovnica vrisnule: Domobrani iz Vukovara u prvom planu: Hrvatski nogometni klub oblijepio autobus motivima iz rata,  samo je jedan od naslova, uz (združeni) dodatak kako su Zadro i Nicolier tijekom rata tjerali Srbe iz Hrvatske.

Što nas vraća u studeni 2017. kada je Kolinda Grabar Kitarović u Vukovar došla obuvena u vukovarske žute Borovo čizme, takozvane zenge koje su 1991. nosili hrvatski branitelji grada na Dunavu. Objasnila je tadašnja predsjednica, uoči Kolone sjećanja, da time želi poručiti kako su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost, a tamošnja je, nekad glasovita, tvornica obuće bila u procesu oporavka. I, uistinu, zenge su preko noći ušle u modu. A one ratne su slučajno ostale u Vukovaru. Izrađene su od visokokvalitetne kože po narudžbi američke tvrtke Royce, no kako 1991. narudžba nije isporučena zbog početka Domovinskog rata, podijeljene su braniteljima na prvoj crti.

Ovi isti opskurnjaci što se danas čude vukovarskom autobusu, tada su pisali: „Kolinda u Vukovar došla u ustaškim čizmama.“ Uz to, baš na dan pada Vukovara, u Novom Sadu nastupit će Baja Mali Knindža čiji je glazbeni opus poznat po stihu: Armija srpska sve će da vas smrska. Koncert se financira iz gradskog proračuna, a na završnoj priredbi u jednoj novosadskoj školi u lipnju puštan je njegov „hit“: Ne volim te Alija zato što si balija, što je čini se bila Baji ulaznica za koncert 18. studenoga. Jer, eto, i djeca ga vole...

Treba razgovarati...

Nakon čega se ponovno vraćamo u 2017., ali ovoga puta na izjavu Grabar Kitarević kako će puno vode proteći Dunavom prije negoli Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje. Istina, kazala je predsjednica i kako to nikako ne znači da treba razgovarati. Kako, međutim, kada je, primjerice, jedan od vukovarskih krvnika Veselin Šljivančanin, koji je organizirao mučenje i odvođenje 400 ranjenika iz vukovarske bolnice, ubijanje 264 ljudi na Ovčari te spriječio evakuaciju 4 000 civila nakon pada Vukovara, danas zvijezda srbijanskih televizija – stručni vojni komentator rata u Ukrajini... Ali i sudionik brojnih tribina u organizaciji Vučićeve Srpske napredne stranke. Haaški tribunal najprije ga je 2007. osudio na pet godina zatvora, što je na noge podignulo hrvatsku javnost, ali su je žestoko osudili i američki diplomati prosvjedujući što odgovorni za najteži zločin u ratu u Hrvatskoj prolaze s tako niskom kaznom. Na što je uslijedila revizija presude.

U žalbenoj presudi kazna mu je 2009. povećana na 17 godina, njegovom nadređenom Mili Mrkšiću potvrđena je ona od 20 godina, a niži časnik Miroslav Radić oslobođen je optužbi. Međutim, u prosincu 2010. Tribunal je Šljivančaninu smanjio kaznu na 10 godina. I tako je sukladno s praksom Haaškog suda da osuđene oslobodi nakon dvije trećine odslužene kazne, taj bivši načelnik za sigurnost Gardijske brigade JNA pušten na slobodu 7. srpnja 2011. Odluka je, inače, donesena u tajnosti dva dana ranije te objavljena tek nakon što je taj zločinac već bio na slobodi. U zatvoru je proveo samo 2 450 dana. I ubrzo postao medijska zvijezda u Srbiji, objavio nekoliko knjiga, a jedna je – paradoksalno! – Branio sam istinu.

Šljivančaninova istina...

Nije, međutim, puno bolje ni kada je riječ o vukovarskim Srbima koji se, čini se, uzdaju (samo) u Šljivančaninovu istinu. I istinu sličnih zločinaca. Naime, jedino srpska djeca iz srpskih škola iz okolice Vukovara ne idu u posjet Memorijalnom centru na Ovčari. I kad smo kod istine, važno je da se ona utvrdi ponajprije zbog onih 2 717 vukovarskih žrtava, zbog Grada Heroja, simbola hrvatskog otpora, herojstva brojnih znanih i neznanih junaka.

A bitno je i da (ovaj) 18. studenoga prođe mirno i dostojanstveno i da bude važan samo – Vukovar. U protivnom, Zakon o proglašenju Vukovara mjestom posebna domovinskog pijeteta bit će mrtvo slovo na papiru.

(Tekst je izvorno objavljen u boroju 46. Katoličkog tjednika, koji je izišao u srijedu, 16. studenoga 2022.)