Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Srijeda, 4. studenoga, radni dan nije ni počeo kako treba, a djelatnici Katoličkog tjednika skoro su ostali „zatočeni“ zbog nesavjesnog, rekli bismo samoživog, parkiranja jednog od onih „samo pet minuta“ radnika, koji se u svom štihu parkirao posred prolaza tako da se doslovno nije moglo izići – niti ući, dok je policija to mirno promatrala. Dakle, govorimo o lokaciji u središtu grada gdje je policajac upitan da nam pomogne riješiti ovu situaciju – kako bismo mogli nastaviti sa svakodnevnim djelatnostima – blijedo najprije sve promatrao, te jedva izustio: „Ne znam stvarno, jedino da probate nazvat Kanton (misleći na MUP KS), al' dok oni dođu…“ To je bilo i više nego dovoljno da mu zahvalimo doslovno na ničemu, odnosno na suvišnoj informaciji. Tako da prevelike razlike između raspoređenosti nekih policijskih službenika i primjerice ikebane cvijeća – i nema. Što da je tek izbio neki incident, ne daj Bože, sličan onim nedavnim u europskim gradovima?!

No, nakon nekog vremena i „istrage“ jednog od kolega uspjelo se doći do dotičnog, uvaženog vozača, koji se prethodno nije javljao na barem 10-ak poziva i čiji je jedini argument bilo upravo spomenutih „samo pet minuta“.

Ova situacija nije nikakav big deal (iako, što da je u datom trenutku primjerice nekomu pozlilo, kako bi se pomoglo toj osobi?!), ali govori o apsurdima da, neovisno o ovlastima, jedan policijski službenik nije ponudio nekakav svrsishodniji odgovor, dok će isti prešutno promatrati svoje kolege kako pišu kazne za parkiranje onima koji imaju dozvolu za to isto parking mjesto. Ali, to je samo naš Apsurdistan. Što očekivati?!

Od 7 do 77
Nego vratimo se mi temama našim svagdanjim, sad kad smo prokomentirali ono što nas je izbacilo iz kolosijeka (što možda i nije tako loše – čisto da se osjetimo „živima“ dok se privikavamo na ovu „novu normalnost“), da ne kažemo kolotečine.

Korona. Ta čudna pošast današnjice, još otkad je njezinu pandemiju 11. ožujka službeno proglasila WHO (World Health Organization – Svjetska zdravstvena organizacija), a kada se sam koronavirus (SARS-CoV-2, koji uzrokuje bolest COVID-19, pa tako nije ispravno reći virus COVID-19 nego je to bolest!) pojavio još je zapravo pod velom tajne, iako se kao službeni podatak uzima da je prvi slučaj zabilježen 19. studenog 2019. u kineskom Wuhanu… Ona je tema broj jedanu svijetu, pa i u BiH, a čini se da o njoj, svaka na svoj način, raspravljaju i sve generacije. Stoga, primjerice, ni ne čudi da kada dječica u osnovnoj školi – prvi-drugi razred, dobiju zadatak nacrtati svoje prijatelje i sebe, prikažu lica s maskama. S druge strane, i jedva pokretni starci koji još „uživaju“ pravo i blagodati slobodnog kretanja (do kada ne zna se!) žustro raspravljaju o nošenju maski, dvostrukim aršinima – kako neke epidemiološke mjere ne važe jednako za sve, i naravno o rak-rani: u zraku lebdećem i vrlo mogućem novom lockdownu, odnosno, kako preporučuje Institut za hrvatski jezik, zatvaranju. I to se, bez pretjerivanja može čuti na svakom koraku. Doslovno.

Iz ovoga se svim silama samo nameće pitanje, točnije kida iz besmisla: je li nam pamet isprana?! Jesmo li prihvatili ovu „novu normalnost“ kao način života, ili se trudimo živjeti „staru normalnost“ samo u novim okolnostima, odnosno poštujući epidemiološke mjere iz odgovornosti prema sebi i drugima, ne dozvoljavajući da nas ista paralizira i oblikuje naš state of mind?!

Izbori u SAD-u, ovaj u BiH
Dalje, ako uspijemo odmaknuti malo od korone, dakako ne previše, ovo je i izborna godina. Savršeno, zar ne?! Kako u našoj maloj BiH, gdje su izbori na lokalnoj razini, što je važno, odnosno barem bi trebalo biti, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama i to predsjednički, što je da se ne lažemo, važno cijelom svijetu.

Nećemo pretjerati ukoliko konstatiramo da se rezultati Donald Trump – Joe Biden prate manijakalno. Iz minute u minutu, kako to izvrsno donosi The Associated Press.

Nije da je nama na ovim prostorima to doslovno „ni u džep, ni iz džepa“, ali je li to zaista top tema?!
U svoj ovoj ekonomskoj krizi u kojoj grcamo i o kojoj nas bombardiraju i mediji i stvarnosti iz osobnih života, nas nije briga koliko primjerice košta izborna kampanja u našoj državi i odakle novac za to, a za neke druge nužnosti – primjerice zdravstvo koje je, kako kažu, pred kolapsom, nema se i prosi se pomoć po svijetu i Europi?! Briga nas što novci lete na nakešena, isfotošopirana lica s billboarda, cerada, promidžbenih automobila (iz kojih se ore „vrhunski, pobjednički“ slogani), štandova, plakata, letaka… Neki su toliko uživljeni (zaluđeni) da se veru po banderama kako bi se ponosno fotografirali sa svojim plakatom označenim „brojem šklj“.

Što BiH čini na polju terorizma?
I tako, dok se među nama šeću potencijalni „Brahimi Aoussaouii“, koji je također kao migrant došao najprije u Italiju, pa se lagano odvezao vlakom do Francuske i tamo izvršio pokolj, kod nas i nema (pretjeranog) govora o preventivnim protuterorističkim akcijama, jer mi, je l', imamo važnijih (gore spomenutih) tema. A od migranata vrvi skoro svaki dio BiH – izuzmemo li RS…

Ali – i „mi konja za trku imamo“, jer sve dok se Gornjoj Maoči (iako ona nije jedino vehabijsko uporište) ne smije ni primirisati, mi imamo ozbiljnih razloga protuterorističke aktivnosti podići na višu razinu.

Naime, kako je u intervjuu za Tanjug,  4. studenog, izjavio bivši šef propagande Al Qaede Irfan Peci, njega nije iznenadilo porijeklo teroriste Kujtima Fejzulaja, koji je u Beču 2. studenog ubio četiri osobe i ranio njih više od 20, odnosno da je riječ o Albancu, s „brdovitog Balkana“. „Iako je u albanskom društvu islamizacija manje izražena nego među muslimanskim narodom u BiH i drugim državama na Balkanu, među Albancima ima puno džihadista. Kosovo je, na primjer, u odnosu na broj stanovnika imalo najviše džihadista u redovima Islamske države. A Albanci iz Sjeverne Makedonije poznati su kao oni koji su islamski najkonzervativniji, a među njima ima mnogo vehabija“, rekao je Peci, nekadašnji istaknuti član, a sada borac protiv radikalizacije mladih muslimana.

Vehabija u BiH možda (ali samo možda) „nema toliko“ koliko na Kosovu i u Sj. Makedoniji, ali ih i s druge strane sigurno ne manjka. Sve dok je našoj vlasti draže ne zamjeriti se njihovim uporištima mi imamo razloga za oprez i ukazivanje na taj problem, jer davno su stari rekli – tako da ne treba bit sad pametan – bolje spriječiti, nego liječiti. A nije da su nam teroristički napadi nepoznati, dovoljno je spomenuti, iz novije prošlosti, samo vehabije: Mevlida Jašarevića i Američko veleposlanstvo (28. listopada 2011.) u Sarajevu te Enesa Omeragića koji je u sarajevskom Rajlovcu (15. studenoga 2015.) ubio dvojicu mladih vojnika. Djelovanje mudžahedina u posljednjem ratu, ni obitelj Anđelić u poraću, ovaj put nećemo komentirati.

Nećemo, jer ipak su važnije „teme naše svagdanje“, budući da je u BiH modus operandi nebitno predstavljati bitnim, kako bi se imalo dovoljno paravana za sve (ne)legalne radnje a ljudima i dalje pamet razvlačilo.