Tko otima „naftu 21. stoljeća“?


Energetski lobiji gotovo uvijek, snagom krupnog kapitala, nadjačaju ekološke udruge i tzv. obične građane koji dižu glas za zaštitu voda. Slijedom čega onda i upozorenja Svetog Oca da zaštita vode (kao i zemlje) znači, zapravo, zaštitu života, sve više zvuči kao vapaj, što nailazi na gluhe uši.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Čak i letimični pogled na kalendar dokazuje kako se u današnje vrijeme obilježava sve i svašta. Tako je, primjerice, 11. studenoga posvećen Danu muškaraca, ali i Danu WC školjki... što možda (?!) navodi na zaključak da su u ovu „ujdurmu“ o  tom zajedničkom „prazniku“ umiješani ženski prsti. Kako bilo, po aktualnoj logici da je baš svaki dan u godini nečemu posvećen, Svjetski dan voda trebao bi se obilježavati makar jednom mjesečno, a ne kao što je to slučaj sada – jednom godišnje - 22. ožujka.

Vode, tog izvora života, sjetimo se, dakle, (samo) početkom proljeća, s ciljem podizanja svijesti javnosti i skretanja globalne pozornosti na njezinu važnost te promicanja održivog korištenja postojećih vodnih resursa.

A tako je, ili bi makar tako trebalo biti, od Konferencije o okolišu i razvoju Ujedinjenih naroda održane u Rio de Janeiru 1992. Prošlogodišnji Svjetski dan voda obilježen je u Hrvatskoj pod motom Nikoga ne smijemo ostaviti po strani – Voda za sve! Riječ je o gotovo vapaju... Iako bi, zapravo, Voda za sve trebalo biti nešto sasvim „normalno“, nešto što se predmnijeva. Pristup vodi i higijenskim uvjetima je, naime, međunarodno priznato ljudsko pravo.

Žedna je (neretvanska) Kalifornija

No, usprkos tomu, potrebe marginaliziranih skupina društva – žena, djece, izbjeglica, autohtonih naroda, osoba s invaliditetom i mnogih drugih, često bivaju zanemarivane, a ponekad se i suočavaju s diskriminacijom pri pokušaju pristupa i upravljanja vodom koja im je prijeko potrebna. Međutim, kako je objavljeno baš 22. ožujka prošle godine, više od milijardu ljudi na našem planetu nema pristup pitkoj vodi, a 2,4 milijarde živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta. UN-ova istraživanja pokazuju, pak, kako će se do 2030. za 40% povećati potražnja za vodom s obzirom, prije svega, na klimatske promjene, ali i rast populacije. Tako je, zapravo, logično vodu danas nazivati „naftom 21. stoljeća“. (A zovu je još i plavim zlatom.)

Poslije čega je nužno podsjetiti i na Europsku konvenciju o uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera iz 1992., koja je u BiH stupila na snagu (tek) u ožujku 2010., a koja pruža temelj za razuman i pravedan način upravljanja vodenim resursima koji služe potrebama prirode, poljoprivrede i industrije. I prije svega - ljudskog zdravlja!

Naime, u zimu prošle godine stigle su alarmantne vijesti kako bi dolina Neretve, znana i kao (neretvanska) Kalifornija, uskoro mogla postati beživotna slana pustinja. Zbog prodora slane vode u podzemne vodotoke suše se pojedine sorte mandarina, a zaslanjenje tla smanjuje obradive poljoprivredne površine namijenjene intenzivnoj sadnji povrtlarskih kultura.

Tamni horizonti, zapravo

Zaslanjenju doline Neretve, utvrdila je u veljači 2019. istraživačka ekipa Slobodna Dalmacija, nedvojbeno pridonosi i projekt Gornji horizonti koji smanjuje dotok slatke vode od Metkovića do ušća Neretve. A dio toga velikog energetskog plana koji toj rijeci otima vodu je i izgradnja HE Dubrovnik 2, za što se zadnjih desetak godina zalažu energetski lobiji u Hrvatskoj i BiH.

Treba zato podsjetiti kako je projektom hidroelektranskog korištenja voda Gornji horizonti predviđena izgradnja triju hidroelektrana: Dabar, Nevesinje i Bileća. Ekolozi, i to s obiju strana hrvatsko-bosanskohercegovačke granice, odmah su upozorili kako će hidroelektrana Dabar u Republici Srpskoj ostaviti bez dodatnih količina vode područje uz dolinu Neretve. Što će dugoročno biti katastrofalno za poljoprivrednu proizvodnju, pa onda i za opstanak ljudi na ovim prostorima.

Rečena je hidroelektrana, međutim, najveći elektroenergetski projekt „boljeg dijela BiH“, slijedom čega je Vlada RS-a u ljeto 2018. objavila i međunarodni javni poziv za financiranje hidroelektrane. Projekt predviđa prebacivanje voda iz Gatačkog i Nevesinjskog polja, preko Dabarskog i Fatničkog polja, u akumulaciju Bilećkog jezera, zbog čega Neretva ostaje bez vode. S obzirom da je, vidjeli smo, osim izgradnje te HE, ovim  projektom predviđena gradnja i HE Nevesinje i HE Bileća, treba kazati i kako novac neće biti problem. Za financiranje je zainteresirano čak 19 energetskih kompanija iz Kine, Francuske, Španjolske, Turske, Italije, Bugarske, Češke i SAD-a. Dakle, uglavnom zemlje koje su svoje vode već poharale...

A kada se krupni kapital sučeli s ekolozima, epilog je često – nažalost – poznat. Ekolozi prosvjeduju, a euro (uglavnom) pobjeđuje. Tako da bi se moglo kazati kako oni koji tvrde da bi (neretvanska) Kalifornija mogla postati Sahara, nisu vjerojatno samo puki katastrofičari. Pa, ipak, saborski zastupnik u Hrvatskom saboru Nikola Grmoja, inače iz Metkovića, sa saborske je govornice zapitao što Hrvatska čini da se dolina Neretve spasi od HE Dabar, čiji dovršetak više nije daleko.

Nakon čega je došlo do, u biti, zanimljive, ali i znakovite, situacije. Odgovorio mu je, naime, državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša Marijo Šiljeg, koji je svojedobno i sam bio aktivist Građanske inicijative Spasimo dolinu Neretve, koja se zalagala za obustavu projekta Gornji horizonti. I koji je Grmojin zemljak – s Neretve. Iz odgovora toga ex-ekologa nije se, izvijestila je Slobodna Dalmacija, moglo baš puno razumjeti. Otprilike, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike uključeno je u ovaj projekt onoliko koliko može biti. A, čini se, nimalo.

 Uvijek nekome nešto smeta

Ništa manju uzbunu izazvao je i projekt minihidroelektrane Zlate koju gradi Eko-Vat, tvrtka nekadašnjeg bosanskohercegovačkog košarkaša Mirze Teletovića. Radovi su počeli u jesen 2018., a lokalno pučanstvo je, bez obzira što im je Jablaničanin Teletović zemljak i glasoviti državni reprezentativac, od početka bilo protiv gradnje.

Prema važećim propisima, investitor mora osigurati potporu mještana, i to putem zborova građana. Centar za istraživačko novinarstvo utvrdio je usred ove afere kako zbor nikad nije održan, nego samo nekakav skup na kojem su bili nazočni uposlenici Teletovićeve tvrtke i samo četvero stanovnika naselja uz rijeku Doljanku.

Kasnije je utvrđeno da je košarkašev projekt podržalo pet mještana, nakon čega je uslijedila peticija protiv gradnje koju je potpisalo 200 mještana lokalnih naselja Zlate i Jelačići. Nije ta peticija, međutim, naročito impresionirala nadležne u Općini Jablanica, pa je nekoliko mjeseci potom počela gradnja.

„Uvijek nekome nešto smeta, to je sasvim normalno. Meni je samo krivo što ljudi ne razumiju projekt i što ne razumiju mene kao nekoga tko je iz Jablanice“, kazao je tada Teletović očekujući, po svemu sudeći, da mu zemljaci honoriraju to što se (uopće) vratio u zavičaj i uložio 12,3 milijuna KM u projekt koji bi (navodno) trebao zaposliti 35 mještana. I nije to jedini projekt iza kojega stoji Eko-Vat. Još tijekom 2015. planirana je izgradnja još jedne minihidroelektrane nekoliko kilometara uzvodno od Zlata. I tamo su se mještani i ekološke udruge dignuli na noge, pisali peticije... Na kraju, putem odvjetnika Brune Bušića uputili su žalbu Općini Jablanica zbog izdavanja građevinske dozvole Teletoviću. S kakvim uspjehom?!

„Kad sam se uključio, to je sve bilo kasno. Tvrtka koja stoji iza projekta provela je sve procedure. Sve je bilo pravomoćno, konačno... baš zato što javnost nije bila uključena“, objasnio je Bušić ovaj slučaj CIN-u koji je, pak, u listopadu prošle godine tražio tumačenje nadležne Općine o tomu zašto su ignorirali „glas naroda“.

Nije humano, bolan!

„Javni organ (...) nije dužan analizirati, uspoređivati, braniti ili obrazlagati razloge zašto su pojedini akti ili dokumenti doneseni“, odgovorio je „javni organ“. A Teletović očito zadovoljan kako se odvijaju njegovi poslovni planovi, dometnuo je kako uopće ne dvoji da će se i njegova djeca, baš kao on nekoć, kupati u ovdašnjim vodama. S njim se, međutim, ne slaže 72-godišnji Salko Šašić koji je čitav život proveo na obalama Doljanke.

„Nije ljudski, nije humano, bolan, ovo uništavanje prirodne ljepote. Ovo je, stvarno, van svake pameti. Uništiti jednu rijeku koja je stoljećima tu tekla, čisti je bezobrazluk i to je za mene neznanje, nepismenost“, kazao je Salko novinarima kada je, nažalost, sve bilo uzalud.

Na kraju, kao neku vrstu utjehe i – možda nade?“ – treba podsjetiti na poruku pape Franje u povodu Svjetskog dana voda 2018. Osim što je upozorio kako bi se broj stanovnika kojima će 2050. nedostajati pitka voda mogao popeti na pet milijardi, Sveti Otac je istaknuo kako zaštita zemlje, i zaštita vode, znače zaštitu života.

Slijedom čega se 22. ožujka sjetite da čak trećina građana BiH nema pristupa dovoljnim količinama higijenski ispravne vode za piće. U zemlji, dakle, u kojoj su rijeke opjevane u, ne samo, narodnim pjesmama. I koja bi vodu, zahvaljujući Božjem daru, mogla izvoziti.