Ubojstvo i mit


Epohalan je događaj čuti od „antifašista“ tvrdnju da Bleiburg nije mit nego stvarni događaj. Priznati da je stvarnost ubijanja (bez obzira na motive takvih postupaka) bila stvarna, da se dogodila i da ne može biti mit i nedogođena – treba ostati upisano u novijoj povijesti.

Foto: ilustracija (Izvor: direktno.hr)

Foto: ilustracija (Izvor: direktno.hr)

Piše: dr. Oliver Jurišić, Katolički tjednik

U ne tako davnoj povijesti govorilo se da na Bleiburgu nitko nije ubijen. Jer je događaj bio izbrisan kao stvaran i dogođen. Komunistički jugoslavenski režim imao je mitološke partizane koji su ubijali mitološke neprijatelje. Svi su bili mitske ličnosti: od Josipa Broza Tita, partizana, britanske vojske, ustaša, domobrana, zarobljenika, vojnika, žena i djece. Bleiburg se dogodio u nekoj mitološkoj zemlji, mitološkoj Jugoslaviji, sve je počinjeno mitološkim oružjem i mitološkim metodama. Sve do pred rat 1990-ih bili smo uvjereni da se Bleiburg nije dogodio kao stvarnost i da su svi akteri i živi i mrtvi i ubijeni i oni koji su ubijali mit i nestvarnost.

Stvarni ljudi ubijali su stvarne ljude

Ovih dana se digla buka oko slavlja mise u sarajevskoj katedrali u povodu obilježavanja Bleiburga. Reagirali su različiti ljudi i institucije. Članovi BiH predsjedništva Željko Komšić i Šefik Đaferović, primarijus dr. Bakir Nakaš, dr. Husnija Kambernović i drugi. Ostavljajući po strani motive i političke razloge njihovih reakcija treba skrenuti pozornost na nešto drugo. Nitko od njih nije zanijekao da su stvarni ljudi ubijali stvarne ljude. Ako je tome tako onda se na Bleiburgu dogodio stvarni događaj ubijanja (bez obzira koliko ga opravdavali). Čak i kad bi ga bilo moguće opravdati tvrdnjom i dokazom da je svaki ubijeni bio dokazano kriv za zločin – ni to ne bi umanjilo priznanje dotične gospode da su stvarni ljudi ubijali stvarne ljude.

Priznanjem da nije riječ o mitološkom Brozu, mitološkoj Jugoslaviji, mitološkim partizanima, mitološkim ustašama i domobranima, mitološkoj NDH, tvrde da se dogodilo ubijanje na Bleiburgu. Stvarno ubijanje. Ne mitološko.

Nitko od njih u svojim priopćenjima i istupima nije ustvrdio da je to sve mitološki događaj u kojem su svi junaci, heroji i žrtve – mitološke i bajkovite. U svojim priopćenjima tvrde: istina je da su stvarni ljudi ubijali stvarne ljude.

Epohalan čin priznanja

Velik je događaj, usudili bismo se reći epohalan, čuti od „antifašista“ tvrdnju da Bleiburg nije mit nego stvarni događaj. Priznati kao „antifašist“ da je stvarnost ubijanja (bez obzira na motive takvih postupaka) bila stvarna, da se dogodila i da ne može biti mit i nedogođena – jest događaj koji treba ostati upisan u novijoj povijesti. U svojim priopćenjima oni ne niječu stvarnost i događaj ubojstava, nego samo opravdavaju zašto su učinjena – što je njihovo legitimno pravo u kontekstu da svatko ima pravo na svoje mišljenje, bilo da nešto potvrđuje ili niječe.

Ali ono oko čega se slažu i „antifašisti“ i „fašisti“ oko Bleiburga jest da nije riječ o mitološkom nego o stvarnom povijesnom događaju koji se dogodio u jednom stvarnom povijesnom razdoblju.

Gospoda u svojim priopćenjima tvrde: Bleiburg nije mit jer su neki ljudi ubijali neke druge ljude. A jedan od najvećih problema vezanih za Bleiburg bilo je pitanje: je li se stvarno dogodilo ubijanje ili je ubijanje bilo mitološko? Ako je ubijanje bilo stvarno onda postoje i stvarni ljudi koji su ubijeni i oni koji su ih ubijali. Istraživanja, povijest i budućnost će se ozbiljnije i dublje time baviti još dugo vremena i možda nikada neće završiti. No, da je itko od aktera u svom priopćenju zanijekao stvarnost događaja ubijanja i proglasio ga mitom, onda bi posljedično i sve druge morali proglasiti mitovima: od Broza, do Jugoslavije i partizana. Ali ne niječu.

Potvrda da Bleiburg nije mit

Ono što je važno uočiti jest da postavka kako su stvarni ljudi ubijali mitološke ljude; stvarni partizani ubijali su mitološke ustaše, domobrane, civile. Međutim, kako stvarni partizan može ubiti mitološkog ustašu ili domobrana? Kojim oružjem, metkom?

Veliki je događaj, dakle, dočekati da stvarni ljudi od krvi i mesa koji vjeruju da su postojali stvarni partizani, Broz i Jugoslavija, tvrde kako na Bleiburgu nisu ubijani mitološki ljudi, nego stvarni ljudi od krvi i mesa.

„Antifašisti“ sami tvrde da Bleiburg nije mit. No, ističu da je apsolutno opravdano bilo da stvarni ljudi ubijaju stvarne ljude i da je svaki stvarno ubijeni zaslužio biti ubijen.

Tko bi mogao očekivati u ne tako davnoj povijesti da će sami antifašisti tvrditi da Bleiburg nije mit nego je netko nekoga stvarno ubio. Zato im hvala na priopćenjima jer u njima ne niječu stvarnost ubojstava nego tvrde opravdanost ubojstva svakog pojedinca. Hvala im što su sami skinuli oznaku „mitologije“ s Bleiburga i otvorili mogućnost povjesničarima i istraživačima da pokušaju objektivno i činjenično utvrditi istinu. Možda mi nećemo biti svjedoci te istine. Možda nitko nikada neće. Ali treba zahvaliti gospodi što u svojim priopćenjima nisu zanijekali stvarnost ubijenih i ubojica. Bez obzira na ideološke sukobe, trvenja, prosvjede oko Bleiburga, hvala im što su kao „antifašisti“ priznali da je i „antifašizam“ priznao kako je ubijao stvarne ljude.

I njihova službena priopćenja i istupi (iako teološki i religijski nepismena i uvredljiva za svakog vjernika katolika) su potvrda priznanja da je Bleiburg prestao biti mit, barem što se tiče ubijanja. Ako je tako onda su bili stvarni svi. I žrtve. I dželati. I naredbe. I partizani. I ustaše. I domobrani. I civili. I britanska vojska. I Broz. I Jugoslavija. I NDH. Povijest je dobila priliku reći svoj sud nad stvarnim događajem Bleiburga, jednog dana. Jer ne možete istraživati i suditi mitovima. Ali stvarnost i stvarne ljude možete, kako stoji u priopćenjima i istupima uvažene gospode jer nam oni sami potvrđuju: istina je, netko je nekoga ubijao na Bleiburgu. Za početak i više nego dovoljno od njih.