Već viđeno, ali ne „prevaziđeno“

Vraćamo (li) se u 90-e?!


I ma koliko je David u pravu prepoznavši u aktualnoj situaciji déjà vu, još je bliža istini srbijanska povjesničarka Latinka Perović koja je (još) prije nekoliko godina na pitanje: Jesu li 90-e godine koje nam se vraćaju (?), odgovorila: „Nisu nikad ni odlazile!“

Prošlotjedni događaji u Kosovskoj Mitrovici podsjetili su na nemire na Kosovu 1981.

Prošlotjedni događaji u Kosovskoj Mitrovici podsjetili su na nemire na Kosovu 1981.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

  Prošloga je tjedna srbijanski književnik Filip David u intervjuu za bošnjački dnevnik Avaz konstatirao kako 1990-e prijete vratiti se. Kazao je to usred ozračja koje je definirao, na svoj kronično (bezobrazno) opušteni način, Željko Komšić koji je na novinarsko pitanje: „Predsjedniče, smrdi li ovo na rat?“, uzvratio: „I gore nego 90-ih!“

Jasno, David kao intelektualac koji je na rat upozoravao od dana kada se po Srbiji pjevalo: „Narod se pita, Slobo poslije Tita“, ima legitimitet čak i uznemiravati javnost ovim zlogukim predviđanjem, ali političar koji evo treći put zahvaljujući bezočnoj izbornoj manipulaciji bošnjačkih stranaka, sjedi u državnom vrhu dovodeći tako u pitanje pravo jednog konstitutivnog naroda birati legitimne predstavnike, nema nikakvo pravo na ovu vrstu opuštenosti.

Šok-bombe – k'o nekoć

Nije, naime, dužnosnik tako visoka ranga p(r)ozvan konstatirati stanje, nego ga popravljati. No, Ljiljan Zlatni ionako (baš) izravno svojom pojavom podsjeća na te dramatične godine u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća. Baš kao što su njega – kao nekakva svoga Hrvata! – izmislili Bošnjaci, tako su potkraj 1980-ih Srbi - izmislili svoga Albanca: Sejdu Bajramovića.A onda je počelo...

I ma koliko je David u pravu prepoznavši déjà vu, još je, čini mi se, bliža istini ocjena srbijanske povjesničarke Latinke Perović koja je (još) prije nekoliko godina na pitanje: Jesu li 1990-e godine koje nam se vraćaju (?), odgovorila: „Nisu nikad ni odlazile!“ Baš kao što su, primjerice, na srbijanskoj političkoj sceni i danas neki Miloševićevi kadrovi, poput aktualnog predsjednika, a bivšeg Slobina ministra (informiranja) te voždova glasnogovornika Ivice Dačića, šefa srbijanskog Parlamenta...

Dakako, sva ova razmišljanja dobivaju posebno na značaju nakon prošlotjednih nemira u Kosovskoj Mitrovici, kada su interventne postrojbe kosovske policije krenule u akciju usmjerenu protiv krijumčara. Srbi, većinski u tome gradu, odmah su izišli na ulice te su se oglasile sirene za opasnost. Policija je rastjerivala okupljene građane šok-bombama i suzavcem. Ustrijeljen je jedan Srbin, a u bolnici je zbrinuto šest osoba koje su stradale u okršajima policije i Srba u Zvečanu, općini nedaleko od Kosovske Mitrovice.

Taj je događaj u sjećanje prizvao 1981. i prve nemire na Kosovu, a nemali je broj onih koji vjeruju kako je danas, četiri desetljeća poslije, na Kosovu jednako eksplozivno. A aktualna situacija u toj nekadašnjoj srbijanskoj pokrajini u sasvim novi kontekst stavlja i prošlotjednu izjavu albanskog premijera Edija Rame kako mu je politička težnja ujedinjenje Albanije s Kosovom što, zapravo, i nije, kao što se predmnijeva, naišlo na žestoku reakciju Beograda.  Aleksandar Vučić je, međutim, bio iznimno žestok prošle srijede. Na konferenciji za novinstvo u Raški, posljednjoj točki do koje se na putu ka „južnoj pokrajini“ mogao probiti, srbijanski je predsjednik proglasio svojevrsni SOS za svekoliko srpstvo. Da ne velim za (sav) „srpski svet“.

Vučićeva (dramatična) žalopojka

„Pred nama je teško razdoblje. Bit će ogromni pritisci na Republiku Srpsku. Tražit će nestanak Republike Srpske prije proljeća. Što god da se dogodi, sve će to pasti na pleća Srbije kako god okrenete. A u svemu tome će raditi najmoćnije zemlje svijeta“, kazao je izravno optuživši: SAD, Britaniju, Francusku, Italiju i Njemačku kako nikada neće odustati od cjelovita i nezavisna Kosova, a neizravno i za atak na „bolji dio BiH“.

A s ovom žalopojkom Aleksandra (umalo) Velikog korespondira – dakako! – i prošlotjedna izjava Milorada Dodika koji tvrdi kako će dođe li do reakcije NATO-a, pozvati prijatelje. Nije, doduše, eresovski vožd imenovao koga će zvati, ali je posvjedočio koji su mu jasno i glasno rekli da oni svoje prijatelje nikada ne ostavljaju na cjedilu. Budući da se prije desetak dana u Beogradu sastao sa šefom ruske diplomacije Sergejom Lavrovom, jasno je u koga se Baja pouzdaje. A, veli, borit ćemo se i sami.

U takvim okolnostima, uistinu, kao loš vic djeluje poruka s nedavnog Summita zemalja EU-a i Zapadnog Balkana u Sloveniji, na kome je ponovljena stara pa, dakle, i izlizana fraza kako su vrata Unije otvorena svim zemljama Zapadnog Balkana. A nekoliko dana nakon toga Kosovom su sijevale šok-bombe i suzavac, a, evo, i Dodik je počeo čistiti mitraljez.

 Uz to, sve se glasnije priča o povratku Amerike na Balkan, a ta se teza temelji na razgovoru Joea Bidena s predsjednicom Europske komisije Ursulom Von der Leyen,na inicijativu američkoga predsjednika. A odmah potom kako bi se, valjda, utvrdilo gradivo, održan je i sastanak te visoke europske dužnosnice s Bidenovim savjetnikom Jakeom Sullivanom, nakon koga je objavljeno kako je cilj „izrada zajedničkog pristupa EU-a i SAD-a prema Zapadnom Balkanu“.

Koje to „državne snage“?!

Ni to nije nešto što nije već viđeno, ali je, pogotovo u bošnjačkim strankama, primljeno s velikim nadanjima. (Mada, bošnjački su se dužnosnici, pa i pripadajući im mediji, radovali i dolasku novog visokog predstavnika te su se brzo – pokajali...) Slijedom čega valja spomenuti i sarajevski sastanak bošnjačkih članova kolektivnog bh. rukovodstva Komšića i Šefika Džaferovića s njemačkim ministrom za pitanje Europe Michaelom Rothom prošloga četvrtka, na kome su se domaćini i visoki gost složili kako je situacija u BiH (pa i šire...) složena. Rečena su dvojica bošnjačkih gazija Rothu povjerila kako secesionističku politiku (više) neće tolerirati.

„Ako izostane reakcija međunarodne zajednice, državne snage će reagirati, i to po svaku cijenu jer disolucija ne dolazi u obzir, i neće se dopustiti odcjepljenje ni pedlja Bosne i Hercegovine. Zabrana rada državne policije koja se najavljuje iz entiteta RS bila bi korak koji bi proizveo posljedice“, poručili su.

I koliko god Dodik u svojoj prijetnji krio koje to snage neće Srbe ostaviti na cjedilu, toliko bi istodobno bilo dobro kada bi Komšić & Džaferović definirali koje su to „državne snage“ koje će zaustaviti secesiju. Poglavito u trenutku kada srpski član Predsjedništva BiH Bošnjacima nudi (kon)federaciju s Turskom... No, u okolnostima kada stanoviti broj analitičara, pa čak i političkih dužnosnika, tvrdi kako je jedini spas za brdoviti Balkan da se sve te države – prečicom – pripuste u Uniju, treba identificirati glavne kočničare: Francuska, Nizozemska i Danska u aktualnom trenutku ne vide europsku budućnost za zemlje u kojima je vonj baruta sve intenzivniji.

A sad još i – „srpski svet“!

Dok o stanju u ovome dijelu (?) Europe zorno svjedoči i bivši šef diplomacije Srbije i Crne Gore (sjećate li se još te tvorevine?!) Vuk Drašković koji je, (i) kao bivši novinar faktografski precizno detektirao stanje: „Bosna i Hercegovina je blokirana država; Bugarska ne dopušta Sjevernoj Makedoniji, članici NATO-a, kretanje ka Europskoj uniji (iako je, dodao bih, na tome putu čak i ime žrtvovala...); Kosovo je 'srce Srbije', a nije u Srbiji; Crnu Goru, članicu NATO alijanse i državu koja je bila pred članstvom u EU, unutarnja i vanjska agresija guraju ka provaliji, ka građanskom ratu. I Srbija je dramatično, iznutra, podijeljena i zavađena, a poklici o ujedinjenju 'srpskog sveta' potresaju čitavu regiju.“

I čemu se onda, u vrijeme kada se, evo, (radno) obilježava 40 godina od prvih nemira na Kosovu i 30 godina od prvih ratnih truba ranih 90-ih koje su navijestile krvavi raspad Jugoslavije, nadati?! A i kada je Zapadni Balkan (bio i ostao), kazao bi David, područje opasnih namjera, opasna nacionalizma, problematičnih političara, korupcije i populističke demagogije...

Odgovor je, nažalost, fraza... Nešto slično onoj europskoj (tradicionalnoj) poruci o otvorenim vratima. Jedini je, dakle, spas – dogovor. Ali, prije svega, dogovor balkanskih aktera, bez uplitanja tzv. zapadnih (i inih) prijatelja. Tko god rješenje očekuje od međunarodnih poklisara, koji poput ukletog Holandeza tumaraju Balkanom, u teškoj je zabludi. Uostalom, i ova nova, istom promovirana generacija, ponajprije američkih, specijalaca, već je prokrstarila cijelom ovom regijom.

Svakodnevno, nažalost, vidimo (i čujemo) rezultate njihova poklisarenja. Uz važnu napomenu kako su neki od njih izravno sudjelovali u inauguraciji političara koji su danas označeni kao politički piromani.