Piše: dr. Zdenko Spajić, Katolički tjednik

Ova enciklika od prije 55, iako neke stvari postavlja suviše idealistički, ima svoje značenje i danas, pogotovo u zemljama opterećenim društvenim problemima kao što je to slučaj s Bosnom i Hercegovinom.

Premda načela i ideje enciklike Populorum progressio vrijede i danas, njezino puno značenje treba gledati u svjetlu drugog dokumenta pape Pavla VI., apostolskog pisma Octogesima adveniens iz 1971. No prije svega, potrebno je sagledati kontekst ovoga dokumenta za njegovo bolje razumijevanje.

Tri svijeta

Tijekom 1950-ih godina, na temelju gospodarskog razvoja i geopolitičke podijele svijeta, sve se učestalije koristila, a kasnije se i uvriježila, podjela svijeta na tri cjeline u kojima su vladali prilično različiti uvjeti. Razvijeni industrijalizirani svijet se nazivao „Prvim svijetom“ u koji su svrstavane zemlje okupljene u blok oko SAD-a, a sačinjavale su ga: Sjeverna Amerika, Zapadna Europa, Australija i Japan. „Drugi svijet“ su predstavljale manje industrijski razvijene zemlje: SSSR, komunističke zemlje Istočne Europe i Kina. U „Treći svijet“ su svrstavane nerazvijene zemlje Afrike, dijela Azije i Latinske Amerike, mahom one koje su bile europske kolonije, a neovisnost su stekle u procesu dekolonizacije tijekom 19. i 20. stoljeća.

Različiti pogledi na razvoj naroda

U slijedu procesa dekolonizacije, kao jedna od dominantnih tema na globalnoj razini nametnulo se i pitanje razvoja novonastalih država koje su drastično zaostajale u razvoju, u odnosu na razvijeni svijet. S jedne strane, vođe pokreta za neovisnost isticale su ulogu bivših kolonizatora u stupnju njihove nerazvijenosti jer su iskorištavali njihova prirodna bogatstva i ljudski rad te na taj način stvarali profit za sebe i omogućavali bogaćenje svojih nacija. S druge pak strane, međunarodna zajednica i političke vođe propagirale su ekonomski razvoj bivših kolonija ne samo kao humanitarni nego i politički cilj zbog danih obećanja te bi neostvarenje ekonomskog razvoja značilo i neuspjeh takve politike. Pri tome su velike sile koristile pomoć za razvoj kao sredstvo za utvrđivanje ili širenje zona svoga političkog utjecaja. Pored toga, postojao je čitav niz zemalja u Latinskoj Americi i drugdje, koje su ranije stekle neovisnost, ali je izostao značajniji razvoj te su i one optuživale kolonijalnu politiku za svoju nerazvijenost. U tome ozračju, UN je proglasio Desetljeće razvoja (1960. – 1970.) a potom i Drugo desetljeće razvoja (1971. – 1980.). Međutim, postojale su vrlo različite vizije i teorije ekonomskog razvoja za koje u različitim priručnicima možemo naći vrlo raznovrsnu klasifikaciju i pristup problematici.

Jedna od dominantnih teorija razvoja javlja se nakon Drugog svjetskog rata i temelji se u biti na iskustvu obnove u sklopu Marshallova plana (nazvan prema državnom tajniku SAD-a generalu Georgeu Marshallu). Zastupnici ove teorije izjednačavaju ekonomski rast i razvoj te polaze od pretpostavke da je nerazvijenost rezultat nedostatka kapitala. Stoga je za poticanje razvoja potreban dotok kapitala kroz investicije, donacije ili posudbe kako bi došlo do industrijalizacije i posljedično do povećanja prosperiteta.

Pojedini zastupnici ove teorije naglašavali su pak problem deficita u vanjsko-trgovinskoj razmjeni jer je većina zemalja u razvoju bila gotovo isključivo upućena na izvoz primarnih dobara (žitarice i rude), a uvozila mnoštvo prerađenih dobara. Negativna razlika u trgovinskoj razmjeni ponukala je većinu takvih zemalja da uvedu mjere kojima će zaštiti domaću industrijsku proizvodnju pomoću visokih carina ili ograničenja na uvoz te održavanjem umjetnog tečaja kako bi uvezena dobra izgledala „jeftino“. Sve je to u konačnici dovelo do stvaranja nekonkurentne industrijske proizvodnje, nedostatka devizne mase te stoga nužnoga ograničenja uvoza i gospodarske stagnacije ili nazadovanja.

Pavao VI. nije pobornik revolucije, ali uči da u određenim situacijama dugotrajne nepravde i teškog gaženja ljudskih prava, može biti opravdana. Da se ne bi pribjegavalo takvim rješenjima, potrebno je učiniti određene promjene u međunarodnim odnosima

Neki su teoretičari naglašavali problem nedostatka kvalitetne izobrazbe i ljudskih resursa. Međutim, nakon što su nerazvijene i zemlje u razvoju napravile značajan iskorak na tome području, pokazalo se da ne posjeduju gospodarski sustav koji bi bio u mogućnosti apsorbirati veliki broj obrazovanih ljudi što je onda rezultiralo velikom nezaposlenošću mlade inteligencije. Ovaj pristup razvoju se već 1960-ih godina pokazao kao neadekvatan.

Za razliku od ovoga pristupa problematici razvoja i kao reakcija na gospodarsku stagnaciju i društvene nemire u nerazvijenim zemljama, u Latinskoj Americi se javlja misaoni pravac koji nesrazmjer između Prvog i Trećeg svijeta tumači iz perspektive ovisnosti. Kao što je već gore naznačeno, nakon osamostaljenja latinoameričkih zemalja, bivše kolonije su svoju trgovinsku razmjenu s bogatim industrijskim zemljama temeljile na izvozu žitarica i ruda, čija cijena je bila relativno niska i podlijegala zakonitostima promjenljivih tržišnih okolnosti. S druge strane uvozile su znatno skuplja prerađena dobra. S vremenom se stvorila negativna trgovinska bilanca na štetu nerazvijenih zemalja koje su onda posegnule za međunarodnim zajmovima ili pak tiskanju novca s posljedičnom inflacijom. Ovakva gospodarska kretanja dovela su mnoge nerazvijene zemlje u položaj ovisnosti o industrijski razvijenim zemljama koje su na određeni način dominirale u tim državama kroz trgovinu, investicijska ulaganja te ekonomsku i vojnu pomoć. A da bi zaštitile svoje interese, nerijetko su podupirale elite na vlasti bez obzira na njihova demokratska i socijalna usmjerenja. Stoga su zastupnici teorije o ovisnosti, služeći se uglavnom marksističkom društvenom analizom, zastupali stajalište da zaostali razvoj nerazvijenih zemalja proizlazi iz osnovnog nepravednog odnosa između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Ovaj oblik stvaranja ovisnosti o razvijenim zemljama nazivaju „neokolonijalizam“. Kritici o neokolonijalnoj politici izložene su ne samo razvijene zemlje poput SAD-a, Zapadne Europe i Japana ili pak transnacionalne korporacije, nego i različite međunarodne ustanove kao što su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija koje su uglavnom percipirane kao produžena ruka u službi razvijenih zemalja.

Integralni razvoj: novi humanizam

Za razliku od ovih pogleda, papa Pavao VI. inzistira na integralnom razvoju cjelovitog i svakog čovjeka. Papa polazi od toga da ljudsko biće stremi, između ostaloga, prema stanju slobodnom od bijede, sigurnosti prehrane, vlastitoj odgovornosti bez represije te kvalitetnijoj izobrazbi. Iako strukture i sredstva potrebna za postizanje tih ciljeva ne manjkaju, ona se ipak nisu prilagodila novoj situaciji i nisu dostatna za postizanje navedenih ciljeva. Narodi imaju pravo i obvezu na vlastiti razvoj koji se ne može svesti samo na gospodarski rast nego mora uključivati sve ljudske potencijale. Stoga je potreban novi humanizam koji će uključivati vrednote kao što su ljubav, prijateljstvo, molitva i kontemplacija.

Da bi se ostvario integralni razvoj, Papa podsjeća na opću namjenu stvorenih dobara te da privatno vlasništvo treba biti u službi općeg dobra. Smatra da je industrijalizacija potrebna za gospodarski rast, ali naglašava da je ona moguća i bez kapitalističkog sustava čije su osnovne strukture (profit, konkurencija i apsolutno privatno vlasništvo) „nesretne“ pojave. Budući da je jaz između malog broja bogatih i velikog broja siromašnih sve veći te da se nepravde u svijetu povećavaju, opasnost od posezanja za oružjem kako bi se promijenile nepravedne situacije je stvarna. Pavao VI. nije pobornik revolucije, ali uči da u određenim situacijama dugotrajne nepravde i teškog gaženja ljudskih prava, može biti opravdana.

Da se ne bi pribjegavalo takvim rješenjima, potrebno je učiniti određene promjene u međunarodnim odnosima. Prije svega bogate nacije trebaju priteći u pomoć siromašnim narodima kroz različite oblike pomoći. No potrebno je izmijeniti i međunarodne trgovinske odnose koji uglavnom idu na ruku bogatim i razvijenim zemljama. Papa smatra da je sloboda trgovanja poštena samo ukoliko podliježe zakonitostima društvene pravednosti. Da bi se održao i razvijao mir u međunarodnim odnosima, potrebno je unaprjeđivati razvoj jer je on „novo ime za mir“. Treba nadodati da je Pavao VI. u svom drugom socijalnom dokumentu Octogesima adveniens nadopunio svoje učenje političkim aspektom ističući da se zajednica naroda ne može oslanjati samo na gospodarsku aktivnost.

Razvoj naroda u našem kontekstu

Učenje pape Pavla VI. je i nakon pola stoljeća aktualno u zemljama kao što je BiH. Ova zemlja je i u 21. stoljeću još uvijek dobrano nerazvijena i njezini stanovnici je sve češće napuštaju u potrazi za ljudskijim životom. Međunarodna politika prema njoj se razilazi između dva koncepta: gospodarskog razvoja koji bi trebao riješiti međunacionalne odnose i onoga koji polazi od potrebe rješavanja političkih problema kao preduvjeta za normalan razvoj triju naroda u ovoj zemlji. Istodobno, domaća politička oligarhija umješno koristi oba pristupa na način da, s jedne strane, apsorbira međunarodnu pomoć i financijska ulaganja za vlastitu korist i održanje na vlasti. S druge strane, vrlo vješto manipulira neriješenim političkim stanjem i proizvodi nove probleme (prisjetimo se samo zadnjih mjeseci: referendum u RS-u, obilježavanje dana RS-a, revizija haaške presude...) kako bi nezadovoljstvo naroda umjesto prema sebi (revolucija) usmjerila prema vani (međunacionalne napetosti). Poslijeratno iskustvo je pokazalo da je teško zamisliti vanjsku pomoć i investicije – uz ovakav politički sustav – koji bi bili dovoljni da se ovu zemlju izvuče iz krize. Isto tako dobiva se i dojam da u ovoj zemlji još uvijek – bez obzira na nedavnu bolnu prošlost – postoji spremnost na oružani sukob koji proizlazi iz krivog uvjerenja da se time nešto može riješiti, da uništenjem jednoga samo po sebi dolazi dobro za drugoga. Nažalost, postoje i oni koji su spremni – ako im zarad vlastite pohlepe i vlastoljublja zatreba – tuđe sinove poslati u ponovno prolijevanje krvi.

Bilo bi korisno za ovu zemlju i sve njezine narode kada bi barem dio učenja Pavla VI. primijenili u svoju stvarnost. Ne bi nam trebalo predstavljati problem to što je ono staro 50 godina. Jer mi ionako kasnimo puno više.

*tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 12 iz 2017.