Obitelj na dlanu

Zašto brat digne ruku na brata?


Nema ničega strašnijeg nego kad ljudi koji su krenuli krivim putem vide kako je blagoslovljen milostima put onih iz njihova uskog kruga, kruga onih koji su im najbliži, koji su odabrali živjeti drugačije. Svima drugima mogu to još i donekle oprostiti, osim njima.

Piše: Danijela Blažeka

Gledam jednu snimku na koju sam taman maločas dobila poveznicu: Mala djevojčica, od možda četiri godine, svakoga dana trči u zagrljaj tek koju godinu starijem bratu koji se školskim autobusom vraća iz škole. Ide snimka, scena je stalno ista... djevojčica raširenih ruku trči prema dječaku koji silazi iz autobusa. Mijenja se jedino odjeća na njima i vidi se da oko njih prolaze godišnja doba. Snimka ima naslov: Bratska je ljubav beskrajna. Razveselila me. No dok gledam onaj naslov, jedan glas sasvim tiho u meni dodao je: „Ali i bratska mržnja“.

Korijen bratoubojstva

Zaista, kad pomislim na Bibliju i prvi grijeh koji su ljudi počinili, vidim zmiju i jabuku, neposlušnost prvih dvoje ljudi Bogu. Onaj drugi grijeh spominje se puno rjeđe. A taj drugi grijeh koji je čovjek počinio, prvi po izlasku iz raja, bio je baš bratoubojstvo. Ni više ni manje. Ubojstvo brata od ruke brata.

Kako je do toga došlo? Dva Evina i Adamova sina, Kain i Abel: jedan je radio sve kako treba i sve mu je bilo blagoslovljeno; drugi nije radio kako treba, jer je grijeh već hvatao korijen u njemu, i to što je radio nije mu bilo blagoslovljeno.

Koliko sam puta to vidjela... Ljude koji žive prema pravilima svijeta umjesto Boga, koji su prihvatili logiku svijeta, i sve oko sebe podredili sebi i svojim željama i potrebama... I ide im, barem naizgled i na početku, jer ta logika na prvi pogled ima svoga smisla. Podrediš sve oko sebe – sebi, sebe staviš na prvo mjesto: Zar to neće rezultirati time da će ti biti dobro i da ćeš si ugoditi? No nema prave sreće na tom putu, nema blagoslova. S druge strane, onima koji su odabrali živjeti drugačije, koliko god se to isprva činilo suludo i unatoč svim preprekama i zidovima koji im stoje ispriječeni na putu, prilike se otvaraju i sve im je čega se prime blagoslovljeno. To ne znači da nema problema i prepreka, ali sve se to riješi, vrijeme ide, a njihov put, iako mukotrpan, pun je darova. Kako će na to gledati onaj prvi, koji je dušu prodao za uspjeh... da bi na kraju gledao kako mu brat, u njegovim očima naivni, pa čak i glupavi, onaj koji se usprotivio pravilima ovoga svijeta, protiv svake njegove logike uspijeva i živi u milosti, dok njemu samome sve trne i ima okus gorčine i pepela...?

Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš

Tako je Kain zamrzio Abela... Ne zbog nekog Abelova grijeha, već zbog svoga vlastitog. Ne zbog toga što bi ga Abel osuđivao, nego zato što su red i blagoslov u Abelovu životu bili već i sami po sebi najveća moguća osuda njegova, Kainova života, života koji je sam odabrao, života po pravilima (naizgled vrlo logičnima) „svijeta“ i koji je bio bez blagoslova.

Tko zna koliko je ta mržnja dugo u njemu tinjala, promatrala i rasla? Zanimljiv je trenutak kad će je pretočiti u djelo: Ni prije ni poslije, nego odmah nakon upozorenja Boga. Boga koji je to gledao, osjećao kako mržnja u njemu raste i obratio mu se: „Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba: još mu se možeš oduprijeti.“

Grijeh kao zvijer

   Nema ničega strašnijeg nego kad ljudi koji su krenuli krivim putem vide kako je blagoslovljen milostima put onih iz njihova uskog kruga, kruga onih koji su im najbliži, koji su odabrali živjeti drugačije. Svima drugima mogu to još i donekle oprostiti: Uvijek mogu reći da su ti drugi imali bolje životne uvjete, bolje veze, bolju genetiku... bilo što. No vidjeti kako ti brat, koji je rastao s tobom, u istim uvjetima, uspijeva, samo zbog svojih životnih izbora, dok tebi, arogantnom, punom sebe, koji si „mudro“ izabrao živjeti po pravilima „svijeta“ i još se možda i rugao bratu koji je odabrao drugačije, ne ide ni približno onako kako si očekivao da će ići, teško je. Preteško. I što će drugo probuditi u srcu koje je već prigrlilo grijeh nego mržnju...?

„Grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba...“ Tu ste, zajedno ste rasli, viđate se i dalje vjerojatno. Tim još gore: Svaka njegova sretna vijest, svaki njegov topli, iskreni zagrljaj, peče i boli i provocira samo još jače režanje one zvijeri na vratima. Ide to nekako još neko vrijeme. I onda, u jednom trenutku, naizgled bez ikakvog razloga (barem od strane Abela), više ne ide. U Bibliji je Kain uzeo kamen i ubio brata. U današnjem svijetu odnosi se prekidaju. Između brata i brata, brata i sestre, roditelja i djece.

   „...još mu se možeš oduprijeti.“

   Može li? Može. Ali ono što svakako mora, jest krenuti bilo naprijed, bilo natrag. Nema vječnog limba u tom stanju. Ili će se pokajati i promijeniti ili koraknuti dalje. Nema stajanja zauvijek u tom neodređenom stanju mržnje i odnosa. Zato se Kainu Bog obratio, pružio mu ruku da se izvuče iz njega... no umjesto nje, Kain je uzeo kamen.

   I onda neki misle da je grijeh ništa...