Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

U Osječko-baranjskoj županiji, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te općini Erdut smjestilo se selo Aljmaš – na prvu ni po čemu posebno, a ipak tako posebno.

Nas je ondje radosno dočekao zvon zvona s 33 metra visokog zvonika, upućujući na višestoljetnu povijest ovog svetog mjesta.

Aljmaška Gospa od Utočišta, u istočnom dijelu Hrvatske, ubraja se među četiri najposjećenija hrvatska svetišta, uz Gospu Bistričku, Gospu Sinjsku, Gospu Trsatsku.

Više od tri stoljeća
Nas je ondje dočekao ljubazni župnik aljmaške župe Pohođenja Blažene Djevice Marije i čuvar svetišta Gospe od Utočišta dr. preč. Tomislav Ćurić, inače profesor na Katedri za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku.

On nam je otkrio kako kroz ovo svetište godišnje prođe od 150 000 do 170 000 hodočasnika, te ih samo za Veliku Gospu bude oko 70 000.

„Ovo svetište postoji ovdje više od 320 godina, dakako da ne možemo i nećemo govoriti o cijeloj toj povijesti svetišta, već ćemo samo reći nekoliko riječi o tomu kako je ono nastalo“, napomenuo je naš domaćin.

Tako nam je otkrio kako su ovdje, nakon progona Turaka iz ovih krajeva, došli isusovci. „Vukovar je na jednu stranu udaljen 25 km, a Osijek na drugu, također, 25 km i dolaze isusovci kako bi misionarili ovo područje, kako bi ljude obnavljali u vjeri. Oni žele svoj misijski rad staviti pod zaštitu Blažene Djevice Marije. Učinilo im se tako najprikladnije i najzgodnije Gospi u čast podići jedno svetište. I s obzirom na to da je isusovačka baza bila u Osijeku, a on je naslonjen na rijeku Dravu, odlučili su to svetište izgraditi u Baranji, u mjestu Lug. I odavde onda iz Osijeka pređe velika procesija, počinje se tamo formirati svetište, stavlja se Gospin kip, počinje se graditi Gospina kapela.

Međutim, ubrzo na te prostore nadiru kalvini, a znamo da oni ne štuju Blaženu Djevicu Mariju kako ju mi štujemo, i budući da su već uzeli neke naše crkve i pretvorili ih u kalvinske bogomolje, prijetila je opasnost da obeščaste taj Gospin kip. I isusovac uzima taj Gospin kip, povija ga u bijelo platno, stavlja ga u čamac i kaže: 'Gospo, gdje se zaustaviš, ondje će biti tvoje svetište'. I kako je ovdje nedaleko ušće rijeke Drave u Dunav, Gospa se zaustavila ovdje iza, na obali Dunava, u Aljmašu“, vjerno je dočarao aljmaški župnik.

Gospa od Utočišta
Opisao je potom kako ju je taj isti isusovac iznio iz čamca, stavio posred mjesta, pozvonio na crkveno zvono, a znalo se – čim zvono zvoni, ljudi su mislili kako se događa nešto neobično. Skupili su se sa svih strana, i onda im je isusovac ispripovijedao što se dogodilo s Gospom, kako je morala sama otići pred najezdom kalvina i pitao je tada žitelje Aljmaša: „Jeste li spremni pružiti Gospi utočište?“ Oni kazaše: „Jesmo.“ „E, onda ju imate pravo od danas pa nadalje zvati Gospom od Utočišta.“ I zato se Gospa od Utočišta ovdje časti više od 320 godina.

„Svako svetište u svojoj dugoj povijesti ima, dakako, svoje uspone i padove. Najdramatičnije vrijeme za ovo svetište su godine Domovinskog rata. Vi znate koliko je ovo svetište u to vrijeme stradalo na ovom najistaknutijem istočnom dijelu Hrvatske. U Aljmašu nikada nije bilo Srba, ali ih je bilo u susjednim mjestima, a to su Dalj, Erdut, Bijelo Brdo, i nešto u Sarvašu. I sjećate se onog događaja 1991. kada su četnici napali na policijsku postaju u Dalju. Tamo su ubili 39 hrvatskih policajaca, vojnika i civila. I odatle je krenuo najveći zločin koji je počinjen na ovim prostorima“, podsjetio je dr. Ćurić na teške godine.

„Šlep za rasute terete“
Dodao je kako su najprije srušili katoličku crkvu u Sarvašu, zatim u Dalju pa u Erdutu. „I nakon svega toga opet im je poslastica bila rušiti aljmaško svetište. To su ostavili za kraj. Zahvaljujući Branimiru Glavašu – vidite da mu se sudi zbog raznoraznih razloga – ovaj je narod spašen iz Aljmaša“, kazao je te napomenuo kako je Glavaš poslao šlep za rasute terete (o kojemu je snimljen HRT-ov istoimeni dokumentarni film 2011., a govori o egzodusu Hrvata s ovog podneblja, op.a.). „To je veliki brod koji je ovdje plovio rijekom. Taj brod je ovdje pristao 1. kolovoza 1991., na njega se ukrcalo 500 ljudi i u 11:15 krenuo je put slobodnog Osijeka. Zahvaljujući njemu ti su ljudi spašeni, njih 500. Četnici su gađali taj šlep, granata je pala 100 metara od njega – da su ga pogodili svih 500 ljudi, zajedno s tim šlepom, završili bi na dnu Dunava. Oni koji su ovdje ostali – nisu svi željeli otići – mahom su ih domaći Srbi koji su došli iz okolnih mjesta i četnici maltretirali i zlostavljali, a ovdje su naselili Srbe iz Papuka. I onda su skinuli tablu Aljmaš i stavili Papuk Dol. E, ti Srbi koji su ovdje bili zajedno sa svojim četnicima, ubijali su ovdje domaće ljude.

Čak su dovodili druge ljude, iz drugih mjesta i ubijali ih. I pazite, nije im bilo dovoljno da ljude ubiju i bace u bunare, nego su im prije toga, ubijenima, odsijecali glave. U jednom bunaru bilo je više od 25 osoba“, naglasio je župnik Tomislav dodavši kako je počinjen veliki zločin u kojemu su ubijene 193 osobe s ovih prostora.

„Mučenje i ubijanje“ aljmaške crkve
„To je vrlo mali teritorij, za tako veliku žrtvu, veliki zločin i veliko zlo“, kazao je preč. Ćurić dodavši kako je najgore što su to radili ovdašnji žitelji Srbi s četnicima koji su došli iz Bosne, Srbije i nekih hrvatskih krajeva.

„Kad je to sve učinjeno, onda su krenuli na rušenje aljmaške crkve. Najprije su razorili crkvena vrata te porušili u crkvi i razbili sve što su mogli razbiti – sve što su dohvatili, slike, kipove, sve je uništeno. Drugi put su crkvu gađali tenkovima – nisu ju uspjeli do kraja srušiti. Onda su se zabijali u crkvu traktorima, sajlama vukli, rušili na sve moguće načine. Kada ju ni tada nisu do kraja mogli srušiti, onda su četvrti put uzeli eksploziv, povezali crkvu eksplozivom izvana okolo naokolo, u crkvi kopali prodube i jame i stavljali eksploziv. Kad su eksploziv aktivirali, sve ono što su stoljeća stvarala, pretvoreno je u prah i prašinu“, s tugom je ispričao župnik.

„Zašto je uništeno? Zato što su govorili, kad su dolazili u Aljmaš: 'Ova je dolina puna ustaša, crkva je puna oružja i trebamo sve sravniti sa zemljom'. To što su naumili, oni su to i učinili. Nakon toga, Glavaš je godinu dana pokušavao isposlovati neke dozvole da dođe u Aljmaš, da vidi je li išta ostalo od tog Gospina kipa, odnosno od samoga svetišta, kako bi uzeo neku uspomenu da se Gospa ovdje častila tri stoljeća. Zašto su ti pregovori dugo trajali? Zato što je sve bilo stravično okupirano. Ptica nije mogla doletjeti u Aljmaš dok ne prođe kroz njihove barikade i dakako da oni nisu nikoga puštali. Međutim, Glavaš je njih – četnike – potkupio cisternama goriva i te Ruse i sve koji su tamo bili, i uspio je ovdje doći s jednom ekipom, nakon godinu dana – od rušenja crkve, znači 1992.“, podsjetio je župnik i ispričao o čudu koje je uslijedilo.

Gospa Prognanica
Te 1992. pod ruševinama crkve, Branimir Glavaš čudesno je pronašao neoštećeni Gospin kip – kip koji se i dan-danas nalazi u crkvi te pred kojim smo ono što nam dušu tišti izručili Bogu, a što svakodnevno na ovom mjestu čine brojni vjernici. „Samo je Gospi lijeva šaka bila malo oštećena te je bila zaprljana od prašine. Ne daj, Bože, da se sad ova crkva na nas sruši – što bi od nas ostalo?! A, zamislite, Gospa je doživjela to rušenje crkve i onda se to prepoznalo kao duhovni znak, da je Majka Božja na ovom mjestu htjela biti i ostati kako bi sabirala i okupljala svoje štovatelje. I Glavaš uzima taj Gospin kip ispod ruševina, stavlja u vozilo UNPROFOR-a i polazi put slobodnoga Osijeka.

Ne treba zaboraviti da je to 1992., da su mnogi iz Osijeka iselili, te kako su oni koji su ostali imali radnu obvezu – oni su bili po podrumima, vojska na cestama, zračna opasnost, opća opasnost, no ljudi kad su čuli da dolazi Gospa iz Aljmaša, okupilo se u osječkoj konkatedrali i oko nje 12 000 hodočasnika, u tom ratnom vihoru. I to je bilo tako dramatično, tako teško, svjedoče oni koji su tamo bili, puno neizvjesnosti, puno tuge, puno boli, dakako, ali opet i nekakva nada, zato što je Gospa preživjela rušenje crkve. I to su ljudi, tumačili, doživljavali kao duhovni znak“, ispripovijedao je preč. Tomislav.

„I pazite kakva je to dramatična situacija bila da je jedan čovjek iz mase uzviknuo, to se čulo i zapisalo: 'Gospo Aljmaška, mi smo tebi godinama dolazili u tvoje drago svetište u Aljmaš, a ti nam sada dolaziš kao Gospa prognanica, da dijeliš sudbinu svoga prognanog naroda'. I tako je za vrijeme rata prozvaše i Gospom Prognanicom i onda je ona kao prognana Gospa obilazila slobodne dijelove naše domovine, odnosno nadbiskupije, okupljala ljude na molitvu punih sedam godina, sve dok se 1. kolovoza 1998. nije ponovno vratila u Aljmaš“, podsjetio je župnik opisavši svečani i dirljiv povratak Prognanice.

Vratila se Majka…
Kako je ovdje i došla, tako se opet rijekama Dravom i Dunavom Gospa vratila. Pratila ju je hrvatska vojska, policija i 60 brodica, a ona je plovila na onoj prvoj koja je nosila simbolično ime Vukovar '91. „I kad je pristao taj brod ovdje s Gospinim kipom, iznijeli su ga i ovdje na ruševinama svetišta Gospu je dočekalo 13 000 hodočasnika. Stavili su je na ruševine crkve i nakon te ratne pauze ponovno se nastavljaju hodočašća u ovo marijansko svetište“, s ponosnom je istaknuo župnik.

Svega je nekoliko godina trebalo da se ovo svetište ponovno podigne iz pepela zahvaljujući državi Hrvatskoj, Osječko-baranjskoj županiji, gradu Osijeku, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te mnogobrojnim hodočasnicima. „Sve je izgrađeno, sve je obnovljeno, sve se i dalje gradi i obnavlja. Ono što se ne može vratiti su ljudski životi koji su izgubljeni na ovim prostorima i zato u ovoj Gospinoj crkvi na osobit način molimo za žrtve rata, za pokojne hrvatske branitelje, vojnike, policajce i za civilne žrtve“, s posebnim pijetetom napomenuo je naš domaćin.

Ružno pače postaje labud(ica)
Nova crkva posvećena je 2004. Projektiralo ju je troje zagrebačkih projektanata – arhitekata, i njihova ideja bila je da ona podsjeća na ponosnu labudicu koja izlazi iz Dunava. „Zato je ona vrlo neobičnog oblika. Kad ste joj prilazili, prošli ste pored stare crkve – ostao je jedan njezin ćošak, zidić i hodočasnički križ. To je sve što je ostalo od te stare crkve i ova se nova izgradila tu u blizini njezinih temelja. Kad se gradila ova, bio sam student i bogoslov u Đakovu, onda smo se svi pitali: Bože moj, kakvo se ono čudo gradi u Aljmašu, ono uopće nije nalik na crkvu. I onda je ona izazivala različite kontroverze, različita pitanja“, priznao je preč. Tomislav pa nas je to simptomatično podsjetilo na Andersenovu priču o Ružnom pačetu koje, kako znamo, postaje prekrasni labud, u ovom slučaju labudica...

„No, kada sam prije dvije i pol godine došao ovdje u Aljmaš za upravitelja svetišta, kasnije sam razumio zašto je crkva takva, bar mislim da jesam – profesor sam na Filozofskom fakultetu, predajem povijest umjetnosti i arhitekturu u Osijeku. I onda sam želio znanstveno istražiti ovu crkvu te sam ju predstavio na jednoj međunarodnoj konferenciji gdje je bila samo struka. I ocijenjena je najvišim mogućim ocjenama – summa cum laude, kako mi kažemo, s najvišom pohvalom.

Ona je zapravo jedan iskorak u suvremenoj sakralnoj arhitekturi – i statički, i arhitektonski, i u svakom drugom pogledu, ova je crkva jednako specifična.

Pogledajte, sva je od betona, zapravo cijeli ovaj zvonik, koji je visok 33 metra, pun je betona, željeza i čelika. Cijelu tu konstrukciju drži samo ovaj nosivi zid koji čuva Gospa Aljmaška.

I zato što je ona specifična arhitektonski, dolazi oko 250 studenta godišnje, najviše iz Zagreba, kako bi ju promatrali, razmatrali, o njoj pisali i kako bi na njoj učili. Ova crkva će završiti u enciklopedijama i povijesti umjetnosti arhitekture kao jedno remek-djelo“, posvijestio je župnik.

Sidrište molitava i umjetnosti
Interijer ovog modernog umjetničkog i duhovnog zdanja rese djela hrvatskog akademskog slikara Vladimira Meglića. „Ovdje iza mene vidite svojevrsni triptih u tiffany vitraj tehnici koji u svojem središtu prikazuje patron župe, a to je pohođenje Blažene Djevice Marije, susret Marije i Elizabete.

S lijeve strane je Navještenje, s desne je Isusovo rođenje, a ovi krasni mozaici uprizoruju marijanske blagdane koji su važni za ovo svetište – to je Mala Gospa, Velika Gospa i treća niša koja predstavlja dva anđela koji čuvaju Gospin kip.

Drago mi je što ste došli u ovo svetište zato što vjernici prema njemu – zbog same njegove povijesti i zbog svega onoga što se događalo s Gospinim kipom – imaju posebnu empatiju, posebne osjećaje i zadovoljno mnoštvo ovdje dolazi.

I, evo, mogu osobno posvjedočiti, a mogu i časne sestre koje ovdje djeluju kako Gospa doista čini čuda i zagovara mnoge u njihovim potrebama te se događaju i duhovna i tjelesna ozdravljenja o čemu postoje i određeni zapisi“, posvjedočio je aljmaški župnik.

Nas je, pak, uz sve to, posebno „kupio“ mir aljmaškog svetišta i nenametljivost ovog duhovnog prostora koje, svojom blagošću, osvaja Gospa Aljmaška dok nježno poziva na molitvu i pouzdanje da ono što se ovdje izmoli doživljava svoje uslišanje na nama znane, ali i neznane načine… Gospo od Utočišta, budi sidrište dušama žednim.