Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prema dogovoru, koga se i inače uvijek striktno drži, župnik župe Sv. Josipa don Miljenko Džalto čeka nas na Zaručnikovu trgu ispred župne crkve. Dok mu se približavamo laganom vožnjom, vidimo da ne gubi vrijeme, nego sklanja slomljene grane nakon noćašnjeg vjetra koji se u Rankoviće spustio s okolnih planina. Ne mora se, dakako, župnik još i time, posebice ne po ovome zubatom suncu, baviti, ali takva je to priroda. Uvijek nešto mora raditi. Uostalom, i ovaj trg i sve na njemu, ponajprije golemi kip Sv. Josipa, djelo akademskog kipara Zdenka Jurišića, rezultat su gotovo evo 10-godišnjeg don Miljenkova mandata. Bit će, naime, u kolovozu ravno desetljeće njegova župnikovanja ovdje nadomak Novog Travnika.

„Hvaljen Isus!“ – s bicikla

Reporteri Katoličkog tjednika bili su ovdje i prije točno pet godina i, evo, već na prvi pogled vidljive su promjene. A, tek nova župna kuća. Ne bi ju se ni Washington postidio, a i jest još i – bijela. I sve je to, dakako, hvalevrijedno, ali župu, prije svega, čine župljani. Kad smo prošli put pohodili don Miljenka, imao je samo riječi hvale za svoje župljane. Ništa se od tada nije promijenilo. Dok sa župnikom uvodno ćaskamo, cestom što graniči s crkvenim dvorištem na biciklu prolazi dječak od 10-ak godina. Ugledavši nas, pušta guvernalu, križa se u pravcu crkve i glasno pozdravlja: „Hvaljen Isus!“ Nismo to dugo ni čuli ni vidjeli, pa se malo i čudimo. No, naš nam domaćin tumači kako je to ovdje jednostavno tako – isto se, kroz povijest, ponašaju i djeca i stari(ji). Od malih su nogu vezani za svoju župu i župnika.

A, kad smo kod povijesti, kažimo i kako je ideja o osnutku ove župe potekla od fra Grge Kotromanića, zauzeta dušobrižnika i pastoralnog vizionara te 1916. župnika u susjednim Bučićima. U realizaciji njegove zamisli naročito se istaknuo fra Miroslav Džaja koji je odabrao lokaciju na kojoj je „zadivljujućom požrtvovanošću mještana“, kako je zapisano u župnoj spomenici, dovršena gradnja prve crkve 1937. – iste godine kada je vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić i utemeljio župu.

Plan za crkvu i župnu kuću izradio je ing. Emil Paržik i radovi su počeli 1937. Crkva je dovršena rekordno brzo, ali je s vremenom postala tijesna pa je, na inicijativu tadašnjeg župnika don Josipa Joze Matkovića i uz blagoslov Ordinarijata, 1968. dograđena. Inače, don Jozo je ovdje – za svoga 38-godišnjeg „mandata“ – ostavio neizbrisiv trag. A koliko je značio svojim župljanima, svjedoči to što su mu podigli impozantni spomenik nadomak župne crkve. Crkva je proširena 1970., ali je u posljednjem – zapravo valjda posljednjem! – ratu oštećena te je za vrijeme župnika don Jure Gavranića, koji je nažalost preminuo potkraj siječnja 2025., izgrađena sadašnja koju je kardinal Vinko Puljić posvetio 2014.

Nema(ju) veze s Titinim kumom

Župa pripada Travničkom dekanatu, a graniči s vjerničkim zajednicama Presvetog Trojstva u Novom Travniku, Uznesenja Blažene Djevice Marije u Docu, Sv. Martina u Bučićima i Sv. Ilije u Rostovu. Pripadaju joj naselja: Gornji i Donji Rankovići, Novo Naselje, Rastovci, Stojkovići, Čehova, Zubići, Trenica i Bugojčići.

„Trenutačno u župi živi 1 480 duša koje čini 515 obitelji – od toga je i 127 samaca. Lani smo krstili petero djece od koje je samo jedno ostalo živjeti ovdje, ostalih četvero je u Njemačkoj. Vjenčali smo 11 parova i nitko od njih nije ostao u Rankovićima“, referira župnik dodajući i kako su, nažalost, umrle 22 osobe. Usprkos rečenomu, treba ipak kazati kako su odlasci uglavnom zaustavljeni, a posljednjih tjedana ima naznaka da bi se neki mogli i vratiti u zavičaj.

Kako bilo, don Miljenko je zadovoljan onim što ima. Jaka vjera važnija je od golemih brojeva. Na trenutak na um nam pada kako prigodom prošloga boravka ovdje nismo pitali otkud (baš to!) ime – Rankovići, koje nas malo (…) starije asocira na onoga udbaškog zlokobnika i Titina kuma Aleksandra. „Ne bojte se“, odagnao je župnik žurno našu sumnju, „nema veze s njim. Ovdje je iznimno plodna zemlja. Ovaj je kraj nekoć hranio okolicu, pa otud Rankovići. Samo se ono 'h' s vremenom izgubilo“. Baš, uostalom, prisjećamo se, kao i što se mjesto na komu je župno groblje nekoć zvalo, zbog lokacije na kojoj se nalazi, Hrastovci, a evo sada je – Rastovci.

Priprava za patron

Rankoviće zatječemo u – već – pripravi za proslavu patrona. „Velika je devetnica Sv. Josipu započela 21. siječnja, a svete su mise svake srijede u 9:00 h, a predvodi ih i propovijeda vlč. Ivan Butum, župnik župe Sv. Josipa radnika Turbe. Tijekom trodnevnice mise u 17:00 h predvodi ravnatelj zeničkog KŠC-a vlč. Marko Majstorović koji će i na sam blagdan, 19. ožujka, predvoditi euharistiju u 9:00 h. Dok će onu u 11:00 h predslaviti fra Branimir Musa, župni vikar u Širokom Brijegu“, pojašnjava don Miljenko.

Blagdanske će mise svojim pjevanjem uveličati: ovdašnji domaći župni zbor, pod ravnanjem prof. Ane Krišto, muška pjevačka skupina iz Šujice, mješovita skupina pjevača iz župe Sv. Ive Uzdol i pjevačka skupina Krčevljani iz župe Sv. Jurja Vitez. Nakon mise u 11:00 h bit će upriličeno tradicionalno druženje na Trgu Sv. Josipa. I, dakako, svi su dobro došli. A tko je jednom doživio gostoprimstvo ovih župljana i njihova župnika, uvijek se vraća u Rankoviće.

Jasno, župna će crkva biti puna – a i oni koji su otišli trbuhom za kruhom sa svojih ognjišta, tih se dana rado na njih vraćaju. No, ovdje su mise svakim danom u 8:00 h, a nedjeljom u 9:00 h i 11:00 i crkva je uvijek solidno ispunjena. Nedjeljom, dakako, i puna.

MN/ Nikoga ne treba dvaput zvati

Svjedoči nam to i Ankica Arambašić koja, evo, već godinu i pol skrbi i o župnoj kući i o crkvi. „Kada je riječ o uređenju, prije svega crkve i okoliša za blagdane, a i inače, tu nema problema. Nikoga ne treba dvaput zvati. Iako moram kazati kako su pjevači, ponajviše žene, najbrži kada se treba odazvati kakvoj akciji. A nakon uspješne akcije župnik nas redovito nagradi ručkom“, kaže gospođa Arambašić. Njezin suprug Slaven osim što je u ekonomskom vijeću – zadužen je, kao glavni čitač, i za pripravu čitača i ministranata.

„Ove godine imamo 23 krizmanika, 10 prvopričesnika i 20-ak ministranata. Nije teško s njima raditi, sve su to djeca iz kuća koje su generacijama vezane za Crkvu i vjeru. Tako da ih zapravo i ne treba zvati, njima je to već od malih nogu dio njih, dio života u vjeri“, svjedoči gospodin Arambašić. A don Miljenko dodaje kako učenik sedmog razreda Teo Pucar želi u sjemenište. Tko bi rekao, sudeći po prezimenu… No, baš kao što Rankovići nemaju veze s onim Titinim abadžijom Acom, tako ni Teo nema pojma tko je bio Đuro Pucar Stari. A i bolje je da nema…

A ovdašnja župna crkva, koja već izvana impresionira svojom veličinom, uistinu je prostrana i svijetla, tako da umjetnine dolaze do izražaja u svome punom sjaju. Poglavito oltar, djelo akademskog kipara Ilije Skočibušića kojega je likovna kritika poodavno promovirala u Meštrovićeva nasljednika, a on to svojim djelima neumorno i potvrđuje. Oltar resi i veliko, osam metara visoko raspelo od hrastovine, rad Marije Rizvić iz Orubice kod Davora. Križni put, vitraji hrvatskih blaženika te simbol Duha Svetoga izradio je akademski slikar Novotravničanin Anto Mamuša. I dok se divimo onomu što vidimo, don Miljenko najavljuje, kako bi, veli, slika bila kompletna, i novu fasadu koja bi trebala biti gotova ove godine. Nema dvojbe da će tako i biti jer iduće se godine obilježava 90. obljetnica župe.

Križnim putom do Rija

Sv. Josip, inače zaštitnik Hrvatske, nema nacionalnog svetišta u Bosni i Hercegovini, pa se evo ovdašnji župljani i njihov župnik nadaju – i vjeruju! – kako bi Rankovići mogli biti upravo to. Zapravo, prema sadržaju oni to već jesu, ali i dalje nastoje usavršavati sve što je potrebno da ovdje uistinu bude Zaručnikovo svetište. Uz sve kazano vezano za župu Sv. Josipa, recimo i kako ljudi ovdje već hodočaste.

Posebice treće nedjelje u listopadu kada na spomen-obilježju u Rijama, o komu skrbi udruga Glavica,mole za žrtve komunističkog zlosilja, njih 150 koji su ovdje smaknuti bez suda nakon – „oslobođenja“… „Uz spomen-obilježje, nedavno su, na inicijativu don Miljenka, izgrađeni oltar i zvonik. Sve je započeo još župnik vlč. Ilija Mikšić, nastavio vlč. Jure Gavranić, a ovo što je urađeno posljednjih godina samo je nadogradnja“, tumači nam župljanin Nikola Radeljak koji skrbi i o Rijama i o župnom groblju Rastovci.

Od župne crkve do Rija, koje svjedoči o olovnim godinama za Hrvate katolike neposredno nakon Drugog svjetskog rata, vodi križni put na čijem je početku i spomenik žrtvama Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Mnogi su hodočasnici, ne samo iz Srednje Bosne i novotravničkoga kraja, prošli ovi putom i molili zazivajući blagoslov Sv. Josipa. I zato, ali i svega što smo vidjeli u ovoj župi, opraštajući se s don Miljenkom, vjerujemo kako ćemo nekog skorog nadnevka – ne čekajući kao ovoga puta pet godina – doći u Rankoviće koji će tada biti Zaručnikovo (nacionalno) svetište.