Prostranstvima nade nošeni mladošću, strukom i radošću


Radionica nade, mladosti i radosti – tako bismo jednom rečenicom opisali naš doživljaj privatne prakse Spes, odnosno Rehabilitacijskog centra za fizioterapiju i oporavak, koji se nalazi u srcu Sarajeva.

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

U Šenoinoj ulici – koja izlazi na glavnu ulicu bh. prijestolnice – u sklopu samostanskog kompleksa sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, s desne strane ulaz je u mjesto gdje se uistinu vraća nada. To je jasno već i po pogledu na sami ulaz koji ima instalirano dizalo za osobe u invalidskim kolicima, kako bi mu svi neometano mogli pristupiti. A na vratima (natpis): Nada (lat. spes)…

Od ideje do (vrhunske) realizacije
Prvo što se, uz iznimnu urednost i uređenost prostora, primijeti jesu mladi i nasmijani ljudi koji su sa svojim pacijentima iznimno bliski i ljubazni, te se prema njima odnose s punim poštovanjem.

Nešto što je prije dvije godine počelo „samo“ kao ideja mladog čovjeka koji je planirao oko sebe okupiti troje-četvoro kolega i baviti se fizioterapijom, danas se proteže na tri etaže, odnosno na prizemlje i dva kata nekadašnje Medicinske škole Katoličkog školskog centra Sv. Josip.

Taj mladi čovjek magistar je fizioterapije Ivan Baketarić, vlasnik ove Grupne privatne prakse za fizioterapiju i rehabilitaciju, koji sada oko sebe okuplja stručni tim od 17 osoba uz upravnu direktoricu Mirhu Fazlagić - Pejović.

Nas je po dolasku na drugi kat dočekala nasmijana dugogodišnja medicinska sestra Slađa (Slađana Močević) koja je, kako kaže, najprije bila Spesova pacijentica, a od rujna 2025. njegova je ponosna djelatnica. Ona je ujedno bila i naš „vodič“ ovim prostranstvima nade…

Centar sa suvremenom opremom
Najprije smo razgovarali s ljubaznom i srdačnom direktoricom Mirhom koja nam je u opuštenu razgovoru s ponosom predstavila njihov tim te same prostorije i usluge Spesa.

U prvom dijelu, odnosno u prizemlju nalazi se kompletna fizijatrija zajedno s potrebnom aparaturom. „Ordinacije su podijeljene prema fizijatrijskim aparatima koji nekako karakteriziraju naš centar. Također, u tom dijelu nalazi se recepcija – prijamni dio gdje se pacijenti prilikom svog prvog dolaska prijavljuju. Tu se zakazuju i određuju termini, načini rada, pregledi, određuje se tko će raditi vježbe i ostalo.
Na prvom je katu prostor predviđen za ono što smo mi u idućem razdoblju planirali – neurorehabilitacijski centar. Naime, neurorobotika je jedna posebna grana fizijatrije koja je iznimno cjenjena i tražena na našem prostoru, ali, evo, nije toliko zastupljena u ovom dijelu. Međutim, mi smo u ovoj godini planirali upravo otvoriti taj dio koji će se protezati na nekih 1 500 m².
I nakon toga dolazimo do, recimo to tako, krune ovoga svega, a to je naš magistar fizioterapije Ivan Baketarić koji na drugom katu obavlja preglede i kontrolne preglede, u smislu određivanja terapija i svega onoga što je već liječnik specijalist propisao. Ovdje se nalaze i uredi.
Tako na prizemnom dijelu imamo jednu golemu dvoranu, a na prvom i drugom katu po dvije velike, iznimno dobro opremljene, s novom aparaturom potrebnom za fizikalnu rehabilitaciju“, dočarala nam je Mirha koja je s nama rado i prošla dio prostorija.

Individualni pristup
Ono na što je posebno stavila naglasak – jer je Spes na to iznimno ponosan – jest upravo tim ljudi koji čine ovaj centar. „U našem centru radi jedan mladi, visokoobrazovani tim, uglavnom su svi licencirani fizioterapeuti. Naravno, oni i dalje rade na svojim edukacijama. Planirane su i nove aktivnosti glede toga. Spominjem sada 17 stručnih fizioterapeuta koji su kvalitetni u svom radu, trudu, edukacijama, odnosu s pacijentom – koji je zasigurno jedan visokokvalitetan odnos, ne samo u smislu stručnosti, nego i humanosti, razumijevanja i svega onoga što upravo odlikuje ovaj centar. A mislim da nas izdvaja od svakog drugog centra to neko razumijevanje, to je nekako jedan siguran put prema uspjehu. U tom dijelu bih izdvojila i naš individualni pristup svakom od pacijenata. Nema šablona, terapija i sve ostalo propisuje se za svakog pacijenta individualno, jer svačiji organizam, tijelo i sve ostalo reagira drugačije, dijagnoze su drugačije.
I sam naš prostor općenito je prilagođen tom individualnom radu i svaki naš terapeut radi jedan na jedan s pacijentom. Upravo zbog toga imamo veći broj zaposlenih kako bismo svakom pacijentu pružili određenu pozornost“, dodala je direktorica Fazlagić - Pejović spomenuvši kako od ove godine imaju novosti u vidu kućnih posjeta te grupnih treninga koji su prilagođeni pacijentima.

„Oni su me digli na noge“
Dok smo prolazili Spesom, na svoj termin za terapiju čekao je i Esad Herić, jedan od pacijenata. „Prije godinu dana imao sam moždani udar i čuo sam od jednog liječnika da postoji centar koji radi rehabilitaciju i nakon moždanog udara, tako da sam se javio gosp. Ivanu i evo četvrti sam mjesec već ovdje i osjećam se odlično. Ovdje je sve odlično – od komunikacije, ljubaznosti, uslužnosti, kvalitete, sposobnosti, kolegijalnosti. Ovi mladi su zaista stručnjaci. Poslije moždanog udara težak je oporavak, ali da nije njih, ja ne bih bio ovo što jesam, oni su me digli na noge“, entuzijastično uz osmijeh otkrio nam je Esad.

Razumjeti i motivirati
Utom smo susreli i jednu od voditeljica smjena, mladu Merjemu Bajrić, nekoć nogometašicu, a danas vrsnu fizioterapeutkinju.

Ona nam je tako kazala kako prva smjena traje od 8:00 do 16:30 h, a druga od 12:30 do 21:00 h, s tim da terapeuti dolaze 15 minuta ranije kako bi se pripremili i preodjenuli.

„Potom dolaze pacijenti i svaki od njih ima svog terapeuta. Moj posao kao voditeljice smjene je rasporediti terapeute po dvoranama i tko će s kim raditi na osnovu dijagnoza. Uglavnom se sa svakim pacijentom radi sat vremena, ovisno u kakvom je stanju, no ima i onih s kojima se radi i dva sata. Neki imaju samo kineziterapiju, odnosno vježbe, a drugi imaju fizikalnu i kineziterapiju.
Pacijent može zahtijevati rad isključivo s jednim terapeutom također, ali se onda prilagođava njegovu radnom vremenu“, otkrila nam je Merjema koja je, kako kaže, cijeli život u sportu te je nakon ozljede željela i dalje ostati u sportu, a opet i odabrati korisno zanimanje pa se tako odlučila za fizioterapiju.

„Ovo je human posao koji ispunjava, mada ima dana kada sami terapeuti budu jako iscrpljeni. Svakog pacijenta nastojim razumjeti 100% jer se i meni slično može dogoditi. Nastojim ih motivirati da svaki dan daju maksimum od sebe“, iskrena je mlada fizioterapeutkinja.

Druga mama
Dok smo znatiželjno prolazili kroz ordinacije uz pratnju sestre Slađe, susreli smo i nasmijanu Mariju Ivanković, voditeljicu Odjela za fizikalnu terapiju, koja je u tom trenutku dobila zagrljaj zahvalnosti dječaka koji je završavao svoju terapiju.

Kazala nam je, uz široki osmijeh koji se osim na usnama zrcali i u očima, kako joj direktor Baketarić zna reći: „Maro, ti si njima druga mama.“

Ona nam je rado pokazala brojne aparate i pomagala koje koriste u radu te strpljivo objasnila djelovanje svakog i zašto se koristi.

Dok smo razgovarali, Marija nam je priznala kako joj ipak najteže pada rad s djecom s poteškoćama. „Jer ipak je to neka kategorija koja budi posebne emocije. Možda meni čak i malo više, jer sam i sama majka. Ozbiljna su to i teška oboljenja. I mi kao terapeuti, vrlo često smo svjesni, realni, koje rezultate možemo postići. Ali nikada sebi ne možete dopustiti biti, 'ajmo reći, brutalno iskreni. Nadu uvijek moramo držati pacijentu, ali ipak u nekim granicama da ne dajemo lažne nade i naravno – zadnja je Božja. Mi dajemo sve od sebe, ali ja često sama znam reći – ne postoji čarobni štapić“, iskrena je Marija.

Dalje nam objašnjava, govoreći o djeci, kako svaki njihov napredak, čak i milimetar koji možda u vanjskom svijetu ne izgleda puno, njima kao fizioterapeutima nešto je veliko.

„Toliko truda, znači to su svakodnevni sati, rehabilitacije, fokusa – vi morate djetetu zadržati fokus, a to je najteže. Morate biti pedagozi, psiholozi. A isto tako i u radu sa starijom populacijom, 65+, oni su svjesni svojih godina, ali dođu na razgovor, na taj naš dodir, na malo pažnje, to je ona empatija – i to njima prija, i daje im snage“, s posebnom ljubavlju nam je ispričala gđa Ivanković.

Kada smo ju pitali što je za nju Spes, kazala je kako je to prije svega jedno novo iskustvo.

„Jer ja, kao terapeut, ovako, zrelih godina – moji prvi susret sa Spesom – pomalo sam bila i skeptična. Došla sam u jednu sredinu mladih ljudi, ali sam se nekako trudila uspostaviti kontakt i mislim da sam u tome uspjela. Uistinu, kod nas vlada jedan kolegijalan odnos i jako dobro funkcioniramo. Ima vremena i za šalu, i za svijet. Naravno, kao i u svakom poslu nailazi se i na prepreke, na neke probleme, ali ih uvijek pokušavamo riješiti. Jer uistinu, za ove dvije godine, nisam doživjela nijednu neku tešku riječ ovdje, niti sam osjetila ikakvu zlobu.
Ovdje vlada uistinu empatija; i mi kao kolege imamo empatiju, ali, naravno, zadnja je riječ ona direktora, i naš direktor (Baketarić) uistinu ima empatiju tako da dosta toga se i ne naplati, osmislimo neke pakete, popuste... Nije u šoldima sve“, simpatično će nasmijana Marija koja ponosno dodaje kako je kod njih sve „u različitosti“. „Imamo puno pacijenata i iz Hrvatske, Republike Srpske, iz Srbije – svih vjera i nacija – dolaze zato što ljudi prepoznaju kvalitetu“, objašnjava naša sugovornica.

Samo malo nade…
Iako smo se s njim susreli odmah na početku, vlasnik i idejni začetnik Spesa Ivan Baketarić prepustio je potpuno svojim kolegama riječ, skromno poručivši kako on može dodati još nešto ukoliko bude trebalo. A trebalo je, jer željeli smo čuti što je to jednog mladog čovjeka potaknulo pokrenuti ovakvu Nadu.

Spes realno u početku uopće nije trebao biti ovolika priča. Nije trebao uopće biti, 'ajmo reći, velik, da je potrebna cijela zgrada. Moja misija je bila – nekoliko kolega i ja, i to je to. Zašto sam odlučio otvoriti u Sarajevu? Nisam htio ići vani, odbio sam ponude za vani, i onda sam Spes osnovao zato što stvarno volim svoj poziv, takav kakav jest. Konkretno, kroz fizioterapiju ti možeš vidjeti rezultate koji će trajati. Mislim, kada nekoga 'podignete iz kolica', taj rezultat će hodati, ako Bog da do prirodne smrti“, kazao je Baketarić s posebnom emocijom spomenuvši primjere djece s kojom je radio i kojoj je, kako to samo djeca znaju dočarati, „vratio noge“.

„I onda vidiš kroz to sve da je to imalo smisla i da je trajno. Sam naziv Spes je nada, a zapravo je i logo povezan s tim, jer je u obliku znaka infinity, u smislu – beskonačno je mnogo mogućnosti, a samo je potrebno malo nade da to sve bude dobro na kraju“, dočarao je Ivan.

Na prvom mjestu pomoći čovjeku
Kazao je kako je želio od Spesa napraviti mjesto gdje ljudi stvarno sa zadovoljstvom dolaze i s rezultatom odlaze, a da to bude pristupačno ljudima i financijski, te gdje će vladati „domaća opuštena atmosfera, da to ne liči na bolnicu“... I da, jesmo li rekli kako je prosjek godina djelatnika Spesa 25-26 godina? I to dakako daje posebnu draž i opuštenost.

Također, kazao je kako je posebno ponosan na one koji su bili najprije Spesovi pacijenti, i to s ozbiljnijim problemima i „nisu mogli ništa“, a danas su njegovi djelatnici te ih je ukupno troje.

„Moja prva misao bila je da se ljudi ovdje mogu obratiti uvijek, neovisno o tome koliko imaju, i to tako i treba negdje biti; a i s katoličke strane, iz mojih vjerskih razloga. Jer i zaštitnik ove kuće je Sv. Vinko Paulski koji je zaštitnik svih fizioterapeuta i cijelo to njegovo naučavanje – novcem se ne plaća ništa, u tome smislu, zato što stigne ili nagrada ili kazna kasnije, tek iza toga. A ja čvrsto vjerujem – da nisam radio ove stvari, da mene ne bi dočekao Spes ovako, i meni je čudesno kako se sve posložilo tu iznenada i vjerujem kako to ima svoje uporište upravo u tome da nisi netko tko želi zgrnuti novac, nego je na prvom mjestu čovjek i pomoć, a novac će stići i onako i ovako, to se uvijek nadomjesti, i nitko ga od nas neće ponijeti tamo, negdje gdje kasnije putujemo“, podijelio je s nama začetnik ove ideje Nade.

Kako se trenutno uz sam Spes nalazi gradilište, Ivan je spomenuo kako bi centar shodno tomu trebao imati nekoliko parkirališnih mjesta za pacijente te bi se ulaz premjestio na drugu stranu. „Bitnije je što ćemo imati neku šetnjicu tu pošto će dvorište ostati vani. U planu nam je neko jezerce, Gospina špilja tamo, da ljudi mogu izići, sjesti, popiti kavu. Ako Bog da planiramo napraviti i neki bife, terasicu da se može sjediti i da to bude interna kantina za naše pacijente te da se mogu šetati na zraku“, otkrio nam je ovaj mladi entuzijastični čovjek koji svojim znanjem, stručnošću te nadasve plemenitošću živi ono na što nas svakodnevno poziva evanđelje. Jer: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40).

Mi Spesu – uz sretan drugi rođendan – želimo da uvijek, kako mu i samo ime kaže, bude svjetionik nade u vrevi i buci bh. prijestolnice gdje će ljudi uvijek ići korak i pokret naprijed.