Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Danas, nakon svega što je doslovce protutnjalo, poglavito 1990-ih, i ovom Brestovskom dolinom i jedinim samostanom sestara klarisa u Bosni i Hercegovini, uistinu se 1986. doima kao daleka prošlost. A te su godine sestre klarise iz splitskog samostana Sv. Klare, a ponajprije s. Hijacinta Batinić, svoju želju da dođu u Bosnu otkrile tadašnjem provincijalu Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Luki Markešiću koji je taj prijedlog radosno prihvatio.

Prvi korak iz Splita

Kako i ne bi, 1991. Bosnu Srebrenu čekalo je obilježavanje 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu. Povod za dolazak klarisa nije mogao biti bolji; Bosna je već više stoljeća bila „franjevačka“, s Prvim i Trećim redom – još je, eto, nedostajao Drugi franjevački red, Red Sv. Klare.

„Svoju želju o odlasku u Bosnu otkrila sam potom tadašnjoj opatici u splitskom samostanu s. Ivani Šuljić koja se u početku protivila toj ideji. Ipak, početkom 1987. sazvala je sastanak samostanske uprave kako bi razmotrili moju želju. Uprava se izjasnila pozitivno, i to je zapravo bio početak našega puta k Brestovskom“, svjedoči s. Hijacinta Batinić, opatica, rodom iz okolice Uskoplja, pa joj je dolazak u Brestovsko zapravo bio i povratak doma.

Bio je to, ipak, samo prvi korak. U to su se vrijeme, naime, za utemeljenje novoga samostana trebale javiti najmanje četiri sestre. Sestra Hijacinta bila je, dakako, neupitna. „Uz mene, kao kandidatica, javila se Ivana Meštrović iz okolice Tomislavgrada, koja je postala klarisa pod imenom s. Rozarija. Javila se i s. Terezija Purtić, rodom sa Šolte i tadašnja opatica našega splitskog samostana, i već spomenuta Splićanka s. Ivana Šuljić“, sjeća se naša sugovornica kasnih 1980-ih. Budući da je Brestovsko u blizini, ne samo Sarajeva, nego ponajprije franjevačkih samostana u: Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, bilo je za očekivati kako će neki od tih drevnih samostana pomoći dolazećim klarisama. I, doista, iz fojničkog samostana Duha Svetoga pokazali su volju (i želju) sestrama darovati svoje zemljište pokraj župne kuće u Brestovskom.

Ognjište Franje i Klare

Slijedom čega provincijal fra Luka putuje 29. studenoga ’87. u Split na razgovor sa sestrama o ponudi fojničkih fratara. „Ubrzo smo posjetile Brestovsko, vidjele lokaciju i odlučile da baš ovdje započne izgradnja samostana“, pripovijeda nam časna majka. Potom je sve išlo razmjerno brzo: 14. lipnja 1988. blagoslovljeni su temelji samostanske zgrade, sestre su iz matičnoga samostana u Splitu donijele kamen, malo zemlje iz vrta i ukrasnim slovima ispisanu povelju, a 23. rujna 1989., pod misom koju je predvodio provincijal fra Luka, sestre su se zavjetovale živjeti po Pravilu Sv. Klare koje je odobrio papa Inocent IV. bulom Solet annuere od 9. kolovoza 1253.

Iz toga je vremena ostala i pjesma s. Marije Petričević iz Splita, posvećena otvorenju kuće sestara klarisa:

Ognjište Franje i Klare,

Nek' sunce radosno blista nad ovim obronkom gore.

Nek' noću svitnjaci plamte, svjetlila svoja ne gase.

I snagom vječnog sjaja s tminama neka se bore.

Ognjište Granje i Klare, gle, sad u središtu svijeta

Odavde proglas slobode na mnoge odjeknu strane.

Nažalost, ubrzo dolazi ono za što su samo rijetki vjerovali da je moguće u Bosni – rat. Nije, dakako, zaobišao ni samostan klarisa, baš kao, jasno, ni župu Rođenja Blažene Djevice Marije, čija je župna crkva u prvom susjedstvu. Život ispunjen molitvom, radom i kontemplacijom narušen je brutalno 1. lipnja 1993.

Samostanski podrum, crkva u malom

„Bili smo praktički stotinjak metara od prve crte. Krov nam je zapaljen zapaljivim metkom. Izgorjelo je dobrim dijelom potkrovlje. Nagovarali su nas da iziđemo jer kada nam prijeti ovakva opasnost, imamo pravo napustiti klauzuru. Tada nas je bilo šest, i niti jedna nije željela napustiti samostan. Na samom početku rata primili smo i više od 100 župljana u samostanskom podrumu. Dok su se vodile borbe i uokolo padale granate, zajednički smo upućivale Bogu molitve za spas našeg naroda i svih naroda u Bosni i Hercegovini. Samostanski je podrum bio molitvena crkva u malom.

Imale smo čvrstu vjeru da će nas Isus spasiti kako je spasio i samostan Sv. Damjana i Asiz od Saracena po molitvi svete majke Klare i njezinih sestara. I, nitko, Bogu hvala, nije bio ranjen“, prisjeća se časna majka, napominjući kako su kroz molitvu, zajedno sa zbrinutim pukom, dobile još veću hrabrost ostati i dijeliti tešku ratnu zbilju sa svojim narodom te ga djelom i molitvom potpomagati da lakše podnese ratne nedaće.

„Bilo je pokušaja da nas isele. Sestra Ivana Šuljić, koja je preminula prije nekoliko godina, i ja pregovarale smo i s UNPROFOR-om. Tražile smo od njih da prebace neke od sestara u Hrvatsku, a sestra Ivana i ja bismo ostale. Njihov je uvjet bio da idemo sve i samo će nas tako prebaciti. Mi smo onda odlučile sve ostati, a ljudi ovoga kraja znali su u ratu kazati: 'Ako odu klarise, nema ni nama ovdje opstanka.' Svi smo, hvala Bogu i Sv. Klari, opstali i danas se molimo za svoj katolički narod u BiH“, kazala je naša sugovornica.

Svakodnevni kontakti s vjernicima

Bogu hvala, to je vrijeme iza nas. Kako danas, pitamo opaticu, izgleda život sestara klarisa u Brestovskom?

„Naš se život sastoji od molitve i rada. Prva je molitva u ponoć i traje jedan sat. Drugu molitvu imamo u 5:30 h, potom jutarnju misu u 7:30 h. Nakon doručka svaka od nas ide na svoj posao: neke su u radionici, druge rade u vrtu, a treće peku hostije za naše župe od Sarajeva do Uskoplja. Dan se nastavlja molitvom i krunicom, a nakon ručka je slobodno vrijeme, neka vrsta rekreacije. Potom je od 14:00 h do 15:00 h stroga šutnja“, tumači nam s. Hijacinta, naglašavajući kako se sve rečeno događa unutar zidova njihova samostana u komu su evo već 35 godina.

Inače, sestre samostan napuštaju samo u iznimnim prilikama, poput, čuli smo, ratne opasnosti. Ali i u slučaju smrti roditelja, radi liječenja te zbog dolaska poglavara Katoličke Crkve, kada mogu biti na misi koju predvodi Sveti Otac. S rodbinom i vjernicima komuniciraju preko rešetaka. Iako žive u strogoj klauzuri, kontakti s vjernicima su svakodnevni. Osim u korizmi, kada i od članova svojih obitelji traže da ih ne posjećuju.

 Kako postati klarisa?

U samostanu, uz časnu majku i njezinu zamjenicu s. Klaru Vujicu, danas žive: s. Marija Milić, s. M. Rita Miloš, s. M. Nikolina Antičević, s. M. Janja Dragičević, s. M. Brigita Bošnjak, s. M. Sara Bošnjak, s. Danijela Brekalo, s. M. Magdalena Lalić, s. M. Martina Primorac, s. Helena Strancarić i s. Josipa Babić. A nedavno se zajednici pridružila i postulantica Marijana Bartoš, tako je sada, kako nam je prošloga tjedna javila časna majka, u Brestovskom 14 sestara. Baš kao što nam je to navijestio duhovnik fra Nikica Vujica.

Sredinom kolovoza prošle godine u samostanu u Brestovskom bilo je naročito svečano. Na misnom slavlju koje je predvodio duhovnik zajednice koji je ovdje od srpnja 2025., uz koncelebraciju župnika župe Rođenja BDM-a fra Mirka Majdandžića, fra Gabrijela Tomića i fra Mije Rajića, novakinje: s. Marija Magdalena Lauc, s. M. Martina Primorac i s. M. Helena Strancarić položile su prve privremene zavjete u Redu Sv. Klare. Nakon što su zavjetovane sestre izrekle svoje zavjete, uslijedio je blagoslov vela, križa i Pravila Sv. Klare koje im je predala opatica s. Hijacinta.

Koji su preduvjeti, pitamo opaticu, da se postane klarisa?

„Uvjet za primanje djevojaka u naš Red jest zrela dob, najniže 18 godina. Djevojka treba biti zrela te fizički i psihički zdrava. Naša formacija traje devet godina: godina kandidature, godina postulature, dvije godine novicijata, razdoblje privremenih zavjeta ili juniorat koji traje pet godina te svečani zavjeti“, odgovara s. Hijacinta naglašavajući uz to kako su ovdje susreti s mladima česti te kako su vrata samostana svima širom otvorena. Za susrete je namijenjena gostinska soba. A, dakako, posebno rado razgovaraju s djevojkama koje zanima način života klarisa. Općenito, otvorenost za bližnjega jedan je od temeljnih motiva ovoga Reda.

Ima li smisla?!

A pitanje s kojim se sestre gdjekad susreću je: Zar ima smisla cijeli život provesti u jednom klauzurnom samostanu, samo moliti i obavljati jednostavne poslove, posebice u današnje vrijeme kada život u svijetu nudi tolike mogućnosti?

„Prepoznati Božji poziv i odgovoriti na njega izvor je dubokoga mira i istinske radosti. Tada postaje sporedno gdje se živi i što se radi. Prepoznale smo svoj poziv kao klauzurne sestre i tu pronašle sreću i ispunjenje. Svaki životni poziv zahtijeva odvažnost i ustrajnost, poznaje uspone i padove. Ali znamo da sve možemo u Onome koji nas jača. U Njemu jedinomu je punina života i izvor svake radosti. O, kad bi svaki čovjek na svome životnom putu pronašao tu puninu ispunjenu ljubavlju“, odgovara nam časna majka na rastanku.

Riječi su to koje nipošto nisu, kao obično kad se ljudi rastaju nakon relativno kratka susreta, kurtoazne. I nipošto – fraze.  Slijedom čega ostaju u sjećanju i potiču na razmišljanje kad se vratite u svakodnevicu koja, kao što veli s. Hijacinta, nudi toliko mogućnosti. No, nerijetko i one koje su veliki izazov želi li se uistinu živjeti i proživjeti život dostojan čovjeka. A koliko ovaj samostan i klarise znače ne samo za ovaj kraj, najbolje se vidi 11. kolovoza, na svetkovinu Sv. Klare, kada se okupi veliki broj svećenika, redovnika i redovnica te ponajviše vjernika iz župe Rođenja BDM-a, ali i brojnih drugih. Znak je to sestrama koliko ih ljudi prihvaćaju i vole. Njihova je zahvalnost zbog toga neizmjerna.

Osobito je sretna i ponosna časna majka koja je još kasnih 1980-ih prepoznala da sestre trebaju doći u Bosnu. I, evo, pogodila. Baš kao što su i ovdašnji katolici, pokazalo je vrijeme, ispravno prosuđivali govoreći: „Ako odu klarise, nema ni nama ovdje opstanka.“

Opstali su, po zagovoru Sv. Klare, i jedni i drugi. Za još mnoga desetljeća…