Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Ova katolička svetinja, iako okružena bukom grada i trgovačkim centrima, već gotovo stoljeće mirna je duhovna luka svojim vjernicima. Kanonski je utemeljena 31. ožujka 1940., iako je njezina crkva izgrađena ranije s namjerom postati budućim metropolitanskim sjedištem.

Kako nas odmah po dolasku u ovu župu upoznaje župnik mons. Anto Ćosić, nadbiskup Ivan Šarić radio je ovo monumentalno zdanje kao buduću metropolitanu, svoju katedralu ispod koje se nalazi kripta s njegovim zemnim ostatcima, te mjesta za još 16 njegovih nasljednika.

„Međutim, ova je crkva ostala samo župna, a osim nadbiskupa Šarića, čije je tijelo kard. Vinko Puljić vratio iz Španjolske 1997., nitko više ne počiva u kripti“, započinje priču o povijesti ove zajednice mons. Ćosić. Temelji crkve blagoslovljeni su 31. ožujka 1936., a svetinja je dovršena tijekom 1939. Za njezinu gradnju rađeno je više nacrta, ali je izgrađena prema projektu koga je nadbiskup Šarić donio iz Rima i dao arhitektu Karlu Paržiku da ga doradi. Obložena je bijelim hercegovačkim i bračkim kamenom, a radili su ju domaći sarajevski majstori. Ima dvije lađe, dva oratorija i dvije sakristije, a obilovala je umjetninama koje su uništene u dvama posljednjim ratovima. Župnik nadalje priča kako su 1959. komunističke vlasti župi oduzele sve osim crkve; cijeli teritorij – trg, odnosno Ulicu herceg Stjepana i obje zgrade, a ostao je samo župni ured. „Zanimljivo, oduzeta je i zemlja ispod crkve. U teretnom listu piše da dok je zgrada tu, odnosno dok je crkva, zemljište ispod crkve ima pravo uporabe. To znači kako su računali da će crkva nestati. I u tom teretnom listu stoji kako je oduzeto zemljište pretvoreno u državno vlasništvo. Sve je oduzeto. Kod većine vjerskih zajednica bio je takav slučaj. Ovdje je možda jedino i ta iznimka; ne samo nepravda kao i drugima, nego i jedna vrsta diskriminacije je napravljena. Jer, kako u Sarajevu, tako i drugdje, niti jednom objektu nije oduzeto zemljište ispod. Tako kada je tadašnji župnik don Luka Brković poslije rata obnavljao crkvu, morao je Općini plaćati što je na njihovo zemljište stavljena skela“, priča mons. Ćosić teret koga je zajednica podnijela ističući kako je zemljište ispod crkve vraćeno tek nedavno.  

^{Mons. Ćosić na službi je u župi od 2019.}

„Nažalost“, nastavlja župnik, „sustav se promijenio, ali nasljednici nisu drugačiji. Župa je, prije obnove trga oko crkve (obnova započela u travnju 2024., op.a.), pred ulazom u sakristiju imala tri rezervirana ucrtana parkirališna mjesta, a i danas na to ukazuje prometni znak. Prilikom obnove trga Općina je praktički ogradila cijelu crkvu i postavila stupiće te mi sada nemamo pristup našoj svetinji ni kući, osim pješice. Dakle, bilo koje radove koje želimo izvoditi moramo tražiti daljinski kako bismo ušli na trg pod njihovim nadzorom. Jedina smo župa koja nema službeno niti jedno parkirališno mjesto“, iznosi mons. Ćosić poteškoće s kojima se suočavaju. Tako danas izdvajaju 350 KM mjesečno za dva mjesta za parkiranje na javnom parkiralištu udaljenom oko 400 m od župnog stana u kome, uz župnika, stanuje i generalni vikar Vojnog ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić.

Dosadašnja tri mjesta osiguralo je županijsko Ministarstvo prometa, a danas, kako veli mons. Ćosić, „ministarstvo nadležnost prebacuje na Općinu, a Općina natrag na ministarstvo“. „Kontaktirao sam i Instituciju ombudsmana, a i jedna vijećnica pokrenula je na općinskom vijeću da se župniku da daljinski kako bi mogao službenim autima pristupiti objektu. I 25 vijećnika izglasovalo je odluku, ali je načelnik Mandić (Srđan) stavio veto“, objašnjava župnik ističući kako će, ukoliko ne bude drugog rješenja, morati svoja prava tražiti sudskim putem jer nedostatak parkirališnog mjesta ugrožava pružanje „duhovne pomoći“, ali i uopće funkcioniranje župe. Veli i kako nadležni crkvu gledaju kao lijepo turističko mjesto, ali ignoriraju zajednicu koja ovdje živi te ističe kako crkva nije muzej. „Ovo je više od nepravde, ovo je diskriminacija“, napominje.

No, izazovi s kojima se župa suočava danas samo su najnoviji sloj u dugoj i turbulentnoj povijesti ove zajednice. Priču o opstanku usprkos svemu najbolje pak svjedoče njezini najvjerniji članovi. Jedan od njih je Branimir Asančajić, rođeni Travničanin, koji je u Sarajevo došao 1966. Priznaje da je u početku bio pasivni član zajednice. „Bilo je željezno doba, komunizam. U crkvu se moglo ići, ali smo svi bili praćeni, prisluškivani… Kako je sustav tretirao katolike i prije toga, pokazuje primjer moje mame koja je pjevala u Hrvatskom pjevačkom društvu Trebević. Uhićena je i optužena da je državni neprijatelj. Osuđena je na pet godina zatvora. Najviše je provela u Zenici, a zatim i na Kupresu te u Stocu. Na slobodu je izišla 1951.“, pripovijeda Branimir. Nastavlja kako je njegov aktivniji angažman u župi započeo dolaskom don Ante Jelića. „On je bio dugo u Njemačkoj gdje je stekao iskustvo rada sa studentima te znanje ovdje primijenio. Okupljao je mlade i ustanovio misu za studente koja je bila u 12:00 h. Zanimljivo je da su tada slavljene tri mise nedjeljama, a onda je on uveo i ovu studentsku. Dolazili su i mladi i stariji i bili smo baš aktivna župa. Tada sam već bio prakaratur i član župnog vijeća. Onda je došao rat. U to vrijeme radio sam u Caritasu i stanovao u Velešićima, a u crkvu sam dolazio kad se moglo od granata“, veli Branimir upućujući nas na pročelje crkve na kome tragovi gelera i danas svjedoče o tužnim 1990-im.

Priča nam dalje kako je cjelokupna crkva pred rat bila obnovljena, a onda je uništena granatama.

„Kad se rat završio, najveći teret podnio je don Luka Brković. Za nekoliko godina obnovio je crkvu od poda do krova“, prisjeća se ovaj župljanin, član ekonomskog vijeća, koji je i danas, kako kaže, rado na raspolaganju župniku. Vremena procvata ove sarajevske zajednice prisjeća se i Stela Šunjić, diplomirani inženjer elektrotehnike, koja je župljanka od 1997., ali mnogo ranije duhovno je odrastala s ovom zajednicom te je na studentskim misama upoznala svoga supruga s kojim danas ima dvoje djece. Veli kako, iako je ljudi znatno manje, uvijek ima vjernika. „Vjera kod ljudi ovdje nije samo formalna vjera, nego zbilja ona vjera u pravom smislu riječi. Vjerojatno i zbog poteškoća i okruženja u kome se živi. Jest da je manji broj ljudi uopće, ali ipak oni koji su uvijek išli u crkvu i danas su tu“, priča nam Stela, a to potvrđuje i župnik koji nam iznosi svoje zapažanje vjernika u velikim sredinama poput Sarajeva.

„Za grad je tipično da je svatko za sebe, dok u manjim sredinama jedni druge podržavaju i 'guraju'. Zato će u manjim sredinama ljudi ponekad ići u crkvu jer ih je sramota drugih ako ne odu, dok ovdje dolaze stvarno vjernici iz osobnog uvjerenja. Tako, kad odu drugdje, oni će odmah potražiti crkvu u koju mogu otići. Dakle, duhovnost im ne ovisi o zajednici“, priča mons. Ćosić ističući kako je pojava „svatko za sebe“ posebno primjetna prilikom blagoslova obitelji kada otkrije da dvoje katolika živi u istom ulazu zgrade, a ne znaju jedno za drugo.

Međutim, vjera im je autentična, što je župnika pozitivno iznenadilo jer „gradovi su umjetne tvorevine; one samo gutaju, troše“. „Koliko ih Zagreb i Sarajevo 'potroše', a koliko dadnu. U Sarajevu desetci časnih sestara i desetci svećenika, a grad tijekom tog vremena dao je tek nekoliko zvanja. To su te sredine. Zajedništvo daje rezultate, ali ovdje isto ima kvalitetne duhovnosti. Najbolje je kad postoje obje dimenzije, ali ponekad je dobra i individualna“, dodaje mons. Ćosić.

Unatoč zdravoj duhovnosti, kao i drugdje, broj vjernika je znatno manji nego prije posljednjeg rata. Naime, od 4 250 duša, koliko ih je bilo prije rata, župa danas broji manje od 700. U posljednjoj godini krštena su samo dva djeteta, dok je sprovoda bilo 29. Pad broja vjernika je u kontinuitetu, a u župi je uglavnom zastupljena starija populacija. „Od šest vjernika, pet je otišlo, dakle samo jedan je ostao“, slikovito opisuje župnik. Tako da u ovoj godini nije bilo prvopričesnika, a krizmanika će u 2026. biti petero. Nedjeljom do 200 osoba „prođe kroz crkvu“, a s obzirom da je, prema župnikovim riječima, crkva i jedna vrsta hodočasničkog mjesta, proslava Sv. Josipa okupi katolike iz cijelog Sarajeva, a nešto manje i srijede njemu posvećene. Također, mons. Ćosić s ponosom ističe kako skupina štovatelja Blažene Djevice Marije cijelu godinu moli krunicu prije sv. misa, i to na vlastitu inicijativu.

Ova zajednica nikada nije imala službeni zbor, kako nam otkriva Branimir, ali je s jeseni 2025. dobila novi poticaj. U župu je na službu došla s. Marinela Garić koja boravi u samostanu sestara Kćeri Božje ljubavi te je na Marijin Dvoru zadužena za liturgijsko pjevanje i vjeronauk. Glazbeno obrazovana te po zvanju vjeroučiteljica, rođena Vitežanka, nakon godina službovanja izvan BiH, u ovoj će sarajevskoj župi nastojati potaknuti pjevanje.

„Teško mi je bilo što reći, tek sam mjesec dana tu, ali vidim da se puk rado uključi. Vidim koje pjesme znaju pa prema tome i planiram repertoar. Čini mi se pomalo da se aktiviraju. Još uvijek samo promatram i gledam što se može učiniti i s obzirom na sve ono što uvjetuje ovakav način rada. Učinit ću i dat ću od sebe sve što mogu, a dalje neka Gospodin čini“, kaže s. Marinela.

Mnogo je toga Gospodin učinio za ovu zajednicu tijekom njezina postojanja i nema sumnje da će nastaviti činiti. Naviknuti na borbu i poteškoće, njegujući vjeru u osobnoj tišini, ostat će vjera ove zajednice autentična. Iako je budućnost teško predvidjeti, kako veli Stela: „Bog proviđa!“

Reportaža je izvorno objavljena u Katoličkom tjedniku br. 41. od 12. listopada 2025.