Piše: Tina Matić Ilić, Katolički tjednik 

Mrkonjić Grad, ili nekoć Varcar Vakuf, izgrađen je na brežuljcima planina koje ga okružuju: Lisina, Dimitor, Manjača i Čemernica. Kroz njega protječe Crna rijeka i upravo uz njezino korito nalaze se župni stan i crkva Sv. Filipa i Jakova.

Majka dviju župa

Na tri i pol sata vožnje nismo se odlučili tek tako, nego smo se željeli osvjedočiti kako živi župa koja slavi dva stoljeća svoga postojanja. Dočekao nas je župnik vlč. Darko Anušić, naš domaćin koji o mrkonjičkim katolicima brine već osam godina.

Razgovarajući, krenuli smo od početka i sad već dalekog 18. stoljeća. Kako smo saznali, prvi kanonski pohod bosanskim katolicima nakon Bečkog rata obavio je 1736./'37. prvi apostolski vikar u Bosni, biskup fra Mato Delivić. Izvješće o tom pohodu sastavio je krajem 1737. i poslao ga Svetom zboru za raširenje vjere u Rim. Zabilježio je da župi Jajce, između ostalih mjesta, pripadaju i: Varcar Vakuf s 22 katoličke kuće i 128 katolika, te Jeleč (kasnije Majdan) s osam kuća i 116 katolika.

Apostolski vikar biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću o kanonskom pohodu između 1741. i 1743. navodi da su župi Jajce pripadala i naselja: Vakuf Varcar s 33 katoličke kuće i 226 katolika, te Jeleč s 16 kuća i 136 katolika. Broj je rastao i u sljedećim izvješćima, a kako je bilo potrebe, Varcar se osamostalio. 

Apostolski vikar biskup fra Augustin Miletić 17. svibnja 1821. utemeljio je samostalnu kapelaniju u Varcar Vakufu, odvojenu od župe Jajce. „Kao župa egzistira od 1840. Posvećena je Sv. Filipu i Jakovu i 1929. s promjenom imena grada promijenilo se i ime župe iz ondašnjeg Varcar Vakufa u Mrkonjić Grad. Po uspostavljanju su joj pripale i kasnije nastale župe Liskovica i Ključ, a danas joj teritorijalno, osim samog središta, pripadaju još i naselja: Šeovci, Podorugla, Majdan i Oćune“, rekao je župnik Anušić.

„Vjerujem da svaka duša nema cijenu i da ću, dok god postoji potreba, biti ovdje, a Božjoj providnosti prepustimo neka ona vodi, ne samo ovu, nego sve župe u našoj Bosni i u cijelome svijetu“, ispričao je župnik

Kuća Božja

Nakon formiranja bilo je potrebno izgraditi crkvu u kojoj bi se na liturgiju okupljao vjerni narod. Prva bogomolja bila je napravljena od drveta, a 60-ak godina kasnije podignuta je nova. „Gradnja crkve započela je davne 1881., a završena, za ondašnje uvjete pa i sadašnje, u relativno kratkom roku – bila je posvećena i stavljena u funkciju 1883. Zvonik je napravljen 1889. Od tada je desetljećima služila svojoj svrsi sve do Drugog svjetskog rata, odnosno 1944. kada su ju Saveznici bombardirali. Tada je pretrpjela manja oštećenja koja su nakon rata uklonjena. Renovirana je i bila je u funkciji sve do početka 1990-ih kada je spaljena“, ispričao je vlč. Darko pojašnjavajući kako zdanje nije bilo srušeno do temelja, ali da je sav liturgijski inventar pri tome bio uništen te da je sačuvan tek poneki kip.

Ispočetka...

Neposredno nakon ratnih razaranja tijekom kraja prošlog stoljeća krenulo se s obnovom crkve, i  to najprije krovopokrivačkim radovima, zatim se pristupilo radovima na unutarnjem uređenju, a sada se privode kraju i radovi vanjskog izgleda. Kada se sve to zbroji, obnova traje već 20-ak godina i odvijala se u fazama, najviše oviseći o raspoloživim novčanim sredstvima. „Dio inventara u crkvi je dar jedne župe iz Hannovera iz Njemačke. Prekrasan križni put zajedno s ostalim inventarom bit će kombinacija modernog, što često možemo vidjeti po crkvama u Njemačkoj, i našeg tradicionalnog, odnosno duha vremena u kome je i građena ova ovdje crkva“, podijelio je s nama domaćin dodajući kako zahvaljuje svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u obnovi crkve koja ima višestruko značenje za život župljana ovoga kraja, a i za sve ovdašnje stanovnike bez obzira na vjersku/nacionalnu pripadnost. Zahvalio je i institucijama, a posebno organizaciji Kirche in Not iz Njemačke koja je financijskim sredstvima u nekoliko situacija ubrzala dovršetak obnove.

Simbolika kraja

Što se tiče obnove, ostalo je postaviti lustere, ogradu na koru, urediti klupe te privesti kraju vanjsko uređenje, tj. fasadu.

Govoreći o tim detaljima, vlč. Anušić se pohvalio kako lustere radi jedan župljanin s kojim smo kasnije imali priliku i porazgovarati. Riječ je o kovaču Anti Franji Deljaku koji se kovačkim radom bavi već 40 godina.

„Otac je bio kovač, djed je bio kovač i pradjed također, a možda su i stariji, samo ja ne znam“, otkrio nam je majstor Anto.

Upitali smo ga i kako je došao na ideju pravljenja lustera. „Kad smo postavili križni put koji smo dobili iz Njemačke, svećenik je odredio da razmislim kako bih objesio lustere. Kako su u crkvi ostali razvedeni kabeli, svi lusteri koje bi kupio bili bi maleni. Došao je i biskup Franjo Komarica i spram vrata odredio da lusteri budu promjera 2,2 m. Onda sam ja to i napravio“, kazao je i pojasnio kako se za realizaciju poslužio vlastitim idejama, a nešto je gledao i u katalozima i na internetu. Ispričao je kako su na ideju o kovanom lusteru (i ogradi) došli zbog toga što je Mrkonjić Grad upravo poznat po tom zanatu.

Nismo željeli propustiti priliku pa smo ga upitali što u današnjem vremenu on može činiti sa svojim umijećem. Objasnio je da često ljudima popravlja stvari, kali, kuje, pravi kovane ograde i kapije, no ipak među svim svojim radovima kojih je bilo na stotine, izdvaja mač koji je napravio za pjevača Marka Perkovića Thompsona i to je djelo obišlo cijeli svijet.

Slavni ljudi i djela

Sljedeća okosnica razgovora bilo je pitanje pastorala i vjernika – pojmova koji ne mogu jedan bez drugoga. „Prema popisu iz 1855., na teritoriju župe živjelo je više od 1 500 vjernika – u to vrijeme kada su grad i općina bili kudikamo malobrojniji nego danas. Dakle, kroz desetljeća, dolaskom i prolaskom Prvog i Drugog svjetskog rata, a posebno Drugoga, broj župljana se rapidno smanjivao. Uoči rata ovdje smo u samom gradu imali nekoliko stotina župljana čiji broj s filijalom Majdan nije prelazio 1 000. Prema prvom popisu nakon rata, 2005., u župi je bilo 10-15 ljudi pa je broj malo porastao. A kako mlađe populacije nema već desetljećima na teritoriju župe, danas u samom gradu živi desetak stalnih župljana koji s nekih 50-ak u filijali čine sveukupno 60-ak župljana ove nekoć, možemo mirne duše reći, slavne župe iz mnogo razloga“, podijelio je župnik tužne podatke.

U nastavku je naveo samo nekoliko razloga zbog kojih je župa nekoć sijala posebnim sjajem. Naveo je kako su iz nje potekli i u njoj djelovali mnogi znameniti ujaci i svećenici poput fra Antuna Kneževića, fra Ivana Franje Jukića;u narodu je ostao i te kako omiljen i cijenjen pokojni mons. Branimir Župančić te poslijeratni i dugogodišnji župnik vlč. Miko Kajić.

No, valja istaknuti i još jednu stvar, a to je da je u župnom stanu u Mrkonjić Gradu, kao i u kući jednog župljanina u blizini, upaljena prva žarulja u ovom mjestu.

„Odlazak u crkvu za mene je obveza od djetinjstva, a kako čovjek stari, sve više i vjeruje i razumije ono u što vjeruje. Da ne vjerujem, ne bih ni išao i zato nam je svećenik nužan“, kazao je župljanin Dane

Duša nema cijenu

Spominjući se slavne prošlosti, morali smo se dotaknuti i ne tako perspektivne sadašnjosti. Crkva je svakim danom sve ljepša, ali svakom godinom ima sve manje duša. Dakako, velik krivac za to je minuli rat tijekom i nakon koga je velik broj katolika otišao u Hrvatsku i ostatak Europe – najviše u Njemačku.

Bolna točka je i 13. rujna kada se u župi prikazuje misa za četvoricu nasilno odvedenih i okrutno ubijenih župljana.

Kada se sve zbroji i podijeli, od prijeratnih 1 000 duša ostalo je 60-ak. „Imamo, kako se to danas zna reći, statističku pogrešku. Međutim, ja kao župnik u Varcaru već osmu godinu znam zašto sam ovdje. Vjerujem da svaka duša nema cijenu i da ću dok god postoji potreba, biti ovdje, a Božjoj providnosti prepustimo neka ona vodi, ne samo ovu, nego sve župe u našoj Bosni i u cijelome svijetu“, ispričao je duhovni pastir ove zajednice koja je pretežno umirovljenička.

S jednim od desetak župljana iz grada – Danimirom Ćurićem, poznatijim kao Dane,razgovarali smo kako o prošlosti, tako i o sadašnjosti. On je ispričao da je poslije stare Jugoslavije Mrkonjić bio sav privatan grad, da su svi imali zaposlenje i bez tvrtki – u gradu su radili kovači, stolari, obućari, mesari, pekari – i nitko nigdje nije išao. Prisjetio se i tog vremena kada su imali trokatni gradski hotel u koji se moralo svratiti na piće jer ako se to ne bi učinilo, kao da čovjek i nije bio u gradu. Govoreći o ljudima, pojasnio je kako je prije otvaranja tvrtki u Mrkonjić Gradu bilo većinsko muslimansko pučanstvo te da je broj pravoslavaca počeo rasti s otvaranjem novih radnih mjesta. Kaže kako se živjelo punom parom i da se uvijek nešto događalo.

Na pitanje o župi, vjeri i važnosti svećenika također je dao sasvim jasan odgovor. „Odlazak u crkvu za mene je obveza od djetinjstva, a kako čovjek stari, sve više i vjeruje i razumije ono u što vjeruje. Da ne vjerujem, ne bih ni išao i zato nam je svećenik nužan. Sa župnikom se dobro slažem. Uvijek sve sasluša, iznimno je bistar“, nastavio je Dane.

Mala župa, mala dijaspora

Kako se malen broj vjernika nije mogao zaobići, zanimalo nas je kad je posljednji put u Mrkonjiću podijeljen sakrament krštenja. Župnik je kazao kako se u gradskom dijelu župe to nije dogodilo najvjerojatnije još od rata, premda filijala u Majdanu ponekad ima takvo slavlje te tamo bude i poneki prvopričesnik i krizmanik. „U ovoj župi živi uglavnom starija populacija, umirovljenici koji su došli tu na svoju rodnu grudu, daleko od svojih najbližih. Oni vole svoj grad, svoj kraj i definitivno su odlučili u njemu proživjeti ostatak života“, rekao je vlč. Darko.

On sa svojim vjernicima svete mise slavi svakog radnog dana u 18 sati. Dogodi se da na njih nitko ne dođe, ali su svibanjske i listopadne pobožnosti, kao i pobožnost križnog puta tijekom korizme posjećenije. Nedjeljom, svetkovinama i drugim blagdanima svete mise se služe u gradu u 9:30 i na filijali u 11 sati.

„Ja sam na raznorazne načine tijekom ovih godina, koliko sam na župi, pokušavao doći u kontakt s ljudima iz dijaspore kako bi što češće dolazili ovdje i boravili koliko god mogu, no moramo istaknuti kako je varcarska dijaspora, u odnosu na druge dijaspore u Banjolučkoj biskupiji, poprilično mala. Riječ je o nekoliko stotina ljudi koji se još uvijek osjećaju kao Mrkonjičani, Varcari, a od tih nekoliko stotina, nekoliko desetaka je za vrijeme ovog mog boravka ovdje obilazilo župu, a samim time i mene kao župnika i, između ostalog, davalo svoje priloge za ovu crkvu“, rekao je župnik.

Mala crkva „puna“ ljudi

Privodeći kraju naš posjet ovom dijelu Bosne i Hercegovine, svratili smo u mrkonjičku filijalnu crkvu u Majdanu koja je posvećena Sv. Nikoli Taveliću. „Podignuta je 1973., premda je na ovom mjestu prva crkva izgrađena još davne 1914., a nova je niknula na njezinim temeljima“, rekao je domaćin. „Također, nešto niže dolje u pravcu Jajca nalaze se arheološki ostatci ranokršćanske crkve što svjedoči kontinuirano postojanje kršćana na ovom prostoru“, naglasio je župnik.

U Majdanu je stalnih župljana između 50 i 60, s tim da broj varira o razdoblju godine jer preko ljeta i blagdana dolaze oni izvana i tu borave kraće vrijeme. Tu ima i nešto mladih te se župnik nada kako neće svi otići. „To je ono što me nekako drži. Nijedna duša nema cijene, ali na poseban bi način mladi na kojima svijet ostaje trebali biti naš prioritet, kojima bismo se trebali baviti, koje bi trebalo odgajati u vjeri i Crkvi, koji bi trebali biti nositelji budućeg života komu se mi nadamo i za koji se borimo i ovdje u Majdanu“, riječi su vlč. Darka.

Da nije sve pusto, uvjerilo nas je i to što nas je u filijali dočekao i jedan ministrant s 13-godišnjim iskustvom u tom „poslu“. Filip Jajalo rekao je kako mu je jako bitan dolazak u crkvu kao vjerniku, tu se obraća Bogu, tu moli. Na pitanje ima li ga tko naslijediti kada on već postane stariji, rekao je da su uz njega dva dosta mlađa ministranta koji bi mogli zauzeti njegovo mjesto.

Ne krijući povezanost sa središtem župe u gradu, kazao nam je kako vjernici iz Majdana imaju i neke svoje običaje za nijansu drugačije nego drugdje. „Kao neke naše karakteristike mogu navesti to što imamo malo drugačiji oblik proslavljanja Sv. Nikole Tavelića kojemu je posvećena crkva. Za Uskrs i Božić imamo običaje koji su malo drugačiji – za Uskrs, npr., većina ljudi ujutro jede blagoslov – posvećenu hranu, mi jedemo odmah nakon mise bdjenja. Kao vjernici smo jako složni, možemo se, uz ono što se veže uz crkvu, uvijek dogovoriti. Nedavno smo odlučili da počnemo praviti popis i redoslijed tko će kad čistiti crkvu i da ju čistimo malo češće, a ne samo za Uskrs, Božić i Sv. Nikolu“, pohvalio je Filip svoje sužupljane.

Bogu ništa nije nemoguće

Za kraj smo upitali župnika što njemu padne na pamet kada ga netko pita za Mrkonjić Grad i župu u kojoj djeluje. Uzeo si je nekoliko trenutaka, razmislio i kazao da mu vezano uz grad padne na pamet kako su Mrkonjičani čestiti, dobri ljudi i jako dobri majstori. Posebno je istaknuo njihovu kovačku radnju i kosu koju su izrađivali. Taj alat dobio je ime varcarka i prodavao se diljem bivše Jugoslavije.

Govoreći o župljanima, naglasio je kako su jako dobri vjernici, pobožni, darežljivi i uslužni ljudi.

Takav smo dojam i mi stekli promišljajući o njima, njihovim minulim danima i godinama, i svemu onomu što ih čeka. Shvatili smo kako crkva kraj Crne rijeke kao i ona u Majdanu, sa svim svojim vjernicima kojih danas nije mnogo, uzdajući se u Božju providnost, jednog dana mogu vratiti svoju staru slavu.

Reportaža objavljena u 19. broju Katoličkog tjednika (16. svibnja 2021.)