Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Nakon tri sata vožnje kroz snijegom zavijanu Bosnu stigosmo u Doboj, inače od davnina veliko prometno čvorište smješteno u središnjem pojasu sadašnjeg entiteta Republike Srpske, a podno istoimene srednjovjekovne utvrde koja se prvi put spominje 1415. Prema podacima sa službene mrežne stranice Grada, u njemu obitava 69 385 stanovnika.

Tragovi prošlosti

Prisutnosti katoličkog življa na tim prostorima svjedoče brojni tragovi daleke prošlosti. Prema Šematizmu Vrhbosanske nadbiskupije za 2015. godinu, na sedlu ispod srednjovjekovne tvrđave Doboj – gdje se nalazi džamija – pronađeni su kameni temelji manje građevine, crkve, dok se na vrhu brijega u predjelu Crkvina u Makljenovcu nalazila malena drvena crkva čiji je pod popločan rimskim spomenicima, a oko nje su bili grobovi u kojima je pronađeno nešto nakita hrvatsko-dalmatinske grupe iz 9. – 13. stoljeća.  

Nekoć se stara župa Gračanica jednim dijelom prostirala na području današnje administrativne jedinice Vrhbosanske nadbiskupije Doboj koja je utemeljena je 1. rujna 1896. odvajanjem od župe Sivša i čine je naselja: Doboj (Bare, Centar, Čaire, Čaršija, Donji Grad), Gračanica (područna crkva Uznesenja BDM), Makljenovac (područna kapela Rođenja BDM na Griču), Miljkovac, Pjeskovi, Prisade (područna kapela Presvetoga Trojstva), Šušnjari i Usora. Prvobitno je bila posvećena Sv. Kristini, ali je 1935. na zahtjev župljana novi patron postalo Presveto Srce Isusovo, a otada je spomenuta svetica suzaštitnica. Vjernici su se nekoć molili u kapelici preuređenoj 1879. od vojničke barake, a 1910. dobili su prvu župnu crkvu koja je temeljito obnovljena 1979.

Nakon II. svjetskog rata crkveno su zemljište i župna kuća oduzeti. Crkvu i njezino stado nove nevolje dočekale su 1990-ih. Župnu crkvu su 1992. srpski ekstremisti prvo zapalili pa 1993. u dva navrata minirali i do temelja srušili, a ratni vihor odnio je i mnoge živote te brojne rasuo po svijetu. Inače, 1991. dobojsku je župu naseljavalo 4 172 katolika, a danas ih je 440. No, katolička zajednica sa svim svojim obilježjima ponovno je poslije rata zasjala usred dobojskog mozaika u kojem, uz križeve hramova pravoslavlja, stoje i džamije i sinagoga, a o svojem stadu na prostoru većinski naseljenom pravoslavcima, progovorio nam je župnik vlč. Pero Iljkić.

Nova-stara crkva

Ta je priča započela u crkvi Presvetog Srca Isusova obnovljenoj od 2001. do 2003., zalaganjem župnika vlč. Pere Brkića, a posvećene 24. srpnja 2005. za župnikovanja vlč. Josipa Senjaka koji je, napomenimo, u obilnoj monografiji sačuvao bogatstvo župne povijesti. Naš domaćin nas informira kako je novo sakralno zdanje podignuto na starim temeljima i pritom se nastojalo sačuvati prvobitni izgled. Nažalost, napomenuo je, nekadašnje su umjetnine i inventar uništeni, pa je u novoj crkvi sve nanovo uređeno – od oltarnih slika patrona i supatrona, do postaja puta križa i ostalog. Uspjelo se sačuvati ponešto na filijalama, poput kapele na Griču s Marijinom slikom pred kojom se ljudi odavno običavaju moliti.

Župna statistika

Statistika za 2016. govori kako u župi Doboj živi 440 katolika u 205 obitelji, a na njezinu prostoru obitava 56 500 nekatolika (38 000 pravoslavaca i drugih kršćana, 17 000 muslimana i 1 500 ostalih). Prošle je godine kršteno troje, a pričešćeno sedmoro djece. U 2016. vjenčan je jedan par, a umrlo je 19 ljudi.

„Uz crkvu je vanjski oltar s kipom Presvetog Srca Isusova i svakog prvog petka u mjesecu se okupljamo moliti litanije Presvetog Srca Isusova i obaviti klanjanje pred Presvetim. Svaki prvi petak u mjesecu na poseban je način posvećen patronu – da vodi ovu malu župnu zajednicu u Doboju. Ona je prije rata bila dosta veća, a sada je dobrano smanjena – mnogi su odselili, ubijeni, nestali…“, kazao nam je vlč. Pero, napominjući kako u crkvi svakodnevno, a na poseban način kroz svibanj i listopad, s narodom moli krunicu. Tada vjernici predmole, a on sudjeluje. Sve su njihove molitve i nakane uvijek povezane s važnim nadnevcima, pa i sada u razdoblju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. 

„Obdržavamo pobožnosti prvih subota u mjesecu kada molimo za duhovna zvanja. Vjernici su dobri i posjećenost crkvi je jako dobra. Imam mnogo starijih župljana pa se oni ne mogu puno kretati, ali kad god imaju prigodu dolaze u crkvu. Nešto puno mladih nemam, osim na filijali Makljenovac, a mnogi su poslije rata, kao i drugdje nažalost, otišli trbuhom za kruhom“, svjedoči župnik koga pitamo i kako njegovi župljani žive.

Dobojski mozaik

„Što se tiče ove župe i filijala (Makljenovac i Gračanica), imamo 205 obitelji. Od njih je barem 100 u kojima su samci ili stariji bračni parovi bez djece. Kad je riječ o njihovu životu, malo je teže budući da nekih primanja nemaju. Ima i starih kojima su djeca vani pa im pomažu“, rekao je vlč. Pero, dodavši kako je materijalna situacija poslije poplava iz 2014. još i teža, ali ljudi nisu klonuli. „Hvala Bogu, još nije smalaksao duh u narodu – ima još snage za životne borbe, unatoč svemu što se događalo. Vjerujem da je to i Božji prst budući da se svakodnevno zajednički molimo u crkvi“, smatra svećenik, napominjući kako se ljudi bore koliko je moguće, a i malobrojnost Hrvata u Doboju utječe na njihovu zastupljenost na važnim državnim, tj. općinskim funkcijama.

Naš domaćin ističe kako u njegovoj župi ima puno mješovitih brakova, pogotovo između pravoslavaca i katolika. „Oni na misu dolaze obiteljski i sudjeluju moleći se na svoj način, a katolici se ispovijedaju i pričešćuju što ne brani njihov bračni drug. Naravno, moraju se poštovati pravila koje naša Crkva određuje za sakramente“, kazao je župnik dodavši kako je suživot između ljudi različitih vjera relativno dobar.

„Naravno, moramo znati da ima i onih koji tome kontriraju. Još uvijek ima osoba s mržnjom u sebi i takve je teško dovesti u normalu. Mi na razini Međureligijskog vijeća, koje uključuje katolike, pravoslavce, muslimane i židove, govorimo da trebamo stvarati suživot i objašnjavamo ljudima da ne možemo izbrisati činjenicu da se rat dogodio, ali trebamo raditi na tome da se ovdje stvara dobra klima“, naveo je vlč. Pero čiju besjedu o različitostima upotpunjuje i župljanin Josip Berlanda čija je obitelj zbog jedne prirodne katastrofe iz talijanskog Trentina prije 130 godina sreću našla pod dobojskim nebom.

„Moji su ovdje došli kada je došla Austro-Ugarska. Imate selo Štivor kod Prnjavora, kompletno naselje Talijana iz te pokrajine. Moj pradjed Fortunato bio je zidar, brat mu je bio klesar, drugi brat tesar, a četvrti ciglar. Svi su došli u BiH, kompletna obitelj. Moj djed je rođen ovdje 1895. Tada još nije bilo crkve u Doboju, kršten je na Sivši... Pokojni pop Ljubo Dučić najljepše je u svojoj knjizi opisao stanje u Doboju između dva svjetska rata. U tom je vremenu ovdje pobrojao 20-ak talijanskih obitelji. Sada sam od Berlandi ja ostao jedini, a na području dobojske župe žive i obitelji Baldin i Papinuti. Mislim da u Štivoru ima 30-ak obitelji“, doznali smo od umirovljenika s kojim smo prošetali gradom.

Ulice 2014. i 2017.

Prohodeći dobojskim ulicama (pored hrama rođenja Blažene Djevice Marije, židovskog kulturnog centra sa sinagogom, Univerziteta Slobomir, Pavlović Banke, gradske biblioteke, muzeja, dobojskih bazena…) komentiramo kako snijeg i minusi nisu sakrili ni ljepotu zdanja ni prirode, odavno prepoznate kao veliki turistički potencijal uz sve druge znamenitosti. Prisjetili smo se sablasnih slika katastrofalne poplave, koje je ekipa Katoličkog tjednika iz Doboja donijela u svibnju 2014. Tuga na licima zbog izgubljenih života (stradalo je troje župljana) i materijalnih dobara, ulice zatrpane muljem i različitim otpadom... Zastadosmo ispred Konzuma u blizini crkve gdje je, kako nam je rekao Berlanda, u posljednjoj nepogodi voda dosezala 3.70 m, tri metra više nego u nepogodi 1965.

„Grad je obnovljen i možemo reći da se oporavio 99%. Mora se još ponešto popraviti, ali moram reći da to nije bila poplava, nego potop. Ako računate da je na mjestu mjerenja rijeke Bosne bilo osam metara, a poslije toga se više nije mjerilo…“, prisjetio se Josip opisavši i kako je tada jezgra grada bila pod vodom koja se uvukla i u župnu crkvu sve do podnožja prezbiterija, a župnik je osobno sudjelovao u akcijama pomoći i vrata župne kuće otvorio medicinarima iz poplavljenog Doma zdravlja, za uspostavljanje privremene ambulante u prizemlju, gdje je bio smješten i Caritas.

Obogaćeni dojmovima

Na našoj je reportažnoj trasi i Hrvatski dom Petar Ajvazović – zdanje koje je ponijelo ime glasovitog župnika koji je Doboju mnogo toga dao za svojeg župnikovanja 1903. – 1933. On je i izgradio tu kuću prvobitno kao župnu, a sada je ona krov za sve aktivnosti s hrvatskim predznakom, poput dobojske podružnice Napretka, čiji je predsjednik vlč. Iljkić.

„Za sada imamo naše sastanke i druženja za Božić, Uskrs i prije korizme. Planiramo ubuduće imati koncert, barem božićni ili uskrsni, i organizirati razne kulturne događaje (promocije,  izložbe…), budući da smo obnovili tu zgradu (nekadašnji župni ured) koju zajednički drže Napredak i župa“, kazao nam je župnik, a gospodin Berlanda smatra kako zgrada Hrvatskog doma ima i bitnu socijalnu dimenziju – okupljalište je Hrvata i mjesto gdje se može družiti poslije mise, a u njoj su i prostorije Caritasa. Dodao je kako bi volio da je malo više mladih koji bi ponijeli teret raznih aktivnosti. Isto bi volio i župnik koji o mnogočemu skrbi – uza sve u župi je i dušobrižnik u dobojskom zatvoru. Tamo ga pozovu kad god postoji duhovna potreba, a on se rado odaziva jer zna da ljudima lišenim slobode razgovor sa svećenikom puno znači.

„Susreo sam nekoliko osoba koje se nisu ispovijedale godinama. Pitao sam ih zašto je to tako, a oni su za to nalazili sto razloga. A onda ih dovedem do toga da kažu kako bi se mogli ispovjediti i moliti Bogu, pa im donesem molitvenik i vjerskih knjiga jer im to dopuštaju. Potičem ih da se mole na način koji im je poznat i tako pokušaju smiriti dušu, kako bi mogli trezvenije razmišljati o onomu što su učinili i onomu što se u tome svemu može popraviti, jer je Isusova logika da živom čovjeku nikada nije kasno popraviti se“, iznio je župnik koji je poslije našeg posjeta Doboju otišao na razgovor s jednim zatvorenikom.

Zahvalismo mu na svemu, poželjesmo sve najbolje njemu i njegovim župljanima pa obogaćeni dojmovima kroz gust snijeg polako krenusmo put Sarajeva.