Godina dvostrukog jubileja Školskih sestara franjevki

Utjelovljivati, svjedočiti i navješćivati Kristovo kraljevstvo


Ove se godine obilježava 150. obljetnica od osnutka Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja i 120. obljetnica dolaska prvih sestara u Mostar i Hercegovinu.

Piše: Željko Ivković

Upravo je to bilo povodom da posjetimo sestre u njihovu provincijskom sjedištu i samostanu Svete Obitelji u Gradu na Neretvi, u Franjevačkoj ulici 88, nedaleko od samostana Sv. Petra i Pavla poznatog po 100-tinjak metara visokom tornju...

Dok nam je najviše zdanje u Mostaru bilo smjerokaz u vožnji kroz grad, razmišljali smo o dugoj i bogatoj povijesti Školskih sestara franjevki Krista Kralja koje su dio velike obitelji Trećeg samostanskog reda Sv. Franje.

Ukratko, sestre sudjeluju ufranjevačkoj karizmi koju obilježava opsluživanje evanđelja kao temeljno pravilo. To podrazumijeva suobličenje Kristu po trajnomu obraćenju, sestrinstvo kao životni okvir, malenost, vrijednost molitve i rada te crkvenost...

Začetak djelovanja i dobivanje imena

Iz knjiga nam je poznato kako je Družba nastala prije 150 godina u Mariboru u Sloveniji, premda svoje korijene ima u Družbi Školskih sestara iz Graza u Austriji koju je 1843. utemeljila s. Franciska Lampel.

Sestre iz Graza otvorile su 1864. podružnicu u Mariboru i nakon pet godina, željom i zalaganjem s. Margarite Pucher te potporom mjesnog biskupa Maksimilijana Stepišnika, mariborska se podružnica osamostalila i odijelila od matične kuće u Grazu te postala kućom maticom nove Družbe.

Utemeljiteljica nove Družbe s. Margarita imenovana je 13. rujna 1869. prvom vrhovnom predstojnicom. Ideji osamostaljenja vodila ju je „sućut prema siromašnoj i zapuštenoj djeci“te misao da će sestre tako bolje odgovoriti povijesnim okolnostima i potrebama svojega naroda.

Duh koji je prožimao život i djelovanje u početcima i koji je vodio kasnije generacije sestara može se opisati kao: „Milosrđe prema siromašnima, zapuštenima, rubnima.“ A to se očitovalo u brizi za odgoj i obrazovanje, posebice ženske mladeži iz najsiromašnijih društvenih slojeva.

Budući da su se u tom početnom razdoblju Družbe sestara bavile odgojno-obrazovnim radom, nastao je naziv Školske sestre franjevke. Karizmatski naziv Družbe proširen je na Vrhovnom kapitulu 1935. dodatkom „Krista Kralja“kako bi se osvijestilo da je smisao ljudskoga života, odgoja i rada u zauzimanju za Kristovo kraljevstvo u svijetu.

Dolazak sestara u Hercegovinu i Mostar

Prvo plodno tlo izvan područja u kojima su živjeli Slovenci Družba Školskih sestara franjevki našla je upravo u Mostaru. Bilo je to prije 120 godina, točnije 1899. kada je tadašnji mostarski biskup fra Paškal Buconjić pozvao sestre iz Maribora da preuzmu skrb za djecu u ženskom sirotištu.

Prve dvije redovnice - s. Rafaela Kovačič i s. Benedikta Zupančič došle su u Mostar 1. kolovoza 1899., ali u pamćenju zajednice kao prve „mostarske“ sestre smatrane su s. Gertruda Neuwirth i s. Štefanija Detiček koje su inače stigle krajem kolovoza jer su cijeloga života ostale u Hercegovini, te s. Inocencija Ozmec koja je u Gradu na Neretvi bila dugi niz godina.

Poslije dolaska sestara iz Maribora brzo se javljaju i domaće djevojke za kandidatice. Prva među njima bila je s. Jeronima Buntić. Zahvaljujući velikodušnom biskupu Buconjiću, otvorene su i nove podružnice.

Hercegovačke sestre su u organizacijskom smislu bile povezane i ovisne o kući matici u Mariboru. Kandidatice su išle u Maribor stjecati prvu redovničku formaciju, a godine 1923. u Mostaru je osnovan novicijat. Devet godina poslije, 1932., ustanovljena je i vlastita Provincija posvećena Svetoj Obitelji.

Organizacijsko uređenje Družbe

Tijekom vremena, odgovarajući na povijesnu zbilju i potrebe Crkve, Družba se raširila na četiri kontinenta u 15 zemalja. O tome smo razgovarali s provincijskom predstojnicom s. M. Zdenkom Kozinom koja nam je objasnila da u organizacijskom smislu Družbu danas tvori deset pokrajina.

„Osim 'mostarske' Provincije Svete Obitelji, tu su: Mariborska, Splitska, Tršćanska, Lemontska (Sj. Amerika), Bosansko-hrvatska, Austrijska, Argentina-Urugvaj, Paragvajska provincija te Rimska Regija s generalnom kućom. Od osnutka do danas u Družbu su svoj život utkale 1 544 već preminule sestre i, prema posljednjem popisu, više od 900 živućih sestara koje djeluju u 128 zajednica svjedočeći u različitim vrstama apostolata“, rekla je s. M. Zdenka.

Kako smo još saznali, danas Provincija Svete Obitelji ima 204 sestre i 29 podružnica. U već spomenutim vrstama apostolata redovnice su nazočne pri franjevačkim samostanima i nekim župama u BiH i Hrvatskoj, u Hrvatskim katoličkim misijama u Europi (Njemačka i Švicarska) i SAD-u (New York, Chicago).

U skladu s pozivom pape Franje „izići na periferije“, jedna se sestra pridružila misionarkama Splitske provincije u DR Kongo, a po jedna sestra se nalazi na dužnostima u upravi Družbe i vatikanskoj Kongregaciji za ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života u Rimu.

Povratak u školske klupe

Nakon posljednjega rata sestre su ponovno uključene u odgojno-obrazovni rad: od predškolskog do visokoškolskog uzrasta. U vlasništvu su Provincije tri dječja vrtića: Sv. Franjo u Kiseljaku, Sv. Klara u Bijelom Polju i Bukovica kod Tomislavgrada.

U Bijelom Polju imaju duhovni centar Biskup fra Paškal Buconjić, a u Mostaru internat za djevojke koje studiraju u tom gradu. S mladima se radi u vidu molitvenih seminara.

Sestre su prisutne i u ustanovi za odgoj i skrb Majčino selo u Međugorju, a nekoliko ih je angažirano u pomoći djeci i majkama žrtvama obiteljskog nasilja u udruzi Majka Krispina. „Nazočne smo i u drugim područjima socijalne skrbi i karitativnog djelovanja, kao i u književnom i slikarskom stvaralaštvu te glazbi, radijskom vjerskom programu i drugim medijima. Za razliku od ranijih vremena, danas mnoge djelatnosti obavljamo iz 13 vlastitih kuća i samostana. U većim samostanskim središtima (Mostar, Bijelo Polje i Međugorje) sestre se bave i izradom crkvenoga ruha, redovničkih odijela te pripremanjem hostija“, ustvrdila je provincijalna predstojnica i naglasila da im je Bog darežljiv pa i u početnom odgoju imaju pet djevojaka: jednu kandidaticu, dvije postulantice i dvije novakinje koje se kroz sakramentalni život i molitvu, rad i duhovno vodstvo te proučavanje povijesne baštine i karizme zajednice pripremaju za redovnički život.

Razvijanje karizme u teškim vremenima

U evanđeoskom duhu njihove utemeljiteljice i sestre „mostarske“ Provincije, od početka do naših dana, nastojale su čitati znakove vremena i na evanđeoski način odgovarati potrebama svoje okoline.

Valja istaknuti da otvorenost sestara za probleme i potrebe ljudi među kojima se živi, nije bila vezana samo za odgoj i obrazovanje, već i za druge potrebe ovisno o društveno-političkim (ne)prilikama.

Naime, kad su u komunističkom režimu, oduzimanjem samostana i škola te zabranom odgojnog i prosvjetnog rada, ostale bez krova i kruha, sestre nisu gubile pouzdanje u Boga. Vjera im je davala „elastičnost“ što razlučuje bitno od nebitnoga i snalazi se u stresnim i nepredvidivim situacijama koje su zahtijevale da se uključe u djelatnosti na koje nisu bile pripravljene.

U novim okolnostima sestre se okreću novim načinima služenja. Svjedoče karizmu djelujući u župnom apostolatu kao sakristanke, orguljašice, katehistice i u kućanstvu nekih crkvenih ustanova te u bolnici i staračkim domovima.

Budući da se gotovo nigdje nisu smjele pojavljivati u redovničkom odijelu, prihvatile su u početku djelovanje u civilnoj odjeći. Apostolat se vremenom proširio na hod za iseljenicima koji su bili prisiljeni napustiti Domovinu. Naglasak je na prirodnoj ucijepljenosti u jednostavne, ugrožene i potrebne, dijeleći s njima ono što imaju. Upravo iz duboke vjere u Božju providnost proizlazila je snalažljivost, duh žrtve i smjelost za nova započinjanja.

Život Provincije u posljednjem ratu

Sestre su tako dočekale rat u BiH kada je zajednica ponovno doživjela snažan udarac. Odmah 1992. spaljen je i do temelja uništen samostan u Bijelome Polju koji je nakon Drugog svjetskog rata bio duhovno središte i kuća u kojoj je živjela gotovo trećina Provincije.

Tu je bio novicijat, sjedište provincijske uprave, kuća duhovnih vježbi i drugih susreta, te oaza u kojoj su starije sestre mogle mirno provoditi svoje dane. Iako su i zajednice u Mostaru, Konjicu i Sarajevu bile izravno ugrožene ratnim djelovanjem, sestrama je najteže palo napuštanje ovog samostana.

Većina prognanih redovnica smjestila se u Baškoj Vodi, a u Hercegovinu su se vratile do kraja rujna 1992. Raspoređene u nekoliko privremeno osnovanih zajednica u kućama koje su im na korištenje ostavili dobri ljudi, ili ih je provincijska uprava unajmila za smještaj.

Konačno su našle „svoj kutak“ zahvaljujući izgradnji samostana u Međugorju u naselju Donji Baraći, te u obnovljenoj kući u Franjevačkoj 88 koja je vraćena Provinciji nakon gotovo pola stoljeća.

Cjelodnevno klanjanje pred Presvetim

Danas se u sklopu samostana u Franjevačkoj nalazi kapelica u kojoj je cjelodnevno izložen Presveti oltarski sakrament. U klanjanju euharistijskom Isusu svaki se sat izmjenjuju sestre samostanske zajednice, a tijekom dana pridružuje im se i značajan broj vjernika laika koji se u Isusovoj blizini krijepe mirom, nutarnjom radošću i sigurnošću koju nitko ne može oduzeti.

Kršćanskom solidarnošću mnogih i u Bijelom Polju podignut je novi samostan i godine 2005. sestrama omogućen povratak na izvore. Ponovno su dobile molitveni i radni prostor, kuću za odgoj redovničkog pomlatka, mirni prostor za bolesne i nemoćne...

Karizma Družbe jučer, danas, sutra...

Nakon povijesnoga hoda razgovarali smo o, kako se popularno kaže, „modernim vremenima“ i budućnosti Družbe. Iako se doba u kojemu živimo bitno razlikuje od vremena u kojem je Družba nastala, poziv i poslanje sestara i danas su jednaki onima s početaka, a to je, kako kažu Konstitucije (čl. 2): „utjelovljivati, svjedočiti i navješćivati Kristovo kraljevstvo.“

„Danas u svijetu razdrtom mnogim podjelama više no ikad traži se od sestara svjedočenje sestrinskog zajedništva,radosna služenja i poniznosti kao alternative ovosvjetskim podvojenostima, nasilju, oholoj samodostatnosti i izrabljivanju svake vrste. I danas postoje potrebni, siromasi i ugroženi koje smo dužne susretati u Isusovu duhu prepoznajući u njima Njegov vapaj: Žedan sam, gladan sam, u tamnici, bolestan, ostavljen… (usp. Mt 25,35-36). Svjesne smo da se takav život gradi iz dana u dan, s Božjom pomoći i putem trajnog osobnog i zajedničkog obraćenja“, naglasila je s. M. Zdenka prihvaćajući činjenicu da su evangelizacijske potrebe Crkve i našega vremena veće, da se treba „izići na periferije“, kao što traži Sveti Otac, i „probuditi svijet“.

U tom kontekstu progovorili smo i o opadanju broja duhovnih zvanja, što se zrcali u činjenici da su starije sestre brojnije od mlađih. U tim se okolnostima sestre trude preispitati svoj život i prepoznatljivost kao „Školskih sestara franjevki“ i raditi na onom bitnom što njihovu životu daje smisao, neovisno o broju i učinkovitosti, odnosno želji da zadrže sva područja apostolata koja su imale.

Kako je rekla S. M. Zdenka, kušaju prepoznati mogućnosti, a ne samo probleme, razlučiti prioritete i u planiranjima apostolskih djelatnosti polaziti od onog što stvarno mogu, s osobama koje imaju. Važno je naglasiti da neke poslove kojima se sestre bave sve više u društvenoj domeni preuzimaju kršćanski laici.

Razgledajući i fotografirajući samostan u Franjevačkoj 88 te pričajući kratko s ostalim sestrama, zaključili smo kako je vrijednost sestrinskoga i molitvenoga života u zajednici, svjedočenje Boga ljubavi, oproštenja i mira, njihovo služenje prije svake druge djelatnosti i može biti znak koji upućuje na jedan drugačiji način života koji ukazuje da je Bog prisutan na ovoj zemlji i da je lijepo, a ne teško biti Božji.

 


Poruka djevojkama koje razmišljaju o pozivu

S. M Zdenka Kozina je razmišljajući o duhovnim zvanjima, uputila poruku djevojkama koje razmišljaju o pozivu: "Sadašnja situacija posvećena života je veoma složena zbog utjecaja brojnih činitelja. Mladi se sučeljavaju sa svijetom koji je sekulariziran, možda i više nego u prijašnjim vremenima obilježen potrošačkim i individualističkim mentalitetom, relativizmom u kojemu je sve dopušteno (vrijede samo užitak, moć, novac), iščezava osjećaj za grijeh, krjepost i osobnu odgovornost. Ta kaotična moralna situacija zbunjuje sve vjernike, pa tako i mlade stavlja pred zamku komotnog životnog stila i nametnutih privida sreće.

Stoga bi se možda mogao steći dojam da posvećeni život nema budućnosti jer u današnjim prilikama nije privlačan. Shvaća se kao odricanje ili „život bez“, umjesto kao odabir, odnosno „sloboda za“ – sloboda za posluh, za služenje, za vjeru, za navještaj boljega svijeta. Milost je zaboraviti sebe, oduprijeti se požudi tijela,požudi očiju ioholosti života. Iskušenja ima, ali s Božjom pomoći i danas je moguće živjeti prema uzoru Isusa siromašnog, poslušnog i čistog.

Mladićima i djevojkama koji u svojem srcu čuju Isusov glas i u sebi slute čežnju za nebeskim stvarnostima, poručujem: Ne bojte se odazvati Gospodinu! On sve traži, ali i sve daruje. U Njemu su puni smisao i radost koje trebamo!"

 

Središnja proslava jubileja

Središnja proslava jubileja bit će 7. rujna 2019. u mariborskoj katedrali Sv. Ivana Krstitelja, a dan ranije u Zagrebu će biti upriličen simpozij na kojemu će 150-godišnja povijest biti osvijetljena novim korisnim informacijama za produbljeno upoznavanje sestarskih izvora, samobitnosti i duhovne baštine Družbe.

Sretna je okolnost da je Jubilej Družbe u godini u kojoj se istodobno navršava 120. obljetnica dolaska sestara u Hercegovinu. Tako je za Provinciju 2019. – godina dvostrukog jubileja. Slavlje ovih obljetnica, na razini Provincije, ujedinit će se u zborovanju sestara 18. svibnja 2019. u Bijelom Polju i provincijskom sjedištu u Mostaru.