Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Ova župa, na čijem se području danas nalaze brojne institucije nadbiskupije, postoji „od davnina“, ali se matice bilježe od 1767. Svoju crkvu dobila je 1887., premda, kako je zapisano u povelji kralja Bele IV. iz 1244., prije nje postojala je katedrala Sv. Petra iz 1238. koja je bila „u župi Vrhbosni, u Brdu“.

Iako je današnja prvostolnica neizmjerno vrijedna s povijesnog, duhovnog, materijalnog, umjetničkog i brojnih drugih pogleda, početkom nove godine pozornost smo odlučili posvetiti maloj, s obzirom na nekadašnje brojke, zajednici vjernika kojoj je ovaj nacionalni spomenik duhovna utvrda.

Prva adresa nam je stoga u Ulici Josipa Stadlera br. 2 gdje susrećemo novog župnika, ali višedesetljetnog katedralnog „župljanina“ mons. Ivu Tomaševića. Uz tople napitke koji su nužni na ovom izrazito hladnom sarajevskom jutru, upoznajemo župu koja obuhvaća cijeli Stari grad i dio općine Centar.

„U ovom dijelu grada posljednjih se desetljeća ne grade veće građevine, tako da se manje ljudi doseljava. Mladi nalaze posao i odlaze, tako da ono što sam ja dosad mogao vidjeti, ovdje je uglavnom starija populacija. Na brojke je naravno i rat utjecao“, priča mons. Tomašević ističući kako se župa ne pomlađuje dovoljno. Danas tako na njezinu teritoriju žive 502 obitelji u 132 sarajevske ulice, a ukupno je 858 katolika. Župnik veli kako je uglavnom riječ o starijim ljudima te kako u obiteljima većinom živi manje od dvije osobe. Ipak, postoji i nekoliko mladih obitelji koje su privržene crkvi i redovite su na svetim misama.

„Kroz povijest je zabilježeno kako se broj župljana mijenjao. Sada smo nažalost u razdoblju smanjena broja, ali ne treba gubiti nadu“, kaže mons. Ivo ističući kako su, unatoč malobrojnosti, vjernici dobro duhovno organizirani.

„Prvenstveno, kada je riječ o misnim slavljima, ja kao župnik imam svakog dana večernju misu u 18:00 h, a nedjeljom tri mise: u 8:00 h, 10:30 h i 18:00 h. Osim župnih misa, nazovimo ih tako, postoje i mise koje imaju kanonici, mise na engleskom jeziku te misna slavlja koja na velike svetkovine prevodi nadbiskup. Uz to, u župi djeluje ekonomsko i pastoralno vijeće, a trenutačno sam u potrazi za novim članovima. Ja sam ovdje na službi kratko, ali mogao sam osjetiti jedno lijepo zajedništvo, na primjer kroz zornice u došašću i kada smo se okupili za Sv. Nikolu. Zahvaljujući s. Petronili Kovačević, okupilo se 20-ak djece, a i roditelji su aktivni te su sudjelovali u priredbi koju je s. Petronila s prvopričesnicima pripremila prije Mise bdjenja. To je jedno lijepo ozračje i, malo-pomalo, nastavit ću ono što su župnici prije mene radili“, priča mons. Tomašević.

Ističe nadalje kako je ovo specifična župa prije svega po brojnim crkvenim ustanovama koje su na njezinu teritoriju – Ordinarijat, nadbiskupova rezidencija, Nuncijatura, Vrhbosansko bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet, Katolički školski centar Sv. Josip, Misijska središnjica, Sjedište Biskupske konferencije BiH i Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, Katolička tiskovna agencija te nekoliko crkava: Sv. Ante na Bistriku, Kraljice Krunice na Banjskom Brijegu, Sv. Vinka Paulskog i sjemenišna crkva Sv. Ćirila i Metoda. Uz to, brojne su i redovničke zajednice: sjedište sestara Služavki Maloga Isusa, milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, franjevački samostan na Bistriku, Školske sestre franjevke i Hercegovačke i Bosansko-hrvatske provincije te Kćeri Božje ljubavi u čijoj je zgradi i KŠC.

„To su sve specifičnosti ove župe. Osim kao vjerničke zajednice, naravno, nisu pripadnici župe, ali su oni koji dolaze redovito ili slave misna slavlja u katedrali. Jer katedrala je prije svega nad/biskupa crkva, a onda je ona ujedno i mjesto susreta župnih zajednica.

Tijekom blagoslova obitelji pohodio sam sva ova sjedišta te, iako nisu župljani, ja bih htio reći i zahvaliti im za sudjelovanje i podupiranje ove župe“, veli župnik.

Spominje potom katedralni mješoviti zbor Josip Stadler čiji je voditelj vlč. Marko Stanušić, a koji broji nešto više od 20 članova. „Bilo je nekoć i više, ali sa zborovima je uvijek tako. Treba dolaziti na probe, to iziskuje žrtvu, stoga zahvalnost zaslužuju oni koji godinama dolaze, posebice iz drugih dijelova grada. Spomenuo bih baritona Dragana Pavlovića koji vjerno godinama dolazi“, kaže mons. Tomašević koji je i sam član zbora.

Uz ovaj katedralni, postoji i župni zbor kojim ravna s. Petronila, milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, koja je na molbu tadašnjeg župnika vlč. Marka Majstorovića u Sarajevo došla 2016. Uskoro je prihvatila voditi župni zbor koji animira slavlja nedjeljama i tijekom tjedna.

„Kada sam prihvatila tu obvezu s dozvolom poglavara, bilo je 13 članova. Neki su bili pred mirovinom, godinu-dvije, neki već u mirovini. Dakle, starija dob. I od tada do sada broj se prepolovio. Neki su se razboljeli, neki su otišli iz grada. Tako da nas je sada jako malo. Često mi kažu: 'Sestro, mi više ne možemo, ne mogu nam glasovi.' Ja ih opet hrabrim i kažem još malo, pa još malo. Bogu na slavu pjevamo, pa što ćemo, imamo takve glasove kakve imamo“, veli s. Petronila koja je i sama već u godinama – 75. života i 55. redovništva, a uz zbor radi i s prvopričesnicima te služi u svojoj zajednici.

Iako je kratko u župi, već može svjedočiti smanjenju broja vjernika. „Više od polovice ljudi koje sam susretala kada sam došla u Sarajevo, više ne susrećem. Ili su umrli ili nemoćni izići iz stana. Svaki dan po dvoje-troje je manje. Ipak, s obzirom na katedralu kao takvu, rekla bih da ima nade u svijetlu budućnost“, kaže ova milosrdnica.

A njezin nam skoro vršnjak svjedoči kako je bila svijetla prošlost. Spominje da je u Sarajevo došao 1962. iz Ivanjske kod Banje Luke te je od tada vidio i bolja i lošija vremena. „Sve sam prošao“, započinje priču Veselko Dizdar, medicinski laborant koji je radni vijek proveo na Kliničkom centru na Koševu. „U komunističkom dobu bilo nas je dosta vjernika. Svake godine bilo je oko 35 prvopričesnika i krizmanika. Tada je vladala posebna atmosfera. Crkve su bile pune. I mi koji smo izvana došli odmah smo se priključili u župu, a ona nas je prihvatila“, pripovijeda Veselko napominjući kako posljednji rat nije ništa promijenio, čak je i više ljudi „povjerovalo“, „ali koliko je to ostalo u njima, neka dragi Bog prosti…“. „Svete su mise uvijek bile. Ako nije bila u katedrali, mi smo na Banjski Brijeg išli. Ideš ulicama koje ne može snajperist vidjeti, a misna su slavlja bila posjećena“, kazuje ovaj župljanin koji je udovac već 10 godina, a sin i kći su u Australiji i Hrvatskoj. „Tako su odlučili i, hvala Bogu, dobro su“, kaže Veselko ponosno ističući kako ima petero unučadi, a očekuje da će postati i pradjed.

Obrazlaže kako je oduvijek bio na službi župi i svećenicima. Tako, s obzirom da nisu bili zdravstveno osigurani u komunističkom režimu, radio im je nalaze. „Jedino nisam pokojnom Čekadi, sve poslije jesam“, veli ističući kako je aktivan vjernik ostao do danas. Član je tako župnog vijeća, ali to sada želi prepustiti mlađima, a u došašću je pohađao i zornice.

Elan mu je, kako kaže, dala jedna župljanka, što pokazuje duhovno zajedništvo katolika starog dijela Sarajeva.

Ona je prof. dr. Verica Mišanović, subspecijalist pedijatrijske intenzivne medicine i profesorica u Medicinskoj školi KŠC-a, na čijem primjeru se vidi kako je uz Boga i molitvu moguće sve obveze uskladiti.

„Skoro svaki dan idem na misu jer radim jedan iznimno težak posao s djecom koja su, nažalost, teško bolesna i gdje je moguć ishod koji nitko ne pomišlja da kod djece može biti. I, onda, kad dođete na misu, bude vam lakše. Tako, zapravo, opstajete na tom svom poslu, da biste mogli funkcionirati, a da ne osjećate grižnju savjesti jer u nečemu niste uspjeli“, govori prof. Mišanović ističući kako je na raspolaganju župi po potrebi. Redovito godinama čita i odaziva se humanitarnim akcijama. Priča kako je upravo njezina majka pokrenula župljane na aktivnije darivanje, posebice na Dan svetog djetinjstva jer prilozi idu najmlađima. „Sudjelujem i novčano i molitvom u pomoći misijama, a jednog dana vjerojatno ću i na licu mjesta pokušati pomoći tim ljudima, jer je to nešto veličanstveno“, kaže naša sugovornica.

Potvrđuje kako je njezina župa zajednica starijih ljudi jer su brojni otišli na razne strane svijeta, a roditelji su ostali. „Mnogi su iz mog susjedstva otišli. S obzirom na moju struku, obiđem ljude i ako mogu, nešto i pomognem. Malo se družimo, s nekim i kavu popijem, ali da nešto posebno možete organizirati, to je teško. Masovni je odlazak u tijeku. Hoće li se taj trend nastaviti, s obzirom na globalnu situaciju, nesigurnost, ratove, ekonomsku krizu…ne znam. Ipak, svjedočim i povratku jer su ljudi sigurno na papir stavili i izračunali kako bi ovdje ipak mogli bolje uraditi nego u Njemačkoj“, tvrdi gđa Verica, dodajući kako ona o odlasku nije razmišljala jer smatra kako „vas dragi Bog stavi tamo gdje treba“.

A u tome pomažu dobri pastiri. Ne propušta tako spomenuti nekadašnjeg župnika vlč. Matu Majića koji je za vrijeme koronavirusa svakoga dana slavio sv. misu, čime je hrabrio vjernike, iako su najčešće samo ona i vlč. Majić bili na slavljima. Dodaje na kraju kako je duhovno vodstvo važno te osjećaj pripadanja zajednici koji se ne gubi unatoč specifičnostima katedralne župe.

Suglasan je Veselko, napominjući kako ima i mladih obitelji koje su čvrsto prihvatile vjeru te izražava nadu kako će se održati katolička vjera u Starom gradu.

Pozdravljamo vjerne Sarajlije, a radi fotografiranja sa župnikom posjećujemo prvostolnicu. S obzirom kako je kraj božićnog vremena, njezini se ukrasi skidaju, ali smo uvjereni da će ona sama ostati trajni ures Sarajeva i njegovih katolika, ma gdje oni bili.

(Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 6., 9. veljače 2025. )