Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

    Bogoslužni prostor Bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu 28 služi kao privremeni prostor za liturgijska slavlja budući da je katedrala zatvorena zbog štete nastale u katastrofalnim potresima 2020. Zagrepčani, a i brojni vjernici odsvakud, koji, evo, od početka ovoga desetljeća pohode ovaj sakralni prostor, nazivaju ga još i „rezervna“, a poneki još i priručna i/li privremena katedrala. Sve to u iščekivanja konačne obnove ranjene zagrebačke prvostolnice, što bi se trebalo dogoditi uskoro. Baš uskoro…

Neraskidiva povezanost s prvostolnicom

Prvo euharistijsko slavlje održano u „rezervnoj katedrali“ bila je Misa Večere Gospodnje na Veliki četvrtak 2022. Predvodio ju je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u koncelebraciji s pomoćnim biskupima mons. Ivanom Šaškom i mons. Mijom Gorskim, kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog, i brojnim svećenicima. Na istom mjestu kardinal Bozanić predvodio je i ostale liturgijske obrede i slavlja Vazmenog trodnevlja te svečano euharistijsko slavlje na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega.

    Iz toga su vremena u sjećanju vjernika ostale riječi biskupa Šaška koji je u homiliji na Veliki petak progovorio o (novom) bogoslužnom prostoru. „Večeras su prostori crkava ogoljeli, razodjeveni. Tu sliku jednostavnosti vidimo osobito u ovome našem liturgijskom prostoru. Dok čeznemo za ljepotom koja nas je uzdizala, dobro je doprijeti do bitnoga, do onoga bez čega ne možemo. To je naše iskustvo proteklih dviju godina. Osjećamo nedostatke, osjećamo i suvišnosti, ali osjećamo da ne možemo bez Gospodina, bez Njegove prisutnosti, bez blizine i dodira Majke koja je uvijek spremna primiti nas u bolima i zaogrnuti platnom, da bismo se ponovno rodili. Ovo vrijeme koje živimo u raznim oskudnostima nakon potresa, vrijeme je 'rađanja' i obnove života“, potaknuo je biskup u doba (i) pošasti korone, naglašavajući i kako su u Blaženikov bogoslužni prostor uneseni dragocjeni znakovi Božje utjehe i brižnosti – dijelovi koji vjernike povezuju s prvostolnicom.

     Mislio je biskup pritom na dio katedralnog inventara: drvenu ispovjedaonicu i klupe koje su spašene od potresa. No, kako je riječ o zapravo privremenoj „katedrali“, vodilo se računa da sav namještaj odiše katedralno. Općenito, da svo ozračje, u biti, bude – katedralno. Tako je za glavnu oltarnu sliku istaknuta zidna freska koja podsjeća na pravu katedralu. Riječ je o detalju iz sadašnje nadbiskupske kapele Sv. Stjepana, Krist Svevladar, koji je u mandroli, a koja u ovalnom obliku odražava njegovu vječnost i naglašava njegovu slavu.

Šator – ali iz Svetog pisma

   A, kad smo već kod prve katedrale, kažimo i kako ima i onih vjernika kojima se, gledajući izvana, ova privremena doima kao – šator. Dobro, možda gledajući baš iz daljine… No, ako i jest tako, rodonačelnici projekta nemaju ništa protiv. Štoviše, vjeruju kako se na taj način vraćamo u Stari zavjet gdje Bog govori da prebiva u tom šatoru i da je zajedno sa svojim narodom.

   „To zapravo i jest najvažnije, da osjetimo njegovu blizinu. Premda ovo ne možemo nazvati šatorom u pravom smislu riječi, ipak ovaj privremeni montažni objekt ispunjava svoju svrhu da vjernici, kao prvo, mogu sudjelovati na sakramentalnim slavljima, svetim misama i ispovijedima ponajprije. S druge strane, vjernici u njemu mogu obavljati i svoju osobnu pobožnost, poput krunice i pohoda grobu Bl. Alojzija Stepinca – to je u središtu života ovoga prostora“, tumačio je „slučaj šator“ vlč. Tomislav Hačko brojnim novinarima koji su pohodili Stepinčev bogoslužni prostor od trenutka otkako je otvorio svoja vrata.

     Slijedom čega valja podsjetiti kako se u zagrebačkoj katedrali Marijina Uznesenja od 13. veljače 1960. nalazio Stepinčev grob. Od toga je trenutka, prema općem sudu, ne (čak) i samo vjernika, katedrala postala puna topline, mjesto vjerničkog hodočašća, molitve za pomoć i zahvaljivanje na uslišanim molitvama te srce i simbol vjernosti i hrabrosti prema Kristu, Crkvi i domovini Hrvatskoj.

Kardinalova crvena tkanina

    Inače, tek se u lipnju ’93. pristupilo prepoznavanju smrtnoga tijela kako bi se utvrdila autentičnost njegovih zemnih ostataka. Kako je zapisao postulator Stepinčeve kauze mons. Juraj Batelja, njegovo tijelo nakon smrti nije bilo balzamirano pa su nakon ekshumacije učinjene temeljite analize i dobiven je uvid u stanje posmrtnih ostataka. Oni su registrirani te uz prigodnu povelju stavljeni u dva nova limena lijesa i zapečaćeni. Pa, iako se postupak obavljao u diskretnosti, vjernici su ipak dolazili u prostor doticati svojim predmetima, sličicama i dragocjenostima Stepinčevo tijelo prije polaganja u novi lijes. Tom je prigodom s. Lina Plukavec sačuvala dio crvene tkanine koja se dotaknula Stepinčeva tijela i koju je dugo nosila preporučujući se molitvama u svim potrebama.

„Kako sam u Riznici primijetila da se među relikvijarima nalazi jedan prazan, pohranila sam tkaninu koja se dotaknula kardinalova tijela za vrijeme ekshumacije u taj relikvijar, koji se i danas nalazi u Riznici pod brojem M 304. Srebreni relikvijar djelomično je pozlaćen u obliku pokaznice u stilu klasicizma, visine 26,5 cm. Ostenzorij ima dva reda sunčanih zraka. Prvi red pozlaćenih, drugi posrebrenih. Na vrhu je aplicirana ruža s listovima i križ“, svjedoči s. Lina o tim danima.

    Jasno, i ova sličica iz prošloga stoljeća svjedoči koliko Bl. Alojzije znači Hrvatima, što nas podsjeća i na izjavu apostolskog nuncija u Hrvatskoj nadbiskupa Gorgia Linguae koji je u povodu preminuća pape Franje kazao kako je Rimski biskup od njega izrijekom tražio da promiče pobožnost Bl. Alojziju. „…A ja bih odgovorio: 'Sveti Oče, nema potrebe da ja promičem pobožnost prema Blaženom Stepincu, jer je pobožnost prema njemu u Hrvatskoj već postojana i duboka“, svjedočio je nuncij.

Prijenos Stepinčevih relikvija

    Najbolja ilustracija kako je k tomu uistinu tako, mnoštvo je vjernika što se okupilo 29. prosinca 2024. kada je svečani jubilej Katoličke Crkve u Zagrebačkoj nadbiskupiji otvoren prijenosom relikvija Bl. Alojzija Stepinca u bogoslužni prostor na Kaptolu. Prvi je to put da je Blaženikovo tijelo izloženo vjernicima na štovanje, nakon što su vrata zagrebačke prvostolnice zatvorena za javnost zbog oštećenja nastalih u potresima. Dakle, nakon gotovo pet godina Blaženikove relikvije ponovno su izložene pred vjernike koji su s molitvom na usnama od ranoga jutra spremni za ovaj povijesni trenutak.

Tom je prigodom zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša podsjetio kako se među svetcima i blaženicima našega naroda posebice izdvaja lik Bl. Alojzija kojega je papa Benedikt XVI. uvrstio među 16 imenom spomenutih svetaca i blaženika koji su iznimni i uzorni, ne samo slušatelji, nego i izvršitelji Božje riječi.

  „Kako bi nam njegova vjernost Kristu i odanost Crkvi s rimskim biskupom na čelu, ustrajnost u molitvi i sinovska odanost Majci Mariji i dalje bili kompas na ovom hodočašću nade i kako bismo osjetili blizinu njegova zagovora, na početku ove Jubilejske godine njegove relikvije želimo prenijeti iz potresom ranjene katedrale u bogoslužni prostor“, rekao je zagrebački nadbiskup, naglasivši kako je to prostor koji sada vidimo kao prostor u kome se na najizravniji način prepoznajemo kao udovi Kristova tijela, kao Crkva. Blaženikov je molitveni prostor inače otvoren svakodnevno od 7:00 do 11:00 i od 17:00 do 18:30 h, odnosno u vrijeme kada se ondje slavi sakrament pomirenja, a u ovaj sakralni prostor može stati oko tisuću vjernika.

Znakovitost Višeslavove krstionice

   I uistinu je lijepo, do ganuća, vidjeti kako je uvijek netko uz Stepinca, uvijek mu se netko moli i zagovara. Svete su mise pak redovito svakoga dana u: 7:00, 9:00, 10:00 i 18:00 h. Na ulazu u sam bogoslužni prostor nalazi se replika Višeslavove krstionice koja je, osim što nas povezuje s početcima kršćanstva u nas i s Višeslavom, spomen i na veliku proslavu 1984. u Mariji Bistrici, jer je na toj replici krstionice bio glavni oltar na komu se slavila misa.

I, sve je to, dakako, lijepo, ali već mjesecima se postavlja pitanje: Kada?! Kada će, dakle, zagrebačka prvostolnica otvoriti svoja vrata?

    Kaptol je, međutim, prilično suzdržan glede prognoza. Oni među nestrpljivima posežu i za primjerom Francuske te podsjećaju kako su Francuzi Notre-Dame obnovili u samo četiri godine. No, kada su nakon požara u travnju 2019., koji je umalo potpuno progutao parišku katedralu, pitali poznatog arhitekta i stručnjaka za obnovu kulturne baštine Alana Brauna  koliko će vremena biti potrebno za obnovu, kazao je kako će radovi biti dovršeni za deset godina. Svoju je tadašnju procjenu temeljio na složenosti zahvata i znatnim financijskim sredstvima potrebnim za restauraciju tako impozantne građevine. No, 740 milijuna eura nađeno je neočekivanom brzinom i simbol Grada Svjetlosti obnovljen je za četiri godine.

Kad je pak riječ o zagrebačkoj katedrali, više od četiri godine od potresa prošle su…

     Krajem 2023., govoreći o obnovi, sam autor toga koncepta prof. dr. Damir Lazarević sa zagrebačkog Građevinskog fakulteta, najavio je kako bi kompletna obnova najvažnijeg sakralnog objekta u hrvatskoj metropoli i njezinu simbolu mogla potrajati i do deset godina. Međutim, kada su se početkom lipnja ove godine nadbiskup Kutleša i premijer Andrej Plenković sastali u zagrebačkom Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, predsjednik Vlade Hrvatske bio je, nakon obilaska radilišta, gotovo siguran kako će se ovoga Božića misa slaviti u prvostolnici u čiju su obnovu do sada uložena 42 milijuna eura – uz to još i 15 milijuna za obnovu Nadbiskupijskog dvora.

Bolle i Tatari   

Razlog za premijerov optimizam veliki je napredak u konstrukcijskoj obnovi. Usprkos tomu, mons. Kutleša je i dalje oprezan. Ističe, doduše, kako su izvođači radova učinili velebna djela i izražava želju da katedrala što prije bude spremna za liturgijska slavlja kako bi se vjernici što prije mogli u nju vratiti. Ne znači to, dakako, da je nadbiskup manji optimist negoli premijer, nego naprosto ne želi, s obzirom na delikatnost radova, žuriti pa već sad pozvati vjernike na Polnoćku u Stepinčevu katedralu.

    Također, nije baš uvijek bilo sreće niti s nekim ranijim obnovama. Ponajviše je kontroverzi izazvala restauracija Hermanna Bollea koji je na zagrebačkom Kaptolu napravio veliku intervenciju: srušio je zidine i kule koje su nekoć bile pred ulazom u katedralu, a samu građevinu katedrale, koja je stradala u potresu 1880., obnovio je u neogotičkom stilu. Time je prvostolnica izgubila svoj dotadašnji barokni značaj. No Zagreb je dobio prepoznatljive zvonike visoke više od 100 metara, koji mu daju karakter velegrada. (A i oni se – gotovo uvijek – obnavljaju…)

    Zvonici, međutim, nisu impresionirali pojedine konzervatore, pa je tako Gjuro Szabo govorio kako nitko od doba Tatara nije toliko toga uništio kao Bolle… Sada, svjedoci su i nadbiskup Kutleša i hrvatski premijer Plenković, takva opasnost ne prijeti. S Tatarima smo završili! Štoviše, izvođači radova izvješćuju kako je prvostolnica spašena i da je sigurnija i otpornija negoli je ikad bila.

   Dane do Božića vjernici će i zbog toga nedvojbeno provesti u molitvi da se Bl. Alojzije što prije vrati u svoju katedralu. I oni, dakako, skupa s njim. Vrata njegova bogoslužnog prostora na Kaptolu širom su im do tada otvorena.

Čekajući Svetog Oca…

    Uz to – zapravo to poglavito! – moliti treba i za dolazak pape Leona. Naime, nadbiskup je Kutleša tadašnjeg prefekta Dikasterija za biskupe kardinala Prevosta pozvao da dođe 2026. slaviti misu na svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata i održi Lectio magistralis na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, i on je, prema nadbiskupovim riječima, vrlo rado upisao termin u svoj rokovnik. „Budući da je obećao doći kao kardinal, sad to obećanje treba izvršiti kao papa. To bi nam bila velika radost“, kazao je mons. Kutleša nakon Leonova izbora u svibnju ove godine.

    A, to bi onda vjerojatno značilo i „bijeli dim“ za kanonizaciju našega Blaženika. Posebice nakon što je mons. Batelja nedavno Svetom Ocu na raspolaganje stavio dokument koji pojašnjava neke dubioze koje su se pojavile u međuvremenu. Susret vatikanskog domaćina i njegova zagrebačkog gosta u srpnju ove godine završio se Papinim: „Bilo blagoslovljeno!“

   Pa, molimo se neka i bude u godini kada će se Stepinac vratiti u svoju katedralu.