Piše: Josipa Prskalo

Baš tamo, pod obronke Vlašića i Vilenice, te na obale rijeke Lašve uputili smo se, praćeni uistinu jakim zrakama sunca, iako „zubatog“. A ako ćemo slijediti uvodni Andrićev citat: „To ne poriču ni Travničani, ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigdje ne sja tako kao nad njihovim gradom“, u to smo se uistinu i sami uvjerili, što nije mogao osporiti ni iznimno jak vjetar koji je toga dana naprasno prolazio gradom Travnikom.

Od Stjepana Tvrtka, preko Andrića, do Barbarića
Kada kažemo grad, mislimo na onaj koji se prvi put spominje još sredinom XV. stoljeća, a kojega je, prema predaji, utvrdio kralj Stjepan Tvrtko II. Ondje je tijekom osmanske vladavine bilo i čuveno sjedište vezira, a arheološka istraživanja govore o životu tamo i u doba neolitika, dok o kršćanskim korijenima ovoga kraja možda najbolje svjedoče otkrivene ruševine dviju starokršćanskih crkava nedaleko od današnjeg Travnika.

O tamošnjoj župi, koju štiti zagovor Isusova preteče Sv. Ivana Krstitelja, danas kao župnik brine preč. Marko Mikić, dekan Travničkog dekanata, koji nam je nakon srdačne dobrodošlice ispričao kako se župa Travnik spominje već daleke 1623., a pod tim imenom je i hijerarhijski obnovljena 1879., te tako ove godine obilježava 140 godina postojanja. „Dvije godine kasnije, 1881., započinje gradnja nove župne crkve koja je zamišljena dvostruko većom nego što je izgrađena. Unatoč planovima, vjerojatno zbog nedostatka financijskih sredstava ili iz nekog nama nepoznatog razloga, projekt župne crkve je smanjen, a njezina izgradnja je završena 1887. u trenutačnim dimenzijama dužine 27, a širine 10 metara“, kazao je travnički župnik o crkvi koju je 15. srpnja 1888. posvetio prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, dok je župna kuća izgrađena tek 1907.

Ono što treba pripomenuti jest da se ispred crkve nalazi i bista najznačajnijeg Travničanina, književnika nobelovca Ive Andrića (1892. – 1975.), čiju još uvijek očuvanu rodnu kuću krije gradska jezgra, dok je u župne matice krštenih upisano njegovo rođenje i krštenje: 9. listopada 1892. Andrić još u svojem gradu nije dobio ni ulicu, a ni trg, te je ovo jedini spomen na njega kojeg je uradio domaći umjetnik kipar Marko Gido.

Uz njega, iako rođenjem nije Travničanin nego Hercegovac iz Klobuka, danas ova gruda čuva zemne ostatke još jednog velikana, sluge Božjega Petra Barbarića (1874. – 1897.) čiji se grob nalazi u podrumu obližnjeg kompleksa Nadbiskupskog sjemeništa i Katoličkog školskog centra koji nosi njegovo ime.

Redovnika nikada nije manjkalo
U daljnjem prebiranju po povijesnoj riznici, župnik Mikić spomenuo nam je kako su novost za Travnik bile i dvije redovničke zajednice: Družba sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog od 1880., a samo dvije godine poslije nadbiskup Stadler doveo je i članove Družbe Isusove. Sestre su 1881. otvorile osnovnu školu, a tri godine kasnije i Višu djevojačku školu, te su se posvetile radu u bolnici, sve dok im u Travniku nije bilo potpuno zabranjeno djelovanje 1949.

Isusovci su također, odmah po dolasku, otvorili nadaleko poznatu Travničku gimnaziju i sjemenište koje je 1944. prisilno ispražnjeno, nakon čega su komunističke vlasti oduzele zgradu, a u veljači 1945. redovnici su prisilno morali napustiti travnički kraj.

No, iako su dotadašnje dvije redovničke zajednice morale otići iz Travnika, na prostor župe 1949. dolaze sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi koje ove godine obilježavaju 70 godina života i djelovanja ovdje.

Tom prigodom razgovarali smo sa s. Anđelom Brkić koja pri župi djeluje kao vjeroučiteljica, voditeljica zborova i sakristanka. „U zajednici u Travniku su nas četiri sestre. Imamo različite djelatnosti: jedna je baš posvećena duhovnoj djelatnosti pa tako često održava duhovne obnove, kako u BiH, Hrvatskoj, ali i dalje, te svakog ponedjeljka ima sastanak s molitvenom zajednicom Zajednica Božje ljubavi; druga sestra radi u bolnici u Novoj Biloj – dakle u apostolatu s bolesnicima; jedna kuha za nas i djevojke u internatu, dok ja djelujem u župi. Pri samostanu imamo i internat. To je zapravo i karizma naše Majke utemeljiteljice koja je posebno na početku imala osjećaj za taj, recimo, 'ženski svijet'. Naše djevojke su srednjoškolke i studentice iz BiH i Hrvatske. Njihovi roditelji su presretni što im kćerke mogu dobiti mjesto u našem internatu jer ipak je to pod krovom časnih sestara, gdje imamo duhovno okružje, našu kapelicu gdje nas često mogu čuti kako molimo zajednički – i to je jedno nadahnuće, i ti zidovi koji su, na neki način, očuvanost od ovoga svijeta“, dočarala nam je s. Anđela.

Ponos župe
Budući da je i voditeljica župnih zborova, progovorila nam je i o njihovoj djelatnosti. „Glede zborova, dječji broji negdje oko 35 članova – ovisno, neki su redoviti, neki malo manje. Nastupamo na Zlatnim harfama, pred nastupe budu, jer ih očito to jako raduje, najredovitiji.

Župni zbor ima 15-ak članova, taj je broj već godinama takav, uglavnom žena, muških je malo. Malo je teško jer obveze nitko ne voli, očito svi izvršavaju ono što moraju, a ovo kad je u Crkvi i pri župi, to je uvijek na dragovoljnoj bazi, pa svi kažu 'ako, vidjet ću, možda', nema tog osjećaja... Često znam reći vi ste ponos svoje župe. Ako nemate nekog bolesnika kući ili puno nekih drugih obveza, a Bog vam je uz to dao glas, pa zahvalite Bogu za taj glas, dođite ga slaviti – znamo da je pjesma dvostruka molitva“, približila nam je sestra te progovorila i o samoj kulturi jednog crkvenog zbora otkrivši s kolikom zapravo ljubavlju pristupa ovom vidu sakralne umjetnosti...

Kako župa danas diše?
Nadovezujući se na temu života u župi i njezina pastorala, župnik nam je spomenuo kako trend odlazaka u nepoznato i ostavljanja svoje djedovine, očevine nije mimoišao ni Travnik ni travničke župe. „Prema posljednjem popisu vjernika uz božićni blagoslov obitelji, župa je imala 570 kućanstava, odnosno 1 290 vjernika. Župnik djeluje sam, bez župnog vikara, i ja sam evo 24. po redu. Prije mene ovdje je bio mons. Mato Janjić na kojemu je, od njegova dolaska 2003., bila obnova i crkve i župne kuće koje su u posljednjem ratu preživjele veliko devastiranje i pljačku. Sve ono što se moglo uništiti: od orgulja, križnog puta, oltara, kipova... Tako da je župnik Mato imao iznimno puno posla i nakon obnove – i za ovaj novi objekt koji se gradi u dvorištu – nova vjeronaučna dvorana - zapravo možemo zahvaliti njemu, njegovoj snalažljivosti i borbenosti. Objekt je izgrađen građevinski, nastavak radova ostaje na meni i budućem vremenu“, dodao je preč. Mikić.

Također, spomenuo je i kako se na području župe nalazi i Kantonalna bolnica Travnik koja najviše potpada pod dušobrižništvo župe i župnika, kao i starački dom Naš dom za više od 250 korisnika, od kojih je skoro 150 Hrvata-katolika. „Ondje redovito idemo slaviti misu pred Božić i Uskrs s našim umirovljenicima, ponudimo im sakrament pomirenja, za teže bolesnike sakramente podijelimo u njihovim sobama, a s ostalima misu slavimo u holu doma. Tada župniku pomažu svećenici iz okolnih župa na čemu im ovom prilikom iskreno zahvaljujem, kao i osoblju doma na kooperativnosti“, poručio je travnički župnik.

Progovorio je potom i o župnim vijećima: pastoralnom i ekonomskom, te naznačio kako je redovita sveta misa svakog dana u 17, odnosno 18 sati, a nedjeljom u 9 i 11, dok je u obližnjoj sjemenišnoj crkvi nedjeljna misa u 8 i 18, a četvrtkom je ondje zavjetna sveta misa sl. Božjem Barbariću.

Župni vjeronauk za buduće prvopričesnike je srijedom poslije nastave, a ostali razredi su raspoređeni u dvije skupine, dok je od dolaska preč. Marka svake posljednje subote u mjesecu uveden i vjeronauk za srednjoškolce i studente.

„Imamo dva groblja od kojih je na teritoriju župe samo Sv. Rok – Bojna, a naše drugo groblje Sv. Ilije – Dolac nalazi se na prostoru dolačke župe.

U miru se počiva... zajedno
Ono što je zanimljivo kada je riječ o grobljima u Travniku jest njihova koncentriranost na jednom mjestu. Naime, na uzvišenju iznad grada kao u trokutu smješteno je katoličko i židovsko groblje te muslimansko mezarje, tako da svi oni Travničani koji nisu među živima zajedno počivaju u miru jedni s drugima.

U ime Župnog vijeća o župnim dobrima, među kojima je i groblje Bojna, posebno brine vrijedni župljanin Darko Petrić. „Kako i sami znate, na našem groblju počivalo je i tijelo našeg budućeg blaženika Petra Barbarića, koje je sada u crkvi Sv. Alojzija, ali ostalo je spomen-obilježje – grob gdje je on počivao. Grob su prije 15-ak godina obnovili Petrovi rođaci iz Hercegovine, a prijašnji grob napravio je pok. Franjo Migić uz kojega je vezana zanimljiva priča. Bio je vozač i prevozio je našu djecu na more, i kada su bili negdje dolje kod Jablanice, zadesila ih je kiša i nevrijeme, te je sletio s puta. Kako je on meni kasnije govorio, kočnice su otkazale te je on malim autobusom punim djece skrenuo u provaliju u Neretvu, ali bio je priseban i iz sveg je glasa zavapio: 'Bože dragi, spasi nas, i blaženi Petru Barbariću.' Autobus se zaustavio na liticama kako je bilo drveće i žbunje i kada je zadnje dijete izišlo iz njega, skliznuo je u Neretvu. Tada se on zavjetovao da će Barbariću napraviti grob. Tako da ja Petrova rođaka ovom prilikom molim da upišemo i ime Franje Migića na taj spomenik. To bi bilo lijepo od njega“, poručio je Darko uputivši ovaj svojevrsni apel koji će, nadamo se, imati odjeka. Ondje nam je pokazao i počivalište p. Ericha von Brandisa, poznatog travničkog profesora, te ispričao još neke zanimljive pojedinosti...

Od Kalvarije...
Ovdje bi, kako je župnik Marko napomenuo, bilo važno kazati da se jako puno krvi prolilo u svim vremenima i ratovima, a na poseban način tijekom te odmah poslije Drugog svjetskog rata kada su mnogi samo odvedeni i gubi im se svaki trag. Nikada ih njihove obitelji više nisu vidjele. Kako je bilo teško narodu, ni župnici u ta doba nisu bolje prolazili. Župnik Stjepan Prgomet prognan je i pritvoren, a župna kuća odlukom narodne partizanske vlasti oduzeta je i dana na korištenje drugim stanarima. U odsutnosti župnika nekoliko svećenika je u tom vremenu skrbilo o sakramentalnom životu tamošnjeg puka. Župna kuća je tijekom sljedećih godina postupno vraćena, ali je 1970. oduzet veliki dio župnog zemljišta.

U posljednjem ratu, tijekom sukoba HVO-a i Armije BiH dogodila su se velika zla. U tom groznom vremenu ludila zadnjeg rata iz ove je župe život izgubilo 40 branitelja. Prema riječima ratnog župnika vlč. Pave Nikolića, 1993. muslimanski su ekstremisti demolirali župnu crkvu, kao i crkvu u sjemeništu, hitcima iz oružja oštetili su i župnu kuću, a kapelu na groblju Bojna i samo groblje oskvrnuli su i razorili. Župnik vlč. Vinko Vidaković, zajedno s nekoliko laika koji su radili u Caritasu i jednom redovnicom, uhvaćen je te odveden i maltretiran.

„Da rat nije nikome brat, davno je rečeno. Nakon rata oni koji su morali otići u izbjeglištvo ili su bili protjerani ili su sami otišli bojeći se za vlastiti život i život svojih najmilijih – teško se vraćaju“, nerado je dodao preč. Mikić.

No, i danas je Travnički dekanat, prema nadbiskupijskim statistikama, najmnogoljudniji. „Ovo područje je naš dom i iz poštovanja prema našim predcima, sve moramo napraviti da on to i ostane. Nigdje čovjek nije kod kuće i ne osjeća se dobro kao tamo gdje se rodio. Samo tu je svoj na svojem. Kud god pošli i gdje god nas život odveo, samo smo stranci i došljaci. Nažalost, odlasci i osipanje pučanstva su neumoljivi. Mnogi mladi ljudi odlaze u potrazi za većom zaradom i osiguranjem vlastite egzistencije ne dočekavši da im ovdje netko osigura radno mjesto i uvjete dostojne čovjeka“, kazao je župnik Marko koji nas je, iako je ovdje tek odnedavno, prilično dobro upoznao s bilom svoje župne zajednice.

... do uskrsnuća
Na kraju smo se obilazeći lijepo oslikanu župnu crkvu koju rese brojne umjetnine i velike orgulje, dotakli i najveće kršćanske svetkovine – Uskrsa. „Svim djelatnicima i upravi Katoličkog tjednika, svim mojim župljanima, kolegama svećenicima iz Travničkog dekanata, kao i njihovim vjernicima, te svim katolicima diljem Vrhbosanske nadbiskupije i svijeta, želim sretan i blagoslovljen Uskrs. Gospodin nam je po svojem uskrsnuću od mrtvih poručio kako je Bog gospodar života i smrti, i da on ima zadnju riječ. A i sam Sv. Pavao nam je poručio: 'Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša...'“, istaknuo je preč. Marko Mikić, travnički župnik i dekan.

Uvidjeli smo kako je ova župa preživjela svoju Kalvariju, ali je i uskrsnula, te i danas dostojanstveno živi stoljetnu vjeru predaka uz zagovor Sv. Ive kojemu će se, u što se nadamo, uskoro pridružiti i sl. Božji Petar Barbarić. Uz to, ukoliko nismo preoptimistični, za očekivati je da će Travničani ubrzo koračati i ulicom bh. nobelovca ili se okupljati na njegovu trgu dok ih sunce nesebično kupa svojim zrakama, kao nigdje drugdje...