Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Prijevod: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Prolaskom kroz bijelu kapiju dočekao nas je srdačni portir te poveo u središnju aulu gdje su nas primili nj. e. apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luigi Pezzuto, njegov savjetnik mons. Amaury Medina Blanco te gđa Kanita Ita Fočak, arhitektica i sudski tumač za talijanski jezik te, kako rado ističe – prijateljica kuće.

Vila Sunarić
Kao dobar domaćin nuncij Pezzuto, zahvalivši na inicijativi da predstavimo ovu instituciju, rado nas je proveo kroz prostorije gdje inače prima posjete, organizira svečane objede i, dakako, moli – kroz malenu, ali iznimno lijepu kapelu, te nam objasnio određene pojedinosti.

No, nije sve nekoć izgledalo kao danas, niti mu je namjena bila ista.

Ovo iznimno arhitektonsko zdanje – koje zaista vlada prostorom i mami poglede prolaznika, a u čijem se dvorištu vijori vatikanska zastava – u kojemu je danas Apostolska nuncijatura, izgrađeno je početkom 20. stoljeća, pretpostavlja se 1911., kao poznata Vila Sunarić.

U blizini je brojnih sakralnih objekata te smještena na uzvisini odakle se pruža lijep pogled na Sarajevo – poglavito na katedralu Presvetog Srca Isusova, a tijekom vedrih dana uvijek je okupana suncem.

Kako nam je u razgovoru kazala arhitektica Fočak, koja je ranije istraživala o povijesti vile koja je bila u vlasništvu uglednog sarajevskog odvjetnika dr. Joze Sunarića, bilo je teško otkriti tko je njezin arhitekt budući da su svi okolni spomenici djelo Josipa pl. Vancaša, a kao otežavajuća okolnost jest i to da razni izvori donose i različite podatke. „No, napokon sam otkrila: arhitekt je Zlatko Pop Alamur, malo neobično ime. Vili Sunarić dao je elegantan izgled u stilu bečke secesije gradeći je kao samostojeću vilu na tri razine i s potkrovnim prostorom koji se koristi kao mansarda“, kazala je gđa Kanita Ita.

Protokom vremena drugačija sudbina zadesila je Vilu Sunarić, te je ona tako mijenjala namjenu. Arhitektica Fočak, kako je rekla, kao dijete pamti vrijeme kada su ovaj prostor ispunjavali dječja graja i smijeh. „Nakon Drugog svjetskog rata, koji je odnosio živote mnogih Sunarića, vila je 23. studenog 1961. postala vlasništvo države u korist Općine Sarajevo Centar. Mijenja karakter i postaje Javno tijelo Djeca Sarajeva i vrtić Prvi koraci. Kao i svaki drugi, i ovaj vrtić se morao zatvoriti 1992. kada je vila, zajedno s ostatkom grada Sarajeva, ostala u opsadi, izložena jakom bombardiranju koje je nanijelo ozbiljnu štetu strukturi“, zaokruženo je objasnila naša sugovornica.

Vila, vrtić, nuncijatura
Na njezine riječi nadovezao se savjetnik mons. Medina Blanco podsjetivši kako su diplomatski odnosi između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine uspostavljeni odmah nakon priznanja neovisnosti, i to 20. kolovoza 1992., te je već 1993. imenovan i prvi nuncij. Bio je to tada nadbiskup, odnosno sada kardinal Francesco Monterisi (1993. – 1998.) poslije koga su slijedili: nadbiskup Giuseppe Leanza (1999. – 2003.) i nadbiskup Santos Abril y Castelló (2003. – 2005.). Potonji nisu rezidirali u nuncijaturi, dok je predšasnik mons. Pezzuta nadbiskup Alessandro D'Errico (2005. – 2012.) rezidirao kao i, dakako, aktualni nuncij.

No, kako je došlo do toga da ratom poharana Vila Sunarić postane Papin dom?!

Za to možemo zahvaliti Sv. Ivanu Pavlu II. koji je 12. i 13. travnja 1997. posjetio Sarajevo jer je obnova ove velebne vile izvedena kao pokazatelj njegove naklonosti i izravna doprinosa obnovi bh. prijestolnice i njezine povijesno-umjetničke baštine. Tako je Vila Sunarić postala sjedištem Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini. Svečano ju je 29. listopada 1999. otvorio zamjenik državnog tajnika Svete Stolice mons. Giovanni Battista Re predavši tadašnjem nunciju Leanzi bulu ustanovljenja Apostolske nuncijature u BiH, koja danas ima posebno istaknuto mjesto na zidu svečanog salona.

S drugog kraja svijeta, ali bliže domovini
Upravo u tom salonu vodili smo razgovor s današnjim apostolskim nuncijem Pezzutom, rodom Talijanom iz Squinzanoa, koji je ovdje već osam godina. Za nas se prisjetio svoga imenovanja bh. nuncijem. „Kada su me imenovali nuncijem ovdje, bio sam na drugom kraju svijeta, otprilike na onoj strani svijeta odakle je podrijetlom naš savjetnik (Južna Amerika). Čuo sam o ovoj zemlji kada se pričalo o ratu. Ja sam iz Puglije, regije koja je nasuprot Bosni i Hercegovini. U jednu ruku osjećao sam radost doći i služiti u ovoj zemlji tolikoj važnoj koja se u tom trenutku nalazila na periferiji, ali sada, pak čak i tada je bila u središtu zbog rata.

Naravno, rekao sam da se moram uhvatiti u koštac s problemima. Otišao sam vidjeti malo organizaciju, društveno-politički sustav i naravno nisam razumio ništa. Što sam onda napravio? Znao sam da je u Rimu savjetnik mons. Henryk Jagodzinski koji je i ovdje djelovao te je sada apostolski nuncij u Gani. On je bio naš referent u Vatikanu. Otišao sam kod njega informirati se i saznati da je sustav ovdje, ne kompliciran, nego kompleksan“, kazao nam je nuncij Luigi dodavši da kada je došao, nije mu bilo teško razumjeti situaciju: zajedničko Predsjedništvo, različite vlade, središnju vladu, zatim organizaciju Crkve, Katoličke Crkve, prisutnost muslimana, pravoslavaca...

„Našao sam se pred jednom realnom situacijom gdje sam morao raditi. Ne samo čitati vijesti, nego u jednu ruku ući u samu situaciju, sada još i više nakon osam godina koliko sam ovdje. Pronašao sam se u ovom ambijentu uistinu interesantnom. Sa svim svojim problemima – na svim razinama: političkoj, vjerskoj, kulturnoj – ovaj prostor je vrlo zanimljiv“, otkrio je apostolski nuncij.

Turizam i agrikultura
U nastavku je rado spomenuo kako mu ovdje nikada nije dosadno i da je u slobodno vrijeme otkrio ovu zemlju i u turističkom pogledu te ostao zadivljen njezinim prirodnim blagodatima. „Već sam znao, iz vremena bivše Jugoslavije, za prelijepa mjesta, ali onda malo-pomalo obilazeći biskupije, župe, ali i mjesta za odmor te kulturni turizam, 'dodirnuo sam rukom' ljepotu ovoga prostora. To je jedno bogatstvo. I sada prepoznajem dva velika izvora rasta ove zemlje: agrikulturu – tu je zemlja, dobra i plodna, nedostaje obrađivanje zemlje; osim toga prisutan je i turizam, osobito zimski. Hvala Bogu, turizam se razvio prije situacije s COVID-om. Dakle, turizam i agrikultura. Tu je još jedna stvar koju ističem, osobito sada kada bolje poznajem ovu regiju, želio bih da se zaustavi egzodus mladih. Mladih koji odlaze. Sada kada sam je upoznao, jako mi se sviđa ova zemlja, iako iziskuje puno posla“, iskren je bio naš sugovornik koji je u diplomatskoj službi Svete Stolice od 1978.

Veleposlanstvo i ...
Zanimalo nas je i kako izgleda uobičajen dan u jednom veleposlanstvu koje i nije samo to... „Rekao bih da je prema diplomatskom pravu, ovo veleposlanstvo. Posebnost mu je da je to jedan entitet unutar Katoličke Crkve. Tako da tražimo načina ponuditi jednu terminologiju koja je kršćanska. Stoga ju ne zovemo veleposlanstvo, nego apostolska nuncijatura. Nuncijatura te već podsjeća na nuncija. Mi idemo i Papa nas šalje u evangelizaciju. Nuncijatura već uključuje jedan instrument evangelizacije. Jest jedno veleposlanstvo sa svim sadržajem, ali i kršćansko. Također me ne oslovljavaju veleposlanikom, nego apostolskim nuncijem. Nadalje, kada se govori o veleposlanstvu, diplomatskom pravu, međunarodnom pravu, odmah se razumije da je riječ o politici. Ovdje to nije slučaj. Prvi cilj postojanja i života nuncijature je život Crkve u pojedinim zemljama. Želimo pomoći lokalnim Crkvama, biskupima, svećenicima i vjernicima kako bi zajedno živjeli, rasli. Naš cilj je, prije svega, promovirati život Crkve, a poslije dolazi sve ostalo.

Mi smo, prije svega, svećenici. Tu su prisutne i sestre te djelatnici. Nas dvojica smo uključena u diplomatski zbor. U našem uredu je jedna od triju sestara Služavki Malog Isusa koja radi toliko posla... Tu je i lokalna suradnica koja je članica Fokolara. Imamo još dvije sestre od kojih jedna radi u kuhinji – jer nismo anđeli“, šali se i nastavlja: „a druga je zadužena za kuću koja nije prevelika, ali je ipak dosta velika. Osim njih imamo vrtlara i vozača“, kazao nam je nadbiskup Luigi koji zajedno sa svojim savjetnikom i sa sestrama svako jutro slavi svetu misu. U uredu pak imaju brojne aktivnosti – ne samo pisanje, nego i primanje veleposlanika, ministara, ljudi iz kulture, biskupa. „Jutro uglavnom prolazi uz posjete koje moramo održati; susrete s političarima, posjete župama. Poslijepodne također podijelimo ove aktivnosti. Ovisno o situacijama koje moramo riješiti“, dodao je mons. Pezzuto spomenuvši kako je tu, naravno, i društveni život, kada su primjerice prije koronavirusa ovdje dolazili brojni veleposlanici, prijatelji… Što je, kako je istaknuo, vrlo korisno jer se ne sastaju samo kako bi se družili, nego se razgovara o zemlji u kojoj žive, razmjenjuju se ideje, osobito s biskupima, ali i s civilnim vlastima, kulturnim svijetom od kojih nisu svi vjernici, niti katolici. Podcrtao je kako je važan i međureligijski i ekumenski dijalog.

„Osim toga nedjeljom i blagdanima odlazimo na patrone, a nuncij također pomaže kod krizmi. Svi ovi kontakti nam pomažu razumjeti potrebe zemlje. Osim posla kojega trebamo napraviti, važno se i informirati o onomu što se događa. Mi informiramo njih, oni informiraju nas. Govorimo koje su stvari koje se trebaju napraviti. Radimo u sinergiji i ne ostajemo izolirani, nego informiramo i Vatikan“, naglasio je naš sugovornik istaknuvši kako su još jedna važna stvar koju obavljaju - procesi za imenovanje novih biskupa.

„Taj proces je malo kompleksan jer uključuje biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i laike. Kada na kraju Papa dolazi do imena, ne ustane ujutro i kaže ime, nego je iza toga cijeli jedan proces koji može trajati mjesecima“, slikovito je dočarao nadbiskup.

Kazao je kako je tu i službena korespondencija s vlastima i lokalnom Crkvom, te napomenuo da imaju i svoje trenutke molitve jer su, prije svega, svećenici. „Ukoliko jedan župnik ili svećenik treba molitvu u pastoralnom životu, onda mi mnogo više imamo potrebu za molitvom. Ostatak osoblja radi svoj dio posla: vrt, auto, kuhinja… Možda se čini kompleksnim, ali u stvarnosti – ja sam više od 40 godina u diplomatskoj službi i prije nego sam postao nuncij – je prirodno. Manje-više shema je takva na svim mjestima“, dodao je.

Papa „ukrao“ bananu – od sebe?!
Budući da je papa Franjo kada je pohodio Sarajevo 6. lipnja 2015., ručao i odmorio – a gdje drugo doli „kod sebe doma“ – u apostolskoj nuncijaturi, pitali smo nuncija koja su mu sjećanja od tog dana. „Prije svega sjećam se jedinstva u različitosti među narodima. Kada je Papa prolazio, ljudi su prilazili s djecom, ali svi zajedno. I nisu bili katolici. Katolici su bili na stadionu, u pastoralnom centru… Bili su ljudi iz drugih skupina koji su napravili jedinstvo. Ovdje sam vidio toliko različitosti, ali i podijeljenosti na etničke skupine, no duh koji se širi među populacijom je jedinstven. Ključ je za nas sačuvati jedinstvo poštujući različitosti. Svatko mora imati vlastiti kulturološki i etnički identitet.

Ovdje smo imali susret i ručak. Pokazao sam vam gdje je sjedio Papa (na jednoj od bijelih fotelja, desno od koje je zid na kojemu je okačena uokvirena bula ustanovljenja ove nuncijature). U ovom salonu smo imali susret prije ručka. Bio je to naravno kratki susret jer poslije ceremonije dolaska, posjeta Predsjedništvu, mise i lipanjske vrućine svi smo bili pomalo umorni. Papa je imao jednostavan ručak. Klasično predjelo, glavno jelo i slatko, te naravno vino. Bio sam ponudio rakiju za aperitiv, ali organizatori su rekli: 'Ne!'“, simpatično je dodao nuncij nasmiješivši se.

„Na kraju se odmorio malo u mom apartmanu. Nije spavao, ali sam vidio da se malo 'ispružio'. Poslijepodne smo ovdje imali dugačak red ljudi. Prije svega mi, naše osoblje, a poslije i svi ostali koji su došli osobno pozdraviti Papu. Bio je red sve do kraja kapije. To je bilo jako lijepo. U jednoj od soba u mome stanu bila je zdjela s voćem. Znajući da je Argentinac, stavio sam male banane. Kada sam otišao po njega, on me preduhitrio i sreli smo se na stubištu te sam ga pitao: 'Sveti Oče, kako se spava u nuncijevoj sobi?' Odgovorio je: 'Dobro, dobro. Dapače, ukrao sam ti jednu bananu!' Rekao sam mu: 'Svetosti, sve banane su Vaše, cijela kuća je Vaša.' Poslije smo sišli dolje i pozdravio je ljude.

Budući da smo imali poznanstva s direktoricom Muzičke akademije, došli su mladi s instrumentima, ali smo dogovorili da prije 15:30 ne smiju svirati. Prije nego je ušao u papamobil, predložio sam mu da se prošećemo i došli smo do rampe na ulazu, i mladi su tada zasvirali. On se kratko zaustavio i pozdravio... Tih 11 sati njegova boravka bili su kratki, no vrlo intenzivni, ali i priprema od pet-šest mjeseci je bila intenzivna te moram reći da su institucije Bosne i Hercegovine surađivale jako dobro“, pohvalno je kazao nuncij Luigi.

Sarma, rakija i vino!
Nastavak razgovora protekao je u nešto opuštenijem tonu, te nam je kazao da kao i u svim veleposlanstvima nemaju veliki broj kontakata sa susjedima, te ga je samo jednom posjetio susjed.

U slobodnom vremenu – kada ga ima, kako je spomenuo, liječnik mu je preporučio šetnju. „Osim toga obilazim turistička i kulturološka mjesta. Mislim da poznajem cijelu zemlju tako da već sada kada želim izići, ponavljam mjesta na kojima sam bio. Također u slobodno vrijeme molim i čitam. Ono što čitam u mnogome ovisi o onomu što moram napraviti: konferencije, govori, propovijedi… Život koji ovdje vodimo je dosta jednostavan. Osobito u ovome vremenu COVID-a. Tko dolazi u ovo veleposlanstvo mora biti osoba zrela, koja moli i koja radi“, kazao je apostolski nuncij u BiH.

Nismo mogli a ne dotaknuti se i bh. kuhinje i naših delicija, te nam je iskreno priznao kako mu se određene stvari sviđaju, a određene i ne. „Posebno mi se sviđa jelo koje se pravi za Božić – sarma. Rakija vam je također dobra, iako sam sada na dijeti. Budući da ste Bosna i Hercegovina, u Hercegovini je dobro vino. Mogu se pronaći dobri vinogradi u blizini Mostara. Posjetio sam i vinske podrume. Kao što sam rekao: bogatstvo ove zemlje su, prije svega, ljudi zatim zemlja, agrikultura, ali i priroda. Kada ideš autom i vidiš one lijepe vrhove pokrivene ledom ili krave na pašnjacima, pitaš se: Jesam li u Švicarskoj ili u Bosni i Hercegovini? Osim toga tu su i sva turistička mjesta, prije svega zimska, ali ona trebaju biti iskorištena i kao ljetna turistička središta. Koji put sam navratio u bar i tražio kavu, ali su oni bili zatvoreni jer nije sezona. Te se strukture trebaju koristiti. Potrebno je obrađivati zemlju i ne uzimati voće i povrće izvana. Mladi trebaju pronaći posao i zaposliti se. Trebaju studirati kako bi razvijali industrijsku kulturu. Ne biti građanin drugog reda, nego biti građanin koji daje doprinos ovoj zemlji“, poručio je, među ostalim, mons. Pezzuto.

I mons. Amaury, koji je inače iz Venezuele,kazao je kako se ovdje osjeća jako dobro – što zbog zemlje, kako je i nuncij istaknuo, koja je zanimljiva iz svih pogleda, a i zbog toga jer su ga nuncij, kao i sestre, prihvatili jako dobro, kao i svi djelatnici. „Moje iskustvo je jako pozitivno i zahvalan sam Svetoj Stolici što mi je omogućila ovo“, kratko je poručio savjetnik apostolskog nuncija.

Mi smo se naravno imali priliku prošetati prizemljem nuncijature koje, kako izvana, tako i iznutra odiše elegancijom. Od materijala dominiraju prirodni – mramor i drvo, te pomno birane boje, pokućstvo i ukrasi. Salon za goste odiše bijelom bojom kakve su garnitura za sjedenje i masivni dekorativni lusteri. Na jednom zidu je i slika kardinala Alojzija Stepinca, a na drugom pape Franje.

U svečanoj blagovaonici u kojoj prevladavaju drveno-zlatno-krem nijanse i gdje je objedovao i Papa, nuncij nam je poimence nabrojao gdje je tko sjedio toga dana, spomenuvši kako nemaju niti jednu fotografiju s ručka...

Zahvalni mons. Pezzutu za mogućnost da na ovakav način uđemo u jedno veleposlanstvo koje i nije samo to – te napišemo reportažu o njemu, a sve to uz ljubazan doček i ugodan razgovor – uvidjeli smo koliko je značajna nazočnost Svetog Oca koju ima kroz apostolske nuncije. To je uistinu vid brige za sav povjereni mu puk diljem kugle zemaljske.

Eto, tako vam je kod Pape doma. Barem u Sarajevu.