Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Prvi sat u ovom novom-starom odgojno-obrazovnom zadnju u Gradu Čelika, gdje djeluju osnovna škola i gimnazija, imali smo kod ravnatelja KŠC-a vlč. Vlatka Rosića.

On nas je upoznao sa zdanjem koje je, kao i većina današnjih KŠC-ova, nastalo tako na temeljima starih katoličkih škola iz vremena Austro-Ugarske Monarhije, a koje su ugašene dolaskom komunista na vlast. Riječ je o nekadašnjem Klosteru Sv. Pavla i školi, koje su osnovale i vodile redovnice Klanjateljice Krvi Kristove.

„Ovaj dio gdje se mi sad nalazimo stari je dio objekta koji je izgrađen 1903. i on je zadržan. Kad je naš KŠC krenuo s radom 1995., samo se u ovome dijelu izvodila nastava, i to je bila jedina zgrada. Nadogradnji se pristupilo 2001. U novom dijelu, u svrhu unaprjeđenja odgoja i obrazovanja, izgrađene su učionice, sportska dvorana, amfiteatar, itd. Tako da je ovo spoj staroga i novoga. Kao što smo mi nastali na temeljima škole redovnica u tom nekom idejnom smislu, tako smo se nekako i građevinski nadogradili na tu školu“, objasnio je ravnatelj Rosić.

Danas se škola, koja se nalazi tik uz crkvu Sv. Ilije, uklapa u okruženje Ulice dr. Abdulaha Aska Borića čija je kćerka bila Selma iz popularne, istoimene pjesme Bijelog dugmeta.

Po ulasku u Centar posebnost je dakako prozirni krov atrija koji pruža obilje svjetlosti te dopušta da do izražaja dođu boje i umjetnine koje rese prostor – poput uistinu brojnih mozaika i zidne slike u izradi o kojoj ćemo posebno govoriti…

Popevši se stubištem, hodnici odišu urednošću i čistoćom, a iz učionica odzvanja znanje i marljivost, i tako već 27 godina…

Vratimo se sad nakratko u vrijeme početka kada nakon sarajevskog KŠC-a Sv. Josip, osnovana 1994., 1995. nastaje i zenički KŠC, a iste godine i tuzlanski KŠC Sv. Franje.

„Godina je 1995., rat se završio, ljudi koji su bili prognani počeli su se vraćati na svoja ognjišta – naravno oni koji su imali mogućnosti i uvjete – a s druge strane, oni koji su ostali, željeli su vidjeti nekakvu budućnost opstanka za sebe i svoju djecu. Tako da su KŠC-ovi osnivani najprije u sredinama gdje su Hrvati-katolici u manjini. Željelo se dati do znanja – mi smo tu. KŠC-ovi, glede odgoja i obrazovanja, žele ponuditi nastavu na hrvatskom jeziku i biti oaza za te ljude, ali opet, s druge strane, ne zatvoriti se za ostale, ma koliko to bilo teško. To je i dandanas teško: objasniti ovima iz našeg okruženja da smo 'dovoljno'“, kako uz smiješak objašnjava vlč. Vlatko, „katolici i Hrvati, a opet za ove druge predstaviti se da nismo neki koji vrše pokatoličenje. To je taj put koji smo izabrali – on je težak. Uistinu, lakše se uvijek negdje prestrojiti na jednu stranu i onda tim zacrtanim putem ići, ali ovaj teži put koji je odabran mi ga slijedimo više od 25 godina i naravno da je to, na svoj način, i naša misija u svijetu. Katolička škola nije samo po tomu jer u nju idu katolici, nego je katolička uistinu zbog toga jer ju je osnovala Katolička Crkva. Naravno da se želi protkati jedan duh univerzalizma jer katolički i znači 'sveopći', te želimo ponuditi i ljudsku i kršćansku dimenziju, bez da namećemo učenicima drugih vjeroispovijesti ono što mi promičemo. U tom kontekstu osnovali smo ovaj centar i samo tako možemo graditi suživot. Želimo pokušati biti model kako bi Bosna i Hercegovina trebala izgledati“, približio nam je ravnatelj viziju i misiju ove priznate odgojno-obrazovne ustanove.

U nastavku smo se nadovezali na Sustav katoličkih škola za Europu koga čine bh. KŠC-ovi. On je, kako nam je objasnio vlč. Rosić, kao pojam i koncept nastao kasnije. Naime, kada se završilo s osnivanjem ovih škola, tada se pristupilo ideji „zajedničkog nazivnika“ – a on je glasio Sustav katoličkih škola za Europu. „U tom kontekstu osnovano je i Pedagoško vijeće na čelu s promicateljem, sada umirovljenim biskupom, Perom Sudarom koji je bio ujedno i predsjednik ovoga vijeća. Kroz taj sustav ovih sedam centara dobilo je neke zajedničke smjernice, uredbe, statute, zajedničke svjedodžbe, knjižice, itd. Svaki centar djeluje u pojedinom gradu što dalje (ovisno o kantonu i entitetu) određuje neke njegove vlastitosti, ali kroz sustav održava se zajednička vizija i smjernice nadahnute učiteljstvom Katoličke Crkve, zato je i nazvan Sustav katoličkih škola za Europu. E, sada, ovo 'za Europu' može se nazvati jednim ciljem ili idejom kojoj smo, u to vrijeme, željeli stremiti – ne da odškolujemo djecu pa ih pošaljemo za Europu – što se događa – s ovim sustavom ili bez njega; nego smo upravo željeli te europske vrijednosti negdje utkati i u ovaj naš odgoj i obrazovanje i da to na svoj način bude njegova misao vodilja i potka“, naznačio je naš sugovornik koji je peti ravnatelj zeničkoga Centra. Dodao je kako je bilo nadahnuća i suradnji s nekim katoličkim školama u Njemačkoj i Italiji kada se željelo povezati s njima, ali to nije neka službena mreža.

Nakon umirovljenja mons. Sudara, u ime Vrhbosanske nadbiskupije, službeno je zadužen mons. Slađan Ćosić, generalni vikar nadbiskupije, koji je sada – ne promicatelj, nego povjerenik za Katoličke školske centre. Pedagoško vijeće nastavilo je sa svojim radom, a sadašnji mu je predsjednik mons. Ivica Božinović, ravnatelj KŠC-a u Banjoj Luci. Ovo vijeće predstavlja stručno savjetodavno tijelo koje unaprjeđuje rad centara, a dinamika koja se tiče osnivača, odnosno Vrhbosanske nadbiskupije, povjerena je mons. Ćosiću.

Kada govorimo o samim učenicima Centra, kojih ima više od 600 – i na njihov broj, očekivano, utjecalo je (masovno) iseljavanje iz BiH. Kako nam je objasnio ravnatelj, osjetan je pad, napose u Gimnaziji, i ne samo zato što ljudi odlaze, nego i jer se učenici radije odlučuju za neke druge, strukovne, tehničke škole – znamo da je medicinska škola jako tražena, vjerojatno zbog lakšeg pronalaska radnog mjesta u budućnosti. „Taj trend je prisutan posljednjih 10-ak godina. Mi nastojimo održati taj jedan minimum da Gimnazija opstoji kao škola. Trudimo se, živimo u vremenu kakvom živimo. Ponekad se – ne prozivajući ostale škole – nude neka lakša rješenja, da se lakše završi srednje obrazovanje. No, mi pokušavamo zadržati taj standard, iako vidimo zamor i kod naših učenika – naravno, svi oni međusobno komuniciraju. Ali koliko-toliko ne odustajemo od tog našeg načina rada, gdje zahtijevamo najprije disciplinu, odgoj, a onda ovaj obrazovni dio koji se mora završiti“, jasan je bio vlč. Vlatko koji je dodao da je s Osnovnom školom pak druga priča jer dobar interes i dalje postoji: „Naša škola je na glasu i imamo optimalan broj učenika u skladu s našim kapacitetima.“

To je potvrdila i Žana Relota Rupar, direktorica Osnovne škole, koja je po struci prof. njemačkog jezika, predstavljajući nam ovu školu koja broji 500-tinjak učenika od I. do IX. razreda, podijeljenih u nekoliko odjela. Progovorila je, također, i o izazovima s kojima su se susreli učenici, učitelji i nastavnici tijekom školovanja u vrijeme pandemije, i koliko se ono zapravo razlikovalo od tradicionalnog načina.

Kada je riječ o pravilima i disciplini Centra – svaki ih donosi za sebe u skladu sa svojom unutarnjom dinamikom. „Mi živimo u modernom vremenu gdje i muškarci nose duge kose, gdje se djevojke farbaju, ali naravno da postoji kodeks odijevanja i za učenike i za nastavno i nenastavno osoblje, pa i za roditelje – ponekad možda i njih treba upozoriti. Glede odijevanja, naravno da dopuštamo učenicima neke njihove stilove – gdje oni svojim oblačenjem žele poslati neku poruku – ukoliko ona baš nije dramatično i drastično negativna. No, ukoliko krši načela dobrog ukusa – tu upozorimo. Teško je donositi pravila odijevanja u ovom današnjem vremenu kada se više ne zna koji je koji odjevni predmet. Mi nastojimo primjenjivati načelo dobra ukusa, a ono što 'strši' – na to upozorimo, ali pojedinačno, jer ove neke opće odredbe ne tiču se možda 99% učenika ili djelatnika. Glede same discipline – ona se naravno podrazumijeva te, iskreno, nemamo puno problema s time“, rado je istaknuo ravnatelj Vlatko.

Odnedavno, još jedna prednost Centra je i produženi boravak koji je dimenzija pomoći roditeljima/starateljima koji su zaposleni, da znaju kako su im djeca sigurna, te kako će ondje provesti kvalitetno vrijeme, ne samo u pisanju zadaće, nego i u igri, izvannastavnim aktivnostima. Zanimanje roditelja je solidno, baš onoliko koliki je i KŠC-ov kapacitet, tako da je optimalno iskorišten.

A kada smo zavirili u ove vesele prostorije – i iznutra i izvana – i uvjerili smo se u to. Unutra dječja graja, igra, osmijesi, a izvana njihovi uvećani, simpatični crteži rese prozore i vrata, uz vedre boje.

Od izvannastavnih aktivnosti kojima je ovaj Centar vrvio do pandemije, i sada smo istaknuli nekoliko koje je bilo moguće organizirati s obzirom na epidemiološku situaciju. „Imali smo Božićni koncert koji smo unatoč pandemiji uspjeli organizirati, a nastupio je zbor i orkestar učenika KŠC-a, iz Osnovne škole i Gimnazije sa solistima, pod ravnanjem prof. Davorina Bošnjakovića. Pripremali smo i program za Dan škole, 25. siječnja. Budući da smo, u suradnji s Ars centrom i baletnom školom – koju pohađaju i naši učenici – sudjelovali u jednom projektu te izveli baletnu predstavu Krcko Orašćić, nju smo, uz poštivanje mjera, izveli i na Dan škole.

Naši učenici sudjeluju u mnogim sportskim, umjetničkim, baletnim školama, glumačkim sekcijama – te se na taj način pokušavamo uvezivati, napose s HKD-om Napredak, i udružiti snage. Od onog klasičnog načina izvanškolskih/nastavnih aktivnosti koji nije 'dostupan' evo već dvije godine, vrlo je teško nešto iznjedriti, ali smo se okrenuli suradnji s drugima pa pokušavamo na taj način. Naravno, nadamo se povratku na staro da imamo klasične sekcije u kojima će se raditi kroz tjedan, a onda i vidjeti rezultate toga rada“, kazao je naš sugovornik o KŠC-u koji je poznat i po donatorskim večerima upriličenim prije korizme, nazvanim Druženje prijatelja Centra, a koje se vrlo vjerojatno ni ove godine, nažalost, neće održati.

U školi gdje se maske zaista nose, nastava je u učionicama, a ne kabinetska, te učenici i dalje ne smiju izlaziti na odmore. Ipak, sa sata filozofije koji je, zbog odsustva profesorice, predavao ravnatelj Vlatko, kratko je izišla maturantica Lorena Misilo kako bi nam približila svoje 13-godišnje iskustvo školovanja u ovoj zeničkoj školi. Kako je kazala, još je prilično neodlučna oko izbora studija, ali upravo zbog toga nikada nije dvojila jer je i srednjoškolsko obrazovanje nastavila u KŠC-ovoj gimnaziji koju smatra izvrsnom pripremom za studij. Od petog razreda osnovne škole dio je školskog zbora, a uz to išla je i na natjecanja iz engleskog jezika. Šali se: „Ili pjevanje ili pričanje, uvijek je bilo na tu temu“, te veselo dodaje: „Bila je tu i Vjeronaučna olimpijada!“ U KŠC-u je posebno istaknula dimenziju prihvaćenosti kazavši kako se ne stvaraju nikakve razlike i da su svi dobro došli bez obzira na vjeroispovijest. „Tko god da je upisao KŠC, mislim kako je napravio dobar izbor“, poručila je Lorena čija generacija, nažalost, zbog pandemije nije uspjela otići na dugo očekivani „maturalac“, ali se maturalnoj zabavi itekako, euforično, nada.

Razgovarali smo također s i Marijanom Baković Mlačo, direktoricom Gimnazije, koja je u školi bila dugogodišnja pedagoginja i psihologinja. Kazala nam je kako ova opća gimnazija broji oko 140 učenika, raspoređenih u osam odjela. Mimo redovite nastave, tu su i sekcije koje su, rekli bismo, „na čekanju“ zbog pandemije, a od ove je godine započeto s njihovim ponovnim radom, uz poštivanje epidemioloških mjera što, kako je rekla prof. Marijana, nije lako organizirati. Iznimno su ponosni na sekcije i dodatnu nastavu jer sudjeluju u mnogim natjecanjima – na kojima osvajaju brojne nagrade, te mnoge manifestacije sami organiziraju, a i na raznim gradskim i sami sudjeluju.

Govoreći o izazovima online nastave, kazala je kako su do sada promijenili tri platforme. „Bili smo najprije jedna od rijetkih škola u Zenici koja je koristila platformu Edmodo; poslije toga smo prešli na Google Classroom, a od ove godine smo na Office 365. Budući da sada imamo redovitu nastavu, ova nam platforma služi za razmjene materijala i neke dodatne stvari. Ono što mogu reći, imamo osjećaj da je nastavno osoblje, svi profesori, izvuklo maksimum iz sebe kako bi pokrili sve to što je potrebno. Jer sama online nastava može zadovoljiti tek obrazovni kostur“, posvjedočila je direktorica Gimnazije koja je mišljenja kako će ovo razdoblje ostaviti sigurno posljedice, kako na obrazovnom planu djece, tako i na mentalnom, odnosno psihološkom planu.

Budući da je prof. Marijana radila i kao školski psiholog, u vrijeme pandemije javila se potreba da ne prekida taj rad, nego je otvorila Virtualni ured psihologinje na platformi koju su imali,  te su preko Viber poziva ili Zoom aplikacije održavali razgovore. Svjedoči kako joj se s vremenom sve veći broj djece, ali i roditelja, javio.

U KŠC-u je Lorena posebno istaknula dimenziju prihvaćenosti kazavši kako se ne stvaraju nikakve razlike i da su svi dobro došli bez obzira na vjeroispovijest

Kažu kako umjetnost ima terapijski utjecaj na mentalno zdravlje, te stoga možemo reći kako se realiziranje još jednog umjetničkog djela u ovoj školi, skoro proročki, poklopilo s izazovnom situacijom pandemije. Tako nam je KŠC-ov umirovljeni profesor likovne umjetnosti Miroslav Šetka progovorio o izradi zidne slike u atriju Centra. „Slika se radi akrilnim bojama da se dobije dojam kao da je freska. Započeo sam, zajedno s učenicima, otprilike prije dvije godine, no sama ideja je starija – da kada se uđe s vrata u atrij, odmah se nalazi ta renesansna slika. Zašto renesansna? Zato što je primijenjena geometrijska perspektiva, tako da onaj koji ulazi, doživljava ju. Iako je naš Centar posvećen Sv. Pavlu, riječ je o slici Sv. Petra, Pietra Peruginija Predaja ključeva. Jer je bilo potrebno pronaći renesansnu sliku koja odgovara površini koja je bila na raspolaganju. Meni je poglavito bio cilj da to bude zidna slika koja će imati edukativni karakter, a ne samo dati jednu novu dimenziju prostoru. Tako da profesori koji sada predaju mogu, kada rade renesansu kao temu, održati sat pred tom slikom i pokazati na konkretnim primjerima sve ono što je karakteristika ovog umjetničkog razdoblja“, otkrio nam je prof. Šetka.

Riječ je naime o 70% originalnog djela koje se nalazi u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu, koja je u zeničkom KŠC-u rađena u dimenzijama oko 4,5 x 2,5 metara. Tako da će ova škola imati nešto što nijedna škola nema. Hrabar pothvat, nema što!

Privodeći razgovor kraju s ravnateljem i prof. Šetkom, uz ugodno druženje i ručak, saznali smo i kako je glede obnove, Centar, nažalost, „zaglavio“. „Već godinama pišemo projekte, apliciramo Vladi RH, inozemnim donatorima, katoličkim organizacijama u Njemačkoj, Italiji, Americi, raznim veleposlanstvima, naravno i bh. državnim tijelima, za obnovu naše sportske dvorane koja doista vapi za tim. Međutim, bilo je tek nekih manjih donacija poput one Ministarstva civilnih poslova BiH, kojima smo uspjeli srediti svlačionice. No, to je bilo nedovoljno za obnovu cijele dvorane. Najproblematičniji je pod koji već prijeti i da se učenici ozlijede, te nam je on prioritet. Ne odustajemo, apliciramo i dalje, pa se nadamo da će biti nešto“, optimističan je ipak ravnatelj kojemu, kao i cijelom KŠC-u, želimo što skoriju obnovu koja će još više unaprijediti ovaj već dobro utabani „srednji put“ na koji bismo se svi mogli ugledati. Nadati se kako ćemo što prije, zajedno, krenuti na tu „nastavu“. A nas je, pretpostavljate, zvono i ispratilo. Sv. Pavle, čuvaj ovu zeničku oazu koja ti je duhom povjerena!

(Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 3., 23. siječnja 2022. )