Piše: Josipa Prskalo

Posuški Gradac – mjesto i župa u najzapadnijoj hercegovačkoj općini Posušje, bio je naseljen još u pretpovijesti o čemu svjedoče naselja iz neolitika, eneolitika i brončanog doba te svojevrsne delmatske gradine. Najpoznatije rimsko naselje bilo je na Gradini – poviše današnje župne crkve po kojoj je mjesto i dobilo ime.

Iz riznica povijesti
Također, nedaleko od Gradine, gdje su otkriveni iznimno vrijedni arheološki ostatci poput komada urešene arhitekture, kao i ploče s natpisima, na Kulini su pronađeni ostatci druge rimske utvrde. Naselje na Gradini osnovano je u I. st., a nestalo u IV. st.

Kako smo već spomenuli, tu je i kasnoantička dvojna bazilika na Crkvini – župnom groblju. Ondje je, najprije u V. stoljeću, podignuta veća crkva, dok je početkom VI. st. izgrađena i manja, a obje su u VI. ili početkom VII. st. spaljene te je mjesto njihovih temelja još u ranom srednjem vijeku postalo grobljem.

Valja spomenuti kako se plan ove bazilike razlikuje od ostalih crkava toga razdoblja na tlu BiH i Hrvatske. Kako je naznačeno na ploči tik uz ove vrijedne ostatke, kao tip dvojne bazilike svojim tlocrtom predstavlja originalan primjer kasnoantičke sakralne građevine s prezbiterijem, naosom, narteksom, krstionicom, diakonikonom i prostorijama. Ono što ju još odlikuje su i upisane apside u četvrtasti zid te kripta ili grobnica na svod.

Po uzoru na Sv. Franju
Danas je poviše Crkvine i podno Gradine smještena župna crkva Sv. Franje Asiškog. „Kako je Sv. Franjo bio jednostavan životom i budući da je htio biti poput drugih s kojima je u tom dobu živio, onda i ova naša crkva odiše upravo tom jednostavnošću. Ni po čemu se, osim po malom tornju, ne razlikuje od ostatka kuća – čak je i veličinom jednaka. Ovdje su fratri, na 'štetu' njezinih malih mjera, uspjeli sačuvati jednostavnost gradnje da dom Božji bude jednak svakom drugom domu koji ju okružuje“, riječi su kojima je ovaj „taze“ gradački župnik fra Valentin (Vale) Vukoja, koji se šali kako još „miriše na peglu“, opisao mjesto molitve ondašnjeg puka.

Otkrio nam je kako se župa Posuški Gradac od 1735. nalazila u sastavu župe Posušje i tako je bilo do 1887. kada se odijelila, i od te se godine vode matice. „Gradnja crkve započeta je 1892. U početku nije bila ovakva kakva je danas: jedan austrijski franjevac ju je u to doba oslikao i uređivao, bila je jako lijepa. Ali je 1944., kada su je bombardirali Talijani, jako nastradala, pa je dugo vremena trebalo kako bi ljudi ovog kraja prikupili mogućnosti i snagu da pristupe njezinoj obnovi. Tako da se tek kasnije, krajem 1950-ih, pristupilo njezinoj temeljitijoj obnovi, a dolaskom pok. fra Ljube Čuture uslijedila je potpuna obnova. S njim smo dobili jedan prelijepi korpus-križ poviše oltara – dar župljana ovoga kraja iz Njemačke. Tijekom župnikovanja fra Ljube i pok. fra Marka Jukića crkva je upotpunjena vitrajima i slikama koje je naslikao poznati bosanski slikar Anto Mamuša. Kao što vidite, to se jako lijepo uklopilo u ovaj ambijent, tako da je crkva malena, ali je k'o bombona lijepa i slatka“, dočarao je živopisno župnik Vukoja.

Ovdje narod često ide u crkvu!
On je odmah na početku našega razgovora istaknuo kako je riječ o jednoj iznimno aktivnoj župi s dvjema filijalama, kako kaže uz osmijeh, udaljenim jedva 300 metara zračne crte... „U selu Broćanac jedna je posvećena Kraljici Mira, a druga Maloj Gospi. Uz to u Cerovim Dolcima imamo i jednu brdsku kapelicu Sv. Barbare gdje jednom mjesečno slavimo svetu misu.
Ovo je relativno 'mala' župa koja broji 460 obitelji/samaca s negdje oko 1 700 žitelja. Svake nedjelje imamo četiri mise, dvije u župi i po jednu na filijalama“, kazao nam je fra Valentin.

Dalje smo se osvrnuli i na župne statistike gdje je istaknuo kako župa glede rađanja i umiranja „stoji na mjestu“.

Ono što je također zanimljivo jest da na teritoriju župe postoje tri škole: jedna do osmog razreda te dvije do četvrtog.

„U župi postoji jedna lijepa skupina franjevačke mladeži – odnosno Frama, njih negdje oko 40. Oni su vrlo aktivni: animiraju misna slavlja, imaju svoj band, nastupaju po raznim župama, snimaju pjesme – koje sami stvaraju i sami se tim bave. Također imamo festival religiozne drame, oni to organiziraju. Isto tako organiziraju prikupljanje pomoći za potrebite. Pomažu u župi sve, što god treba: od fizičkog rada, molitvenoga, intelektualnoga. Oni su ujedno i župni zbor, iako im se ponekad pridruže i odrasli župljani“, otkrio nam je župnik koji je vidno ponosan na svoje framaše, kao i na sve župljane za koje jednostavno kaže: „Ovdje narod dobro ide u crkvu!“

Uz framaše tu su i trećoredci – članovi Franjevačkog svjetovnog reda, o čemu nam je nešto rekla domaćica u župi Dinka Begić, majka četvero djece i baka čak desetero unučadi. „Rođena sam u župi Posušje, ovdje sam se udala 1980. Odmah sam bila aktivna u župi jer sam u Posušju pjevala u zboru od trećeg razreda osnovne škole. Tada još nije bilo zbora, ali uz Božju pomoć došao je jedan profesor koji nas je okupljao i vježbao s nama. U kući ovdje sam počela raditi 2005., na nagovor fra Mladena Vukšića. Nakon njega došao je fra Ivan Landeka koji je pokrenuo Treći red. Odmah sam se i tu uključila. Trenutno nas je 20-ak članova, od čega nas je oko 15 aktivnih te sudjelujemo na sastancima. Imamo dva puta mjesečno sastanke. To nas ispunja, to nam je radost, druženje s našim fratrima“, kazala nam je trećoredica Dinka koja kaže da je s fratrima milina raditi, bez obzira što posla ima na pretek.

Važno je spomenuti kako je župa bogata i duhovnim zvanjima kojih, prema slobodnoj procjeni fra Valentina, ima oko 30.

Spomenuo je kako se i ovdje osjeća vrlo jak „zov Njemačke“. „Bojim se, nije toliko potreba da napuštamo ove krajeve, koliko je to nekakav 'trend' i izazov i, nažalost, rekao bih, 'mala bolest duha'. Tamo ih nitko neće baš tako rado ugostiti. Mogu samo reći ovo: živio sam vani 10-ak godina, jedan dio u New Yorku, jedan u Švicarskoj, i nikad se više ne bih vratio tamo. Tamo je jako lijepo, ali ponovit ću rečenicu koju uvijek govorim: tamo imate sve, a nemate ništa – ovdje nemate ništa, a imate sve“, jasan je bio župnik Vukoja koji svoju rodnu grudu naziva Betlehemom za kojeg se nada da će prerasti i u njegov životni Jeruzalem.

Crkva izvan crkve
Razgovarajući i šećući lijepo uređenim župnim dvorištem, primijetili smo i brončani kip patrona Sv. Franje podignut 2009. na 800. obljetnicu Reda. Uz to, kako fra Valentin kaže, uz njihovu župnu crkvu imaju i „vanjsku crkvu“ i spomen-obilježje svim poginulim braniteljima u Drugom svjetskom ratu i poraću te posljednjem ratu. „Župljani su na njihovu žrtvu podigli spomen. Uklesali u naš dragi, hercegovački kamen i u našu svijest, jer ako se ne ukleše u kamen, bojim se da neće biti uklesano ni u našoj svijesti i savjesti. Ali ovo služi i kao vanjski oltar tako da, cijelo ljeto, za vrijeme ljetnih vrućina svi vjernici koji dođu ovdje na misu, budu u prekrasnoj hladovini. Tu se stave klupe, imamo vanjski razglas i kada dođemo ljeti ovdje slaviti svetu misu, osjećamo se vrlo ugodno“, dočarao nam je župnik.

Nakon toga spustili smo se i do drevnog groblja Crkvina koje u sebi čuva ostatke, ranije  spomenute, starokršćanske bazilike. Kako kaže fra Vale, ovo je središnje župno groblje uz koje postoje još tri groblja, te svako ima mrtvačnicu.

Također, na području cijeloga mjesta, makar danas ne izgleda tako, u rimsko doba križali su se određeni trgovački putovi te ga je nastanjivalo i nekoliko tisuća duša. „Vidimo ove iskopine koje su znak kršćanstva i znak da nismo ovdje ljudi od jučer – mi imamo svoju povijest, crkva ima svoju povijest, ako Bog da imat će, na ovim prostorima, i svoju budućnost. Ubrzo ćemo pristupiti restauraciji ovoga groblja i proširenju, pa, evo, nadam se da ćemo i to ubrzo privesti kraju“, pozitivan je župnik.

Još je dodao, gledajući prema crkvi od Crkvine, kako mu je „duša“ da oko stare utvrde na Gradini raskrči šiblje. „Da ono brdo bude kao park. Samo one fine hrastove da ostavim, ništa drugo, sve ošišat'. Ako Bog da, to mi je sad u srcu. Opsjednut sam tim. Netko gradi, voli graditi nekakve zidove, a ja volim prirodu Božju uredit', ošišat'. Ova šuma, pogledajte, ova šuma je frizura moje crkve. I, ako Bog da, nabavit ćemo jednog frizera – treba mi puno njih kako bismo uredili šumu kako bi naša crkva Sv. Franje imala najljepšu frizuru na čitavom svijetu i okolici“, radosno je opisao fra Vale dok nas je hercegovačko sunce velikodušno kupalo svojim zrakama na mjestu gdje se kršćanstvo gnijezdilo stoljećima prije nas.