Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Na ostatcima nekadašnje rimske vile benediktinci glagoljaši dogradili su opatiju Sv. Lucije, a oko 1100. opat Dobrovit dao je podići sadašnju jednobrodnu ranoromaničku crkvu. Kor je od broda bio odijeljen kamenom pregradom (septum), srušenom nakon 1752., na kojoj je Bašćanska ploča služila kao lijeva pregradna ploča (plutej). U romanici je dograđen zvonik s uklesanim hrvatskim grbom (te je potpisan „magister Andreas“), a 1498. prigrađena je kapela Gospe Ružarice.

U crkvi je danas lapidarij sa spomenicima iz rimskog i starokršćanskog razdoblja, a najpoznatija je po Bašćanskoj ploči i poliptihu (oltarna pala) Sv. Lucije čije su replike ondje izložene.

Opatija je napuštena sredinom 15. st. te otkad nema benediktinaca, krčki biskup nosi i naslov opata Svete Lucije.

Rodni list
Nas su u ovom dragulju hrvatske katoličke povijesti dočekali kancelar Krčke biskupije mons. Zvonimir Seršić i Dana Kružić iz Turističke zajednice grada Krka, koja je predstavila samu ploču i interijer crkvice.

Iako mala, ova bogomolja je jako posjećena turistima, učenicima, a „proslavila“ ju je dakako Baščanska ploča.

Kako je objasnila Kružić, Bašćanska ploča epigrafski je zapis od posebnoga nacionalnog i kulturološkoga značenja za hrvatsku povijest te vjerojatno najznamenitiji spomenik rane hrvatske pismenosti. Povijesna važnost Bašćanske ploče je u tomu što se na njoj prvi put na hrvatskom jeziku navodi riječ „hrvatski“ uz ime jednog hrvatskog vladara – kralja Zvonimira (1075. - 1089.).

Dalje je dodala kako je ploča od bijelog kamena vapnenca, na koju je krajem 11. ili početkom 12. st. uklesan tekst. „Svojim je razmjerima i težinom doista upečatljiva: 199 x 99,5 x 9 cm, 800 kg. Bašćanska je ploča u opatijskoj crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru bila lijeva pregradna ploča ili lijevi plutej, odnosno dio oltarne pregrade (saeptum) koja je odvajala redovnički kor monaha-glagoljaša od prostora za vjernike“, kazala je.

Nakon što je oltarna pregrada uklonjena, Bašćanska je ploča ugrađena u pod crkve, u prezbiteriju. Bašćanski ju je klerik Petar Dorčić 1851. primijetio te je o tomu izvijestio hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Slovački filolog Pavol Jozef Šafárik je 1853. upoznao svjetsku znanstvenu javnost s tim nalazom. Tako se sredinom 19. st. započelo s proučavanjem Bašćanske ploče. Prvo potpunije čitanje objavio je krčki svećenik dr. Ivan Črnčić 1865., a podrobnije čitanje je iz 1875. djelo hrvatskog svećenika, povjesničara i političara Franje Račkog. Nakon njega je češki filolog Václav Leopold Geitler dao cjelovito tumačenje Ploče 1883. U novije su vrijeme čitanju i tumačenju Bašćanske ploče mnogo pridonijela dva hrvatska znanstvenika: Vjekoslav Štefanić i Branko Fučić.

Vrh ploče krasi ornamentalni motiv – pleter ili vitica s 11 listova vinove loze. Zatim slijedi 13 redaka teksta koji je tijekom vremena teško oštećen i djelomice uništen i nečitak.

„Vraćanje“
Jezik Bašćanske ploče je starohrvatski (hrvatsko-čakavski), s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika. Pismo kojim je pisan tekst je glagoljica, i to prijelazni tip – pismo na prijelazu iz starije, oble u noviju, uglatu glagoljicu.

Od 1934. Bašćanska ploča, uz suglasnost krčkog biskupa, nalazi se u atriju palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U crkvi Sv. Lucije posjetitelji mogu vidjeti repliku Ploče u pravoj veličini, koja stoji na mjestu gdje je original prvotno bio, odnosno predstavlja lijevu ploču oltarne pregrade.

„Na desnoj ploči oltarne pregrade također je postojao glagoljski natpis. Od te tzv. druge Bašćanske ploče pronađena su samo četiri mala fragmenta, kako ih Fučić opisuje u svojoj literaturi Jurandvorski ulomci. Pronađeni su u opločenju poda na lijevoj (sjevernoj) strani svetišta.

Ova rekonstrukcija koju ovdje u crkvi danas vidite je ideja i djelo akademika Branka Fučića koji ju je polovicom osamdesetih godina 'vratio' natrag, a original je već 90 godina – radi zaštite i iz sigurnosnih razloga te konzervatorskih uvjeta koji naravno ovdje nisu adekvatni – na HAZU-u.

Kao, naravno, jedan od najvažnijih naših spomenika koji govore o srednjovjekovnoj hrvatskoj nacionalnoj povijesti, ovdje je Fučić izradio jedinstvenu kopiju. On je rekao kako je ova baš jedina potpuno identična originalu i u svakom detalju reljefa i dimenzijama. Osobno ju je s bratom Ivanom izlio prema kalupu i vratio natrag u utore. Naravno i desno je postavio samo naznake pluteja, kako je to nekoć bilo za posjetitelje koji dolaze ovdje“, dočarala je Dana.

Još tri…
Uz Bašćansku ploču Dana je spomenula kako Krk ima i Krčki natpis, a on bi, prema vrlo recentnim istraživanjima prof. dr. Marice Čunčić, mogao biti jedan od najstarijih, upravo između Valunske ploče i Plominskog natpisa. „Oni su ranije datirani od Bašćanske ploče, ona nije najranija, ali su ovi spomenuti puno kraći. Krčki natpis čuva Grad Krk u kanoničkoj kući, kao što se i Valunska ploča čuva u Valunu, oni su ostali u svojim malim mjestima...

Prema posljednjim komunikacijama s Akademijom – jer smo imali jednu, ajmo reći, ideju, pa i malu akciju, da se eventualno vrati ploča kada bi se ovdje stvorili uvjeti u nekakvoj danas suvremenoj tehnologiji, u nekoj kapsuli da bude u nekom dodanom prostoru i ona izložena ovdje – izloženo je kako je to neprihvatljivo u bilo kakvim uvjetima jer postoji ugovor: biskup krčki i Akademija sklopili su ugovor o trajnom čuvanju“, otkrila nam je sugovornica.

Izvorna benediktinska bogomolja
Kazala je kako se nakon odlaska redovnika crkvica ipak očuvala i danas je još u funkciji u kontinuitetu kroz stoljeća zahvaljujući vjernicima i župi Baška koji su nastavili štovanje Svetice. „I danas je običaj ovdje da se na blagdan Svete Lucije (13. prosinca) u crkvi slavi sv. misa i tako se ona održava, popravlja. I naravno, vodila se briga o njoj te ostaje sačuvana prilično dobro u svom izvornom obliku. Nije previše doživjela neke obnove ni značajne preinake glede izvorne gradnje tako da nam je to doista vrijedno što je crkva ona iz onog vremena kako su ju benediktinci izgradili i dovršili.

Jedina intervencija, značajna, kasnije je dogradnja ove istočno pripojene kapele koja je nastala u vrijeme kad više redovnika ovdje nema i mi ju zovemo kapela Juranić-Čubranić jer su to obitelji koje su podigle kapelu i posvetile ju Gospi Ružarici.

U tom razdoblju kada redovnika više nema, crkva je dugo vremena korištena kao grobljanska kapela. Tu je mjesno groblje, a pokapali su se, naravno, i svećenici u crkvi, a ovi Čubranići i Juranići u svojoj kapeli“, dočarala je Kružić.

Igra sunčeve svjetlosti u Lucijinoj crkvici
U nastavku je progovorila o modulaciji prirodne svjetlosti koja u ovoj crkvici doprinosi, ne samo estetskom doživljaju, nego i duhovnom iskustvu vjernika stvarajući prostor koji potiče meditaciju, molitvu i zajedništvo.

„O tome je mjerenja i istraživanja, ovdje u crkvi, detaljno proveo profesor Mladen Pejaković, kao i u drugim crkvama, romaničkim, predromaničkim, primjerice u crkvi Svetog križa u Ninu. Ta pravilnost u sakralnoj arhitekturi tog doba i ovdje je potvrđena u mjerenjima profesora. Prema njegovom mjerenju, rano ujutro, u najranijim satima, kad Sunce tek iziđe na istoku –  tamo iza župne crkve Sv. Ivana – kada je Sunce niže, kroz prozorčić idu više spuštene zrake, pa dotiču ploču po rubu i osvjetljavaju dio zida i rub nekadašnje pregrade s ove strane, jer je Sunce na istoku. Kako Sunce ide svojim tijekom kroz dan, ta se svjetlost pomiče. U određenim trenutcima je i na otaru, oko podneva sam ju primijetila. A u popodnevnim satima, kada se ponovno dosta nisko spusti sa zapadne strane, jer ovo nam je pravac sjever-jug, otvori prozora – a nisu simetrični s istočnog i sa zapadnog zida, dva vrlo uska otvora na vanjskoj plohi zida, u masi zida koji se otvaraju kosinama, a nepravilnih su kosina – točno usmjeravaju te zrake Sunca i onda se svjetlost pojavljuje na desnoj strani pregrade i opet na oltaru ili negdje po apsidi“, uz pokazivanje je opisivala Dana.

„Na blagdan Sv. Lucije, kad je Sunce jako nisko, ravno kroz prolaz, kaže Pejaković, u septumu ta se svjetlost pojavljuje i Suncu je onda kraća putanja te točno zalazi po osi crkve. Ta se pravilnost pojavljuje i na zimske i ljetne solsticije. Tako da je to jedna specifičnost te naše predromaničke, romaničke arhitekture koja je i ovdje zamijećena i evidentno je da je to u gradnji bilo planirano i da se s posebnom pažnjom gradila crkva, te je orijentacija same crkve u skladu s tim htijenjima da se postigne taj posebni efekt što je naravno puno ljepše zamijetiti kada isključimo ovu električnu rasvjetu koja je neka naša sada intervencija u prostor crkve kako bi se bolje vidjela ploča i slova. A naravno prostor je malo mračniji zbog malo otvora“, istaknula je Kružić.

Prikazi svetice
Igravši se svjetlošću, dolazimo i do još jedne „svjetlosti“ kako je latinski izvornik veli – zaštitnice ove crkve i njezinih prikaza u istoj. „Oltarnu palu iz 14. st. čuva biskup. Ona je krasila glavni oltar u apsidi dolje u dnu. Oslikao ju je vjerojatno Paolo Veneziano, gotički venecijanski slikar, prikazavši sveticu. U bočnim su scenama po četiri, s lijeva i desna, prikaza muke Sv. Lucije, a u kruni pale imamo svetce zaštitnike, bočno su po dva, i ponad svetice u kruni imamo Navještenje i Raspeće prikazano, cijeli taj koncept.

Kada je pala radi restauracije odnesena, 1918. prvi je put restaurirana. Iz crkve se odnosi radi restauracije, narod je ostao bez svoje svetice. To je doba, dakle, Prvi svjetski rat pa Drugi, pala se ne vraća godinama, onda su naručili drugi prikaz: drveni kip svetice – Sv. Lucija i anđeo koji drži pladanj s očima. Kompozicija je piramidalna, a svetica drži granu palme - simbol mučeništva. Skulptura koja je palu zamijenila je s početka 20. stoljeća, jer je pala onda ostala dugo na restauraciji u Beču, pa se nije vraćala, i tu je bila borba za povratak. Krčki biskup (Josip) Srebrnić ju je vratio za vrijeme Drugog svjetskog rata“, spomenula je Dana o poliptihu koji se danas čuva na Krku u muzejskoj zbirci crkve Sv. Kvirina.

Blagoslovljeni hlipcići
Ono što je bilo posebno zanimljivo čuti jest jedan običaj vezan uz blagdan Sv. Lucije. „Naime, tradicija kazuje, ne zna se točno od kada, možda još od vremena benediktinaca koji su ovdje kada su djelovali, bili jako vrijedni kao i svi benediktinci, te imali – prema arhivima – i mlin na ovoj rječici. A Krk je inače jedini otok na Jadranu koji ima stalni tok, i danas ga ima samo što se baš ta voda ne vidi jer se koristi za vodovod. Tako je bilo sedam mlinica u ovoj dolini koja je dosta plodna. Uzgajalo se stoga žito i sve žitarice i opatija je imala jedan svoj mlin i možda iz tih vremena datira običaj koji i danas živi i održavao se na blagdan Svete Lucije nakon sv. mise: običaj blagoslovljenih hlipcića. Blagoslovljen hlib ili mali okrugli kruščići se dijele vjernicima. I to postoji običaj da se sa zvonika gore – dok nakon mise vjernici čekaju spremni – pred crkvom bacaju hlipcići, a ljudi ih love i nose kući. To je taj običaj koji je živ i danas, i mi ga čuvamo, a jedan je raritet iz starih vremena“, rado je podijelila Dana.

Inače, u mjestu postoji još jedna crkva – Svetoga križa, i tamo se misa slavi svake nedjelje, a ovdje osim na spomenuti blagdan Sv. Lucije i u drugu nedjelju u listopadu slave se mise zadušnice svih onih koji se pokapaju na obližnjem groblju.

Također, kako je dodao kancelar mons. Seršić, iz župe Baška ima i duhovnih zvanja među kojima su bila i dva biskupa: Vinko Čubranić, najprije kotorski, a onda dubrovački biskup, te Kvirin Klement Bonefačić, biskup u Splitu. I jedan i drugi su pokopani u Baški, kako je kazao.

Uz pregršt informacija prezentiranih tako živo i opipljivo, uviđamo kako je crkvica Sv. Lucije u Jurandvoru prebogata crkva čije se blago nalazi izvan nje. Jedino blago koje joj je ostalo i potpuno joj je neotuđivo jest ona svjetlost koja čovjeka privlači i ostavi čak zračak i u njemu.