Novi Travnik - Tamo gdje je komunizam poražen „na svom terenu“


Novi Travnik je grad u Središnjoj Bosni, nastao nedugo nakon Drugog svjetskog rata zbog industrijalizacije ovoga kraja. Ideja komunista je bila napraviti „novi grad“ za „nove ljude“ u kojemu neće biti mjesta za bogomolje, a ni vjernike.

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Ipak, postojala je živa Crkva koja se okupljala u obližnjoj župi Rankovići, što je i bila jezgra i preteča za kasnije osnivanje župe Uzašašća Gospodinova...

Ovaj grad, koji se desetak godina zvao i Pucarevo, nalazi se 13 km južno od svoga „starijeg brata“ Travnika u Lašvanskoj dolini. Istoimena općina je smještena najvećim dijelom u dolini rječice Grlonice, između planina Vilenice, Komara, Radovana i Vranice.

Mjesto je osnovano 1949. kao socijalistički eksperiment, zapravo melting pot s 30-ak nacija, čiji su pripadnici iz svih dijelova bivše Jugoslavije svoj kruh zarađivali u tvornici Bratstvo.

Antikršćanski eksperiment je trajao nešto više od dva desetljeća kada je 1973. ipak, uz velike poteškoće, dobivena dozvola za gradnju crkve u samom gradu, iza zgrada koje su danas tužni svjedok, ili fosilni ostatak, „dometa“ socijalističke arhitekture.

Ipak, bilo je financijskih poteškoća u izgradnji najprije filijalne crkve koja je trajala skoro deset godina. Na kraju, odvajanjem pojedinih naselja od župa Rankovići, Pećine i Dolac nastala je 1982. župa Uzašašća Gospodinova te je područna crkva postala župnom.

Prvi svećenik koji je pastoralno djelovao u mladoj župi bio je vlč. Anto Trgovčević koji je s Hrvatima proživio i teško razdoblje posljednjega rata.

Daleko od očiju, daleko od srca?

Putnik namjernik iz pravca Sarajeva dolaskom u Novi Travnik najprije će vidjeti župnu crkvu mlađe novotravničke župe – Presvetog Trojstva, osnovane 2003. U slučaju brzog prolaska kroz grad, njezina starija „sestra“, župna crkva Uzašašća Gospodinova ne može se vidjeti jer je namjerno skrivena.

S druge strane, ako dolazite iz pravca Bugojna, prvo ćete zamijetiti, nakon posljednjeg rata izgrađenu, džamiju, dok se opet od istih zgrada ne može vidjeti crkva „gornje župe“, kako ovu vjerničku zajednicu prepoznaju u Novom Travniku.

Iako se danas neki sa sjetom i nostalgijom sjećaju vremena Jugoslavije, u kojem su bili mladi i sve je bilo „bolje“, oni koji putuju po BiH i bilježe svjedočanstva mogu zaključiti kako je Novi Travnik samo jedan u nizu eklatantnih primjera ogrješenja o katoličke vjernike, a općenito i religiju, čiju su bogomolju doslovce sakrili, dok ona muslimanska nije mogla biti ni izgrađena do tzv. demokratskih promjena.

Crkva na kat

Dolaskom na odredište odmah se može uočiti posebnost ove crkve. Pročelje čini, od broda crkve izdvojen, zvonik u čijem se podnožju nalazi Gospina špilja, a glavni ulaz u bogoslužni prostor, urađen od stakla, ne nalazi se sprijeda, nego sa strana.

U trenutku našega posjeta radovi u župnom stanu bili su u tijeku, radnici su bili raspršeni po dvorištu, a zvuci adaptiranja prostorija miješali su se sa zvonjavom te brujanjem motornih pila okolnih žitelja koji pripremaju ogrjev za zimu. Kako smo malo uranili, nismo zatekli župnika vlč. Marka Majstorovića te smo se prošetali po dvorištu oko crkve.

Zamijetili smo kako župa posjeduje i pravi plastenik te veliki vrt. Sudeći prema oglasnoj ploči, ovo je veoma aktivna vjernička zajednica. Tomu u prilog ide i činjenica da se stalno netko od vjernika dolazi pomoliti. Oko crkve su se okupljali i mladi vjernici.

Kako smo čuli od radnika, krov je zamijenjen prije nekoliko dana, a ti su radovi prvo konkretno ulaganje i obnova nakon 40 godina. I crkva je djelomično restaurirana i predstoji finalizacija, nadamo se, u doglednoj budućnosti.

Župna je crkva zbog razdoblja u kojem je građena, ili bolje reći zbog autocenzure ili „pritisaka“ na glavnog arhitekta i župnika prilagođena ondašnjim prilikama. Ona je posebna, baš kao i njezin naslovnik Uzašašće Gospodinovo, jedinstvena u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a vjerojatno i u metropoliji.

Postoji „kripta“ koja nije ukopana, nego se prvo u nju ulazi i u istoj je razini kao i dvorište. To je zapravo prizemlje, a onda se preko stepenica možete popeti na prvi kat, to jest u bogoslužni prostor koji je, dakle, iznad sakristije i dvorane te pomoćnih prostorija.

Crkvenom unutrašnjošću dominira velika slika Uzašašća Gospodinova, rad Ante Mamuše. Nedavno je urađen i okvir koji skreće pozornost na središnji dio oltarnog zida na kojemu se ona nalazi.

S lijeve strane je pomoćni oltar s kipom Gospe od brze pomoći pred kojim se svake srijede mole brojni vjernici koji dođu na zavjetnu misu, što je velika posebnost ove župe. Budući da se u vjerničkoj zajednici posebice slavi i Božje milosrđe, postavljeno je na oltarni zid i umjetničko djelo Milosrdnoga Isusa.

Crkvu krase i velike orgulje koje su smještene s desne strane oltara. Pored njih, desno od ambona, nalazi se pomoćni oltar Srca Isusova koji podsjeća da je nekoć ovaj dio župe pripadao vjerničkoj zajednici u Pećinama. Također, vitraj koji se nalazi iznad kora prikazuje povijest nastanka ove župne zajednice od Pećina, Rankovića i Doca, zajedno s nebeskim zaštitnicima ili naslovnicima tih župa.

Dok smo „inkognito“ obilazili crkvu, u tom je došao župnik vlč. Marko kojega dobro znamo jer je pastoralno djelovao u glavnom gradu nakon bogoslovije, u tri navrata, dva puta kao kapelan i jednom kao župnik.

Odmah smo zapodjenuli razgovor s ovim poletnim Zeničaninom kojeg možemo iskreno prozvati pravim prijateljem medija, posebice onih katoličkih. On nikad nije odbio novinare Katoličkog tjednika i bez obzira u kakvoj gužvi, za medijske je djelatnike uvijek nalazio vremena.

Kako smo od njega saznali, župa u kojoj pastoralno djeluje obuhvaća, prema lokalnom žargonu, „gornji dio grada“ te sela: Budišće, Bukviće, Đakoviće, Hadžiće, Kasapoviće, Margetiće, Pobrđane, Pribiloviće, Šenkoviće, Torine i Zenepiće.

Bogat pastoralni i duhovni program

Kako smo vidjeli, u župi se odvija redoviti pastoral, ali vjernička zajednica ima i mnoštvo posebnosti. Župljani godišnje imaju dva hodočašća, jedno malo, a drugo veliko, na koja se prijavi veliki broj vjernika. Destinacije su od lokalnih svetišta do talijanskih, poljskih te ostalih duhovnih odredišta u Europi.

Osim pobožnosti Gospe brze pomoći ovdje se njeguje pobožnost Milosrdnom Isusu kada se posebno upriličuje duhovna obnova uoči nedjelje Božjeg milosrđa.

Tu su i redovite duhovne obnove u korizmi i došašću, duhovne obnove za obitelji i mlade. Vjeronauk, ispovijedi, obilasci starih i nemoćnih se odvijaju redovito.

„Danas starija novotravnička župa ima oko 1 530 duša u 530 obitelji. Imamo i stotinjak mladih koji aktivno i redovito sudjeluju u životu župne zajednice. Osjećamo svi tegobu ovoga vremena i raseljavanja. U posljednjih desetak godina iz ove župe se iselilo dosta obitelji, ali još ima nade jer mnoge obitelji ostaju živjeti ovdje“, rekao nam je na početku vlč. Majstorović objašnjavajući da je ovo nekoć bio „jaki komunistički kraj“ te da se pokojni župnik iz Rankovića vlč. Jozo Matković „mnogo trudio i trpio kako bi ovaj grad imao najprije filijalnu crkvu koja je kasnije uzdignuta u župnu“.

Budući da su ministranti i članovi zbora mladih ranije bili došli, snimili smo njihovu glazbenu izvedbu za potrebe videopriloga o župi, a potom smo razgovarali s „predstavnicom“ ministranata Patricijom Zlatunić (15).

„Od svoje šeste godine sam ministrantica. U ovoj nas župi ima 30-ak i redovito smo na misama srijedom, petkom i nedjeljom. Srijedom smo na misi Gospi brze pomoći, petkom imamo redovito klanjanje, a nedjeljom smo tu jer je zapovjedni dan“, rekla nam je Patricija te su nam nazočni ministranti zajedno s vlč. Marcelom Tunjićem, mladomisnikom, koji je nedavno imenovan župnim vikarom u župi Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku, „dočarali“ ulaznu procesiju u crkvu, kako to inače čine na misama.

Lijep broj duhovnih zvanja

Potom smo ispred Gospine spilje razgovarali s domaćim sinom don Antom Vrhovcem koji je trenutno na studiju teologije braka i obitelji u Rimu i odgovoran za bračni i obiteljski pastoral Vrhbosanske nadbiskupije. Svoj je svećenički put započeo „uz blizinu oltara u ovoj župnoj zajednici kroz ministriranje kada je župnik bio don Žarko Vujica“.

„Ja sam najmlađe duhovno zvanje ove župne zajednice. Uz mene tu su dva svećenika koja izvorno potječu iz ove župe koja je osnovana 1982., a to su vlč. Ivan Rako, trenutno na studiju crkvene glazbe i liturgike u Njemačkoj, te vlč. Ivan Butum koji je župnik u Turbetu kod Travnika. Međutim, treba spomenuti još dva svećenika koji rođenjem sada pripadaju ovoj župi, a prije su to bile druge vjerničke zajednice. Riječ je o mons. Franji Topiću i don Niki Sošiću“, rekao nam je don Anto dodatno ističući duhovno blago ove župe, a to su mise i zavjeti Gospe brze pomoći srijedom.

Nakon toga smo o graditeljskim pothvatima razgovarali sa župnikom. Osim adaptacije i popravljanja onoga što već postoji, samo je ostarjelo ili vapi za obnovom, u planu je i izgradnja  vanjskog oltara.

Jedan od većih graditeljskih pothvata je i crkva u selu Šenkovići koje je tijekom sukoba s Bošnjacima razrušeno, a vjernici su protjerani. U selu, koje se nalazi nekih 7-8 kilometara od Novog Travnika prema Bugojnu, a prije razdiobe među župama pripadalo je Pećinama, danas živi 25 vjernika. Crkva nije službeno filijalna, te tako nema redovitih misa, ali se mala zajednica povratnika i onih koji su u iseljeništvu okupi za blagdan Sv. Roka te dane trodnevnice. Tada ih bude i po nekoliko stotina. Izgradnja crkve, kako kaže župnik, sigurno je jedan poticaj nade za ovo malo stado.

Dolazak poljskih redovnica

Bitno je naglasiti kako su u Novom Travniku dugi niz godina djelovale sestre Kćeri Božje ljubavi koje su vodile vjeronauk i pjevanje. Dio vremena su živjele u župnoj kući, a jedno razdoblje su dolazile iz susjedne župe kada su napravile svoj samostan. Potom su, zbog smanjenja broja svojih članica, napustile pastoral u ovoj vjerničkoj zajednici.

Nakon dolaska u župu vlč. Marko je zamijetio potrebe i zamolio je upravu Družbe KBLJ-a da ponovno pošalju dvije sestre u pastoral. Kako ta sestarska zajednica nije mogla odgovoriti pastoralnim potrebama župe, vlč. Majstorović je zamolio vrhbosanskog nadbiskupa za dozvolu kako bi izvan granica BiH tražio sestre koje su voljne doći u župu.

Našao ih je u Poljskoj, u zajednici Milosrdnoga Isusa. U tom je povodu kupljena jedna obiteljska kuća u blizini crkve te će služiti kao samostan. Jedna od redovnica govori hrvatski jer je već djelovala u Hrvatskoj, a ostale će, nadamo se, brzo naučiti jezik te početi pastoralno djelovati u ovoj župi.

Kako bismo vidjeli stanje na terenu, zaputili smo se k tom selu u pravcu Bugojna, gdje smo razgovarali s povratnikom Matom Lozančićem, ocem četiriju sinova te umirovljenikom i ratnim vojnim invalidom. Dva su mu se sina oženila, jedan živi u Sarajevu, a drugi u Zagrebu, dok su ostala dvojica s njim u Šenkovićima gdje se vratio 2000. godine.

„Naša mala zajednica živi od mirovina, rada i truda. Snalazimo se na svaki mogući način. Sadimo povrće, voće i ostalo bilje. Stoke u selu nema mnogo jer nedostaje radne snage da se brinu o životinjama“, ukratko nam je progovorio o svakodnevnoj borbi žitelja ovoga mjesta.  Mato je, inače, nekadašnji uposlenik Bratstva, tvornices početka naše reportaže, a smatra kako je župna crkva „predaleko“, pogotovo za starije, te su s prijašnjim župnicima dogovorili izgradnju crkve u njihovu selu.

„Podjele“ među ljudima

Vraćajući se iz Šenkovića preko Novog Travnika za Sarajevo, shvatili smo kako nismo razmišljali o jednom aspektu, a to su podjele među narodima.

Iz hladovine velikih sredina u kojima nije bilo uličnih borbi ili inozemstva koje nije osjetilo rata, lako je o Novom Travniku govoriti kao mjestu „podjela“ i „mržnje“, i prečesto ukazivati na Hrvate kako su oni sami krivi... ili barem dežurni krivci. Na to se obično prikače lažne priče o segregaciji u školama itd...

Činjenica je kako je život u ovom gradu nakon posljednjega rata obilježen podijeljenošću. Točno se zna koji je „bošnjački“, a koji „hrvatski“ dio grada i sela. Za slučajne prolaznike se prije pojave mobitela to najlakše moglo primijetiti na telefonskim govornicama kada kartica od BH telekoma nije radila u telefonskoj govornici HT Telekoma, i obratno. Jedno vrijeme je to bilo vidljivo i po registracijskim oznakama na automobilima. Danas se to, istina malo teže, zamijeti i na imenima ulica, trgovina, kafića te državnim poduzećima. Najviše se zna tko je gdje za vrijeme nogometnih utakmica, npr. kada Hrvatska pobijedi Tursku ili obratno.

I župnik nam je potvrdio kako se nikad nije susreo s načelnikom koji je Bošnjak, a na to je mjesto došao zbog činjenice da su se hrvatski glasovi rasplinuli između nekoliko kandidata. Službenih poziva nije bilo, a ne vidi se ni smisao u tim susretima...

'Ko je sve polomio zube nad gradom?

Opet, ulazeći u Novi Travnik iz pravca Bugojna, shvatili smo kako nije samo komunizam u ovome gradu polomio zube. U njegovim predgrađima skršena je i velikobošnjačka politika koja je, npr., protjerala 15 000 Hrvata samo iz Bugojna, a to je isto htjela reprizirati u Novom Travniku i svim ostalim mjestima dokle bi stigla... Vjerojatno se ne bi htjela zaustaviti do Neuma...

Međutim, hrabri su branitelji blokirali najezdu mnogobrojnije bošnjačke Armije BiH te stotina mudžahedina i ostaloga bjelosvjetskog ološa, stoga Hrvati ovdje žive svoji na svome. Istina je i iseljavaju se, ali im kuće nisu opljačkane i zapaljene, a najmiliji pobijeni ili odvedeni u logore.

Iako je želja za dominacijom jednog naroda nad drugim iz rovova prebačena u Dom naroda, Predsjedništvo BiH i ostale institucije države gdje se „kradu“ hrvatske pozicije i prava, ostaje činjenica kako novotravnički Hrvati vole svoju grudu i Crkvu kojoj pripadaju. To nitko neće moći promijeniti.

Bogat duhovni program i stalna događanja u župama ovoga grada to i potvrđuju. Ministranti su nadjačali pionire, a nadjačat će i sve one ostale nedaće.