Otvorena crkva, otvorena srca u Modriči

sri, 22. veljače 2017. 10:36 Sarajevo

Tog hladnog i maglovitog jutra put nas je vodio kroz ravnice Bosanske Posavine, točnije u njezin sjeverni dio gdje se smjestio grad i općina Modriča, koji pripada Republici Srpskoj. Odlučili smo se saznati što to ova mala umirovljenička, rekli bismo, župa u zimskom snu, očekuje od novoga ljeta te kako inače živi…

Piše: Josipa Prskalo

Po dogovoru sa župnikom vlč. Antom Perićem, koji ovu službu obavlja od 2012., stigli smo i malo ranije naznačenoga te smo imali dovoljno vremena fotografirati i snimiti sve što nam je bilo potrebno, a i okrijepiti se uz peć, nakon ne tako kratke vožnje iz Sarajeva. Župnik Perić nas je odmah uputio kako su prostorije u kojima se nalazimo zapravo garažni prostor koji služi kao župni ured, ali gdje i sam živi.

Svaki osmi u mjesecu

Budući da je župa posvećena Rođenju Blažene Djevice Marije, blagdanu u narodu poznatom kao Mala Gospa koju Crkva obilježava 8. rujna, za ovu zajednicu vjernika zbog toga je i svaki osmi u mjesecu poseban dan molitve, ali i pohoda određenog broja hodočasnika iz obližnjih mjesta i župa. Tako smo i mi imali priliku nazočiti jednoj od misa s brojnim vjernicima koji uglavnom ne žive u Modriči. Iako su u crkvi sva mjesta bila popunjena, ni to nije uspjelo ublažiti hladnoću koja je ispunjavala bogomolju, jer u njoj, zbog nedostatka sredstava, nažalost nije urađeno grijanje. Kako kaže župnik kroz šalu – nemamo ni u kući grijanje, a kamoli u crkvi.

Iako nas je vlč. Anto okupljenima predstavio na početku misnog slavlja, ipak nas je iznenadilo to što nekima od njih nije ni najmanji problem bilo stati pred našu kameru i rado progovoriti nekoliko, svima razumljivih, iskrenih riječi. Također, pokazali su nam i svoju nesebičnost tako što su nam ustupali svoja mjesta na tepihu – kako ne bismo stajali na golom betonu ili pružanjem sjedalice za sjedenje. Te geste su nas ipak malo ugrijale i po tko zna koji put uvjerile u srdačnost bh. naroda gdje god se on nalazio, ali i u prokušanu vjeru koja se jasno vidjela kako iz njihovih djela, tako i iz njihovih riječi.

Čašica razgovora

Nakon mise, požurili smo se ugrijati i porazgovarati sa župnikom Antom i nekoliko župljana koji su svratili na kavu. „Ovih dvoje, pokazujući na supružnike Miju i Maru, oni su naši župljani, a u Vinkovcima žive i rade te svakog 8. u mjesecu dođu, obiđu nas, nekada i nedjeljom na misu. Rodom su iz Riječana Donjih. Tamo postoji kapelica, prije je bila i crkva, a sada nema nijednog župljanina, svi su rasuti, a bilo je prije rata 180 – 190 kuća i oko 1 000 stanovnika. Mijo je i član vijeća“, upoznao nas je vlč. Perić. „Ovo je Mira, domaćica u župi koja tu i stanuje i član je ekonomskog vijeća, te najmlađa u župi“. „Najmlađi povratnik, nisam baš najmlađa u župi“, odgovorila je Mira uz osmijeh, a župnik je dodao kako ono mlađih i što ima, oni su uglavnom u miješanim brakovima s muslimanima i pravoslavcima te su se „odmetnuli“. „Ako vidiš djevojku ili dječaka – nije naš“, smije se župnik. „Ono ispod 50 nije naše“, dodala je Mira.

„Moj ministrant Nikola je 1928. godište – i sakristan je on. Tri dana je pravio jaslice. Kaže: 'Ja bih ranije napravio jaslice, jer 'ko zna hoću li bit živ poslije'; reko' 'Nikola, pravi'. Do godine samo kipove poredati, ništa trave i mahovina“, šali se župnik i dobacuje kako će Mijo to preuzeti.

Pogled u povijest

Između raznih tema, s vlč. Antom smo razgovarali i o onim uobičajenim kada radimo reportažu, poput samog nastanka župe i njezina puta kroz povijest. „Ovdje je prije bila garaža, dok je na župi bio pokojni Stjepan Džalto, a poslije rata je bila kapela i stan, ali je građena namjenski za garažu. Crkva, ova sada, pravljena je poslije rata. Prije je postojala kamena crkva koja je srušena u ratu, a graditi se počela 1888.“, kažu župnik i Mijo, a Mira dodaje kako je u njoj zimi bilo lijepo toplo, a ljeti hladovina.

Župa pod nazivom Modriča postoji od 1889., kada je u tu iz Garevca preseljeno sjedište. Kako veli župnik, nekoć je imala i do 7 500 vjernika, prije posljednjeg rata oko 3 500 stanovnika, dok ih je sada 50-ak i to uglavnom starih i većinom u miješanim brakovima. „U svakoj skoro kući netko od supružnika je musliman ili pravoslavac, tako da je 'čistih' vrlo malo. Ono što ih i ima, recimo moj prakaratur, to su prije bili ateisti, teški komunisti, protivnici vjere. Eh, sada su se obratili – nemaju gdje. Moj Niko je bio žestoki protivnik vjere pa mi kažu: 'Što ga držiš?'; 'Pa, moram', reko', 'nemam drugoga'. A sad mi je super, najbolji. Prije, kad bi dolazio na nečiji sprovod, on bi se popni malo naviše i zatvori usta da se vidi kako on ne moli ili da ne bi netko posumnjao kako on moli, a sad moli Niko“, smješkajući se slikovito nam je ispričao modrički župnik i dodao kako je dobro što se bivši ateisti obraćaju, jer će se spasiti.

I fratar i velečasni

U nastavku nam je vlč. Anto nabrojao katolička sela koja pripadaju župi i gradu Modriči: Babešnica, Kužnjača, Riječani, Dobrinja, Gornji Kladari, Oteža i bivša Cerova Kosa. „Sada, nažalost, prosječno u selu ima po dvoje-troje katolika, a u Otežanima, Riječanima i Cerovoj Kosi nema nikoga. Prije su sela držala župu, bila su jača nego grad, a u samom gradu sad ima tek 10-ak starih. Što možemo misliti sada kada su jače župe od Modriče, recimo Bijeljina ili Pale, i tako neke, koje se prije, doslovce, nisu ubrajale u prave župe, a Modriča je bila župetina“, pomalo razočarano zapitao se župnik Perić.

Kazao je kako su na župi najprije bili franjevci, a potom dolaze dijecezanski svećenici ili bolje rečeno franjevci koji su prešli u dijecezanske svećenike – promijenili habit. „Jedan od najpoznatijih, koji je ovdje djelovao 40 godina bio je fra ili vlč. Franjo Jurić. Također, ovdje su župnici bili i preč. Rudolf Römer, moj rektor, koji je mene ovdje i krstio, kao i još nekoliko svećenika: Bartola Lukića, Nikicu Banovića i Peru Perića... Ovdje sam i ja rekao mladu misu, i Marko Perić, Filip Josipović, Marko Josipović, Jozo Markotić, znači 10-ak – 15 svećenika i dosta časnih sestara iz ove je župe, a zadnje duhovno zvanje bio je, ja mislim, Božo Markotić – zajedno sa mnom, moja generacija, 1981.“, spomenuo je vlč. Anto usput.

Rekao je i kako je najveći i najjači pečat župi ostavio preč. Mijo Thon u vremenu kada su župi Modriča pripadali Čardak, Živkovo Polje, Donji Kladari i ova sadašnja sela. No, kada je osnovana župa Čardak, njoj su tada pripali Živkovo Polje i Donji Kladari, a poslije se od Modriče odcijepio i Garevac kao samostalna župa.

Tempo župice

Kao i u većini župa diljem Bosne, situacija s vjerničkim pukom je slična i rijetko gdje zadovoljavajuća. Ono vjernika što je i ostalo – umirovljenici su, a kako je župnik ranije spomenuo u ovom slučaju i bivši članovi partije. „Sada su se malkice aktivirali, jer evo – došla je pomalo i starost, pomalo se i nema gdje, nema se od čega živjeti, mora se nekomu pripadati, tako da su se priklonili crkvi“, opisao je župnik realno stanje.

„Glede posjećenosti nedjeljnim misama broj njih se kreće od 15-20, do maksimalno 30-ak, što je jako puno u ovomu slučaju, jer predstavlja 60% od ukupnog broja. Za zornice smo zajedno tražili termin – nije im odgovaralo u šest, ni u sedam ni u osam, ja ih pitam – štima li u devet, kažu – 'E, štima i tako mi imamo 'penzionerske zornice'“, nasmijao nas je župnik i dodao kako dođe četvoro, čak nekad i šestoro župljana. „To je gotovo 10%. To je isto kao kada netko ima 1 000 pa mu dođe 100 na zornicu ili župe po Hrvatskoj koje imaju 20-30 tisuća pa im dođe 20-ak vjernika na zornicu – to je nikakav postotak“, podijelio je s nama pozitivno razmišljanje vlč. Perić.

Međutim, ono što je manje pozitivno, ako ga uopće možemo tako okarakterizirati, jest činjenica da u župi već 10-ak godina nije bilo krštenja i kako župnik kaže neće ih vjerojatno ni biti jer nema tko roditi. „Ovi što su u inozemstvu sve rjeđe svoju djecu donose na krštenje u Modriču. A sprovoda, prije je bilo više tzv. 'uvoznih' – koji su pomrli u svijetu, a pokapaju se ovdje, a sada toga ima sve manje. Eto, ja sam ove godine imao dva sprovoda, a ni jedno krštenje, prvu pričest, krizmu ili vjenčanje. Prije je bilo i do osam sprovoda, ali od toga bi budi jedan domaći i ostali 'uvozni'. Sada nema tih 'uvoznih'. Prošlo je puno vremena i sve manje nam uvoze čak i pokojnike“, ipak se potrudio našaliti župnik.

Modrički ukras

Ono što se najprije primijeti pri ulasku u župno dvorište jest lijepa crkva, usklađena sa župnom kućom i svime što ju okružuje. Međutim, ova se velebna građevina nalazi i uz modrički korzo pa joj se tako mogu diviti svi oni koji slučajno prolaze ili namjenski šeću. „Kamena crkva bila je završena već 1900., puna, s debelim zidovima, stabilna. Međutim, u ratu 1992. je porušena i to u dva navrata, prvi put su ostali samo zidovi, a drugi put su porušili i zidove, a prostor je učinjen stovarištem građevinskog materijala. Prvi župnik koji je poslije rata došao (2001.) bio je vlč. Miroslav Karatović i započeo je s raščišćavanjem smeća s crkvenog placa i počeo ispočetka. Župna kuća je sada na istom mjestu gdje i prijašnja, samo je stara bila visoka katnica, a ova sada je visoka prizemnica s potkrovljem, dakle za jedan i pol kat niža, u istim gabaritima. Potkopani su temelji i na istim je izgrađena nova crkva, samo što je sada malo šira, jer zidovi nisu više 80 centimetara, nego 30. Crkva je još u gradnji, treba završiti elektrifikaciju, grijanje, pod i ostalo kako bi se mogla posvetiti“, ispričao nam je župnik.

Radoznalo smo se interesirali i za umjetnine kojih u ovoj crkvi ima nemali broj, a među njima se ističe, i tako predstavlja posebnost rijetko viđenu na našim prostorima, slika Male Gospe, zapravo prikaz samog rođenja Blažene Djevice Marije. „Radio ju je Ljubo Jovanović, međugorski crkveni otac, prakaratur, a inače se bavi umjetnošću i živi od nje. On je pitao kako ju ja zamišljam, rekao sam da roditelji trebaju biti stari, a Marija beba. Stvorio je sliku sebi u glavi o maloj Mariji – novorođenčetu za koje me mnogi pitaju je li to Isus, stavio je zvijezde oko glave, a pokraj kleči jedna žena koja pomaže Ani kod rođenja Blažene Djevice Marije, to je Sv. Elizabeta. A poslije je onda Marija 'vratila dug' i kod rođenja Ivana Krstitelja pomagala Elizabeti. Evo, to je ta jedna kompozicija i ja je baš nisam nigdje vidio: obično bude mala Marija kao djevojčica ili velika Marija. Prvo što ljudi kažu kad vide: 'Jao što je Isus lijep'. Odgovorim im: 'Nije to Isus, to je Marija', pa se oni začude – otkud sada da je prikazana Marija kao beba“, rado nam je ispričao vlč. Perić.

Spomenuo je i kako je oltarnu sliku, te dvije sa strana, oslikala jedna gospođa iz okoline Osijeka. Dok središnja prikazuje Veliku Gospu, s lijeve strane je Žalosna Gospa, a s desne Ivan Krstitelj. Ovo sve nije bez smisla, naime Velika Gospa posebno se slavi u odžačkom kraju, Žalosna Gospa u Čardaku, a Ivan Krstitelj u samom Odžaku.

Nadanja i suživot

Budući da se nalazimo na samom početku novoga ljeta, župnika smo upitali i za planove i nadanja u novoj godini. „Kao što vidite, župnik i župni ured smješteni su u garažnom prostoru. Ja gore imam jedan mali apartman gdje ne mogu nikoga primiti, a župna kuća je nezavršena. Onako iznutra je cigla, trebalo bi je završiti, no nema sredstava. Crkvu bi trebalo također završiti, pripremiti za posvetu, ali nedostaju sredstva. Oni koju su nekoć bili župljani ovdje, sve rjeđe dolaze i sve manje pokazuju zanimanje. Nešto nam pomaže Ministarstvo za izbjeglice i povratnike RS-a s Davorom Čordašem iz Banje Luke, ali ne mogu pomoći ni blizu našim potrebama. Isto tako, nešto malo je i općina modrička pomogla“, objasnio nam je župnik.

„Inače, imam puno razumijevanje s ovim domaćim stanovništvom i srpskim – pravoslavnim i muslimanskim. Kod mene je, recimo, crkva stalno otvorena, od jutra do navečer. Ja ostavim crkvu otvorenu, odem u Sarajevo, vratim se i zatvorim crkvu, ništa nije bilo. Dolazi puno pravoslavaca, mole se, pitaju smiju li doći cjelivati ikone i dovratak, cjelivaju i odu... Muslimani dolaze, pitaju mogu li se moliti... Čak mi je nedavno došla i muslimanka s hidžabom i pitala smije li se moliti u crkvi. 'Samo se, ti', reko', 'moli'. Došla tamo do svete vode, podigla hidžab, malo se oprala, pomolila i otišla napolje. Dođu i Romi, pogledaju ako ima štogod u korpicama – pokupe, ako nema, onda odoše. Kažu kakva je ovo crkva, ništa nema“, smije se župnik.

Privesti radove kraju

Glede radova u kući kaže kako se zapelo negdje na sredini... „Izradili smo izvana gladac, unutra jarac“, šali se vlč. Anto „od sve muke“. „Prije su ovdje bili štala, svinjac, kokošinjac, jer su svećenici držali živinčad, ali malo prije rata je porušeno, ostala je župna kuća, garažni prostor i crkva. Ovdje je bio i stari bunar, veliki, pokriven rešetkama“, napomenuo je župnik Perić, otključavajući vrata župnog stana u izgradnji. „Evo, dakle, to je naša nova župna kuća, nova stara župna kuća. Tu je predviđena kancelarija odmah do vrata, a tamo vešeraj. Ovdje će biti kuhinja i ostava, ovdje dnevni boravak i onda gore imaju tri sobe za goste i apartman za župnika te jedno zajedničko kupatilo. To sve, ove godine računam ožbukati jer već imam nešto novca od Ministarstva iz Banje Luke, 20-ak tisuća predviđenih za nutarnje radove – da se ožbuka, na pod stavi estriht, urade plafoni i stolarija. Ostaje, onda, gruba obrada struje i vode, grijanje je urađeno. Uskoro će se početi s radovima. Meni nije problem – nisam vani, a osim toga ja sam bio u misijama šest godina, od 1986. do 1992., u Zambiji i navikao sam i u kolibi od slame živjeti“, dodao je vlč. Anto.

Spomenuli smo da ljudi obično ostave fasadu za kraj... „Znaš zašto, ovo je jako ružno izgledalo, bila je razvaljena ograda od žice pa su ovdje ulazili i psi i mačke i sve živo, onda samo napravio jednu cjelinu da izvana izgleda lijepo, a iznutra kad stignemo. Ovo je središte grada, ovdje je glavno šetalište, pješačka zona, ljudi prolaze i ako vide da je otvoreno, vidi se cigla, onda izgleda da mi ne računamo s tim, a sad to izgleda kao da je završeno, a iznutra kad mognemo završiti – završit ćemo. Svi kažu kako je lijepo, a kad uđu unutra... Ma, bit će ovo sve završeno“, optimistično kaže župnik.

„Lani smo uradili kompletnu ogradu. Ovih osam stubova – to su ostatci stare ograde između kojih je prije bila žica. I sada kad svaku večer svijet koji korzira prođe ovdje, svi kažu kako je lijepo... Još nemamo novca da upalim reflektore, jer su jako skupi, inače bih ih upalio i bilo bi još ljepše. Recimo, načelnik je također dao 8 000 maraka, više nego moji župljani, za urediti vanjštinu. Kaže: 'To je naš obraz'“, podijelio je rado s nama vlč. Anto.

Nikad otić'...

Kako je vrijeme odmicalo, a hladnoća sve više stezala, primakao se i kraj našem posjetu Modriči, i tako smo se pozdravljajući se sa župnikom, u neobaveznom razgovoru zadržali još najmanje pola sata... Rekao nam je kao u rodnom Garevcu ima voćnjak, sa 70-ak mladih voćki – šljiva, jabuka, kajsija, breskvi, trešanja, grožđa koje redovito obilazi te im, kako uz osmijeh kaže, pjeva i priča... Prisjetio se vlč. Perić i svog službovanja u Sarajevu, te podijelio s nama neke od svojih anegdota. Kazao je kako je, između ostalog 1997. bio izaslanik bh. vojske u SAD-u pri uređivanju dušobrižništva u vojsci. „Išli smo u Ameriku 'snimiti' njihov način dušobrižništva, pa samo bili u Washingtonu, Pentagonu – išao jedan pravoslavni pop, jedan hodža i ja“, dodao je župnik i nadovezao se na događaj koji se dogodio uoči dolaska Sv. pape Ivana Pavla II. u BiH 1997. „Kad je Papa dolazio ja sam bio župnik u katedrali. U pola noći zvoni telefon – a kod mene na spavanju iz Poljske jedan biskup, njegov generalni vikar, jedna časna sestra, direktor Radosne Vijesti Anto Luburić, njih jedno 10-ak – kaže on: 'Ima li ikoga u kući?'; 'Nema', reko', 'sitno'. 'Mi smo postavili bombu, opalit ćemo. Ima li ikoga u kući?', opet pita. Reko': 'Nema, sitno', i sad ja nabrojim. 'Samo opali, možete vi to slobodno, nije ništa bitno.' Nakon nekoliko minuta, opet oni: 'Jeste li spremni, idemo u nebo?' Reko': 'Mi smo spremni – može'. Ja nazovem mons. Sudara, reko': 'Zvao ovaj jedan, kaže postavio bombu'. Veli mi: 'Spavaj samo, da ima ne bi ti javio'. A u međuvremenu kažem ja ovima, jer smo sjedili: 'Kasno je, idemo spavati, sutra je naporan dan'. I pokupiše se oni i odoše. Kad ujutro govori jedan: 'Pa, što ti nas istjera?' Reko', 'Bila dojava o bombi'. 'I ti nas poslao spavat'?' Reko': 'Ja, što ću drugo?!“, izustio je župnik i zajedno s nama prasnuo u smijeh.

Tako smo mi ovaj susret završili u veselom raspoloženju, s pozitivnim mislima, a malu modričku župu ostavili da dovrši svoj zimski san s nadom da će radove u crkvi i župnom stanu već s prvim vjesnicima proljeća privesti kraju. Sve one koji im u novoj godini žele isto, i mi potičemo da ukoliko mogu, svojim skromnim prilozima potpomognu ovu nekoć bogatu župu koja je sa svojom okolicom svojevremeno bila rasadnik duhovnih zvanja.

Izdvojeno

Tek svećenici koji rade zajedno i imaju povjerenja jedni u druge mogu biti i jesu autentični Kristovi učenici

Intervju

ned, 19. tra. 2026. 11:11

Tek svećenici koji rade zajedno i imaju povjerenja jedni u druge mogu biti i jesu autentični Kristovi učenici

U prigodi Svećeničkog sabora – prakse koja više od tri desetljeća okuplja dijecezanske i redovničke svećenike koji djeluju na prostoru Vrhbosanske nadbiskupije - sugovornika o ovoj temi pronašli smo u generalnom vikaru VN-a mons. Slađanu Ćosiću.

Svijet

ned, 19. tra. 2026. 16:12

Papa slavio misu u Kilambi

Papa Leon XIV. je 19. travnja, predvodio misu u Kilambi, 30-tak kilometara od Luande, glavnog grada Angole, pred 100 tisuća vjernika koji su ga dočekali s velikom radošću.

Sveti Otac: „Ne gušite težnje angolske mladeži“

Svijet

ned, 19. tra. 2026. 09:34

Sveti Otac: „Ne gušite težnje angolske mladeži“

Prvoga dana boravka u Angoli, 18. travnja, papa Leon XIV. susreo se, u dvorani Predsjedničke palače, s oko 400 osoba, među kojima su bili predstavnici političke i vjerske vlasti, poduzetnici te predstavnici civilnoga društva i kulture.