Župa Uzvišenja Sv. Križa Jelaške
Pet, 16. Srpanj 2021. 07:37
Nije se lako probiti do Jelašaka vijugavim, trošnim putem koji se ugurao u dolinu Krivaje, stiješnjen stoljetnom šumom i prijetećim stijenama. Ali – kad stignete, e onda vam se odavde ne ide. A oni kojima su ovdje korijeni, a koje je život odnio u daleki svijet, nikad ne zaboravljaju zavičaj te tko su i što su. I uvijek se vraćaju na očevinu.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Župa Jelaške prostire se na rubnim obroncima Konjuha i Zvijezde u dolini Krivaje, na prometnom potezu od Olova prema Zavidovićima. Središte je župe u selu Stojčići. U tom je selu župna crkva posvećena Uzvišenju Sv. Križa. Sam toponim Jelaške, kako bilježe ljetopisi, spominje se u 14. i 15. stoljeću, a prije pada Bosne pod osmansku vlast bile su u sastavu Kraljeve zemlje - Bobovac. Stara je župa postojala još u 15. stoljeću, zaštitnik joj je bio Sv. Ilija, a pripadala je franjevačkom samostanu u Olovu. Nakon provale Turaka, župi se gubi svaki trag. No, 1623. ponovno se spominje u sastavu olovskog samostana.
Mnogo kasnije, 1924., uslišena je zamolba mještana Jelašaka i Dištice te je obnovljena stara župa Jelaške. Prvotni zaštitnik novoobnovljene stare župe bilo je Našašće Sv. Križa, da bi potom za patrona bilo uzeto Uzvišenje Svetog Križa. I baš kad je početkom rujna reporterska ekipa Katoličkog tjednika pohodila dolinu Krivaje, župnik i njegovi župljani pripremali su se za proslavu svoga patrona.
"Sretno" na početku avanture
Ali nije lako doći do ove drevne, ali i pomalo zaboravljene župe. Osobito ukoliko ovim putom idete prvi put. Hajde, još i nekako od Olova do Careve Ćuprije, nekadašnjeg - još iz Ćirina vakta - željezničkog čvorišta, ali od tamo, kamo nas improvizirani, na vitu jelu prikucani, smjerokaz upućuje ka odredištu, zbilja je prava avantura. Pravi izazov. Jer željeli biste uživati u prelijepom krajobrazu, ali kako kad uski, od šume ili stijena naprosto otkinuti put traži potpunu pozornost. I ne samo vozača, već i svih putnika. Šalimo se kako bi na početku te trošne šumske ceste trebalo napisati „Sretno“ – k'o na ulazu u rudnik.
Ispod puta krivuda Krivaja koja, istina, ovoga sušnog ljeta nije osobito bogata vodom, ali na mahove zabljesne svom svojom ljepotom. Čini se kako je i projektant ovoga puta kojim, evo, polako i nadamo se sigurno idemo ka Jelaškama, bio impresioniran ovom rijekom, pa je i u svome projektu slijedio njezin krivudavi put. A za putnike namjernike poseban su problem domicilni vozači koji put znaju napamet pa tako i voze. Baš kao da su na kakvoj autostradi, a ne na prometnici na kojoj se dva auta jedva mogu mimoići – a ponegdje ni to. Tako osam kilometara, koliko je otprilike od Careve Ćuprije do crkve Uzvišenja Svetog Križa, traje li, traje…
Ipak, sretno, uskraćeni za (potpuno) uživanje u Krivaji i zimzelenoj šumi što je natkriljuje, stižemo pred župnu kuću gdje nas čeka naš domaćin vlč. Stjepan Didak. A s platoa na kojem se uzvisila župna crkva pruža se nestvaran pogled na dolinu. Dijelimo to oduševljenje sa župnikom, a on se sjeća dana koji su prethodili njegovu dolasku u ovaj kraj.
Dobro, ali gdje su te Jelaške?!
„Prvo mi je kardinal kazao kako ću u jednu drugu župu. No, onda mi je stigao dekret da, ipak, idem u Jelaške. Nisam zapravo ni znao gdje je to. Ipak, spremno sam prihvatio i kada sam prvi put došao, baš kao i, evo, vi sad - ostao sam zatečen ljepotom ovog kraja. A kasnije i ovdašnjim ljudima koji su iznimno vezani za svoju župu, svoju župnu crkvu, uvijek spremni pomoći župniku. Što god treba“, svjedoči don Stjepan kojemu je ovo, inače, prvi župnički mandat.
U župnoj kući čekaju nas župljani. Nisu ovdje (baš) česti gosti, pa se raduju našem dolasku. I odmah na početku Mijo Pejić nam kazuje zanimljivu crticu iz povijesti župne crkve. „Velečasni Ilija Matanović, bivši naš župnik, otkrio je kako naša crkva nije bila posvećena. Odmah sam izrazio želju da budem kum, što je vlč. Ilija prihvatio. Ja sam, u očevoj kući, odrastao odmah uz crkvu, tako da je to bilo nekako prirodno. Uz to, moj je pokojni otac Ilija, također, bio crkveni kum, tako da sam ga ja, eto, naslijedio“, priča kum Mijo.
Gospodin Pejić je, inače, radeći sa suprugom Finkom u Švicarskoj, izgradio krasnu kuću odmah ispod župne crkve. Bliži se mirovina, pa će se uskoro oboje skrasiti ovdje otkud su i potekli, na radost župnika jer za ovo kratko vrijeme koliko je u Jelaškama, vidio je koliko Pejićima znači i rodni kraj i njihova župa.
A isto vrijedi za Augusta Matičevića iz Careve Ćuprije, koji je, također, pred mirovinom koju je zaradio u Njemačkoj. Obnovio je staru roditeljsku kuću, ali i na očevini izgradio novu koju nećemo opisivati, nego ćemo samo citirati legendarnog Željinog nogometaša Nikolu Nikića koji je, nakon što je posjetio obitelj Matičević, u svome stilu kazao: „Ako ti netko, moj Auguste, kaže da je u Kaliforniji ljepše, taj ti laže!“ Ali vratit ćemo se još Carevoj Ćupriji i „Kaliforniji“… jer je već i za ovo kratko vrijeme značajno utjecala na novog župnika… No, još smo u župnoj kući gdje nam gospodin Matičević, član Župnog ekonomskog vijeća, priča o današnjici njegove rodne župe. Naime, na putu do župne crkve prolazi se kroz sela uglavnom nastanjena muslimanskim življem. A u vremenima u kojima, nažalost, predugo živimo, pitanje koje se naprosto nameće je: ima li susjedskih/komšijskih problema?!
„Ovdje srećom“, kaže sugovornik, "nije bilo ratnih sukoba između Hrvata i Bošnjaka, što inače opterećuje današnjicu u Bosni i Hercegovini. Tako mogu kazati da nemamo nekih problema sa susjedima. Mi ovdje, stjecajem okolnosti, jesmo manjina. Toga smo svjesni, ali zbog toga nismo manje ponosni na svoje stoljetne korijene. Znamo tko smo i što smo, to volimo i poštujemo. A poštujemo i tuđe. Mislim kako je to temelj suživota. I ovdje i svugdje“.
Grmi, velečasni!
Vlč. Stjepan se s tim slaže, a kao ilustraciju, donekle i istinitu anegdotu, priča kako ga Bošnjaci zovu čim počne grmjeti: „Velečasni, zvoni, što čekaš!“
Uz to, župnik kaže kako je 60-ak vjernika stalno u župi, a to onda znači i da su mu svi na raspolaganju. Baš kao, evo, i ovih dana kada su uređivali crkvu i sve oko nje za nadolazeći patron. Naročito su se posvetili križnom putu koji je za našega dolaska zabljesnuo punim sjajem. A i to je priča o župljanima. „Svaka postaja je imala svog darovatelja, i nije bio nikakav problem naći potreban broj župljana kako bi se ostvario ovaj projekt kojega je otpočeo i dovršio bivši župnik vlč. Ilija Matanović. Jedino je malo problem konfiguracija, kao što vidite križni put je podignut na strmini, što mojim, većinom vremešnim župljanima, stvara nemale probleme. No, riješit ćemo, ako Bog da, i to“, planira župnik.
A nikako ne treba zaboraviti kako je (novi) župnik, za samo dva-tri mjeseca nakon dolaska, potpuno obnovio župnu kuću koja je sada kao nova. Na radost (i) domaćice Ane Pavlić koja je „na dužnosti“ točno onoliko koliko don Stjepan i, uvjerili smo se, kuću pazi tako da sve bude k'o pod konac. Da to vidi bivši župnik Pero Brkić,koji nije imao domaćicu, sigurno bi se kajao što se i on nije sjetio gospođe Ane. Na pitanje kako slaže sa „šefom“, odgovara: „Odlično, za sad. Vidjet ćemo“, smije se, „za dalje“.
Priča o Jelaškama nepotpuna je, dakako, bez fra Matije Divkovića, sina ovoga kraja - pretpostavlja se da je rođen u Dištici gdje su inače živjeli Divkovići - koji je znan i kao otac bosanske književnosti. Dojam je, međutim, kako je fra Matija prilično zaboravljen u današnjoj Bosni i Hercegovini. Gotovo svugdje, osim u zavičaju.
Čuvari uspomene na fra Matiju
„I meni se tako čini“, kaže župnik Didak dok nas vodi u Dom Fra Matija Divković u neposrednoj blizini župne kuće. „O uspomeni na fra Matiju ponajviše skrbi udruga koja nosi njegovo ime, a čiji je predsjednik Vitomir Pejić koji je, uz pomoć predsjednika mladih Marka Pejića, pokretač brojnih manifestacija vezanih uz ime oca bosanske književnosti, ali i brojnih drugih kulturnih i drugih događanja koja se odvijaju u ovome našem domu.“
Potom idemo u župnu crkvu koju je 11. lipnja 2016. posvetio nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kard. Puljić, čija je izgradnja započela 1959. i dovršena 1963. Lijep interijer resi križni put, djelo domaćeg sina prof. Saše Zečevića,a župnik nam skreće pozornost i na relikviju Sv. Križa koja je obnovljena prošle godine u Njemačkoj, a kući se vratila o Uskrsu ove godine. „Mi smo“, ponosno će, "jedina župa u BiH koja to ima"!
U kripti župne crkve je muzej koji je, zapravo, još u pripremi. No, i trenutačno je moguće vidjeti dio blaga koje će, nada se vlč. Stjepan, uskoro biti dostupno posjetiteljima. Tu su dijelovi starog oltara, misali iz 17. stoljeća, drevni kaleži i križevi, kalup za pravljenje malih hostija… Ipak, vjerojatno najvrjedniju umjetninu župnik nam ostavlja za kraj. Već nam je, naime, ranije u župnoj kući pokazao repliku slike Sv. Ilije… Ali ima ova župa i original za koji se vjeruje da je iz 16. stoljeća, kojeg župnik čuva na sigurnom mjestu. Ova iznimno vrijedna umjetnina čeka restauraciju, i to je posao za koji je župnik siguran kako će uskoro biti dovršen.
Poslije ovoga, doista iznimnog, doživljaja idemo do filijalne crkve Bezgrješnog Srca Marijina u Ivanovićima, uz koju je i novo groblje, jedno od četiriju župnih. Ostala tri su Carine, Careva Ćuprija te ono najstarije – Crkvište. Svake je nedjelje ova crkva puna, a uz nju je podignut i spomenik žrtvama Domovinskog rata.
Nikad ne reci – nikad!
Budući da je dogovoreno, a i u ovoj reportaži (gore) najavljeno, idemo u Carevu Ćupriju gdje nas čeka gospodin Matičević. I, doista, što bi kazao Željin Nikola, evo nas u Kaliforniji. Ali ovo obiteljsko imanje gospodina Augusta nije za ovu našu priču važno samo zbog iznimne ljepote, već i zbog toga što je značajno utjecalo na vlč. Stjepana. Na prvi je ručak pozvan kod ovih župljana. Kad je gospođa Ivanka poslužila ribu, gotovo se pokajao što je došao jer ribu - iako je iz doline Lašve - nikada nije jeo. „Počeo sam jesti iz pristojnosti, a onda nisam mogao stati“, sjeća se.
A zašto je to tako, i sami smo se uvjerili. Zato – do župe Jelaške nije (baš) lako doći, ali je zato lako ostati. Baš kao što svjedoči župnik Stjepan Didak.