Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Približavajući se kroz uske otočke uličice samostanu, na vratima istog dočekalo nas je milo, nasmijano i pomalo, rekli bismo, svetačko lice opatice s. Benedikte Halilović. Susret s njom brzo je odnio i naš umor nemalih prijeđenih kilometara jer nas je dočekala svojom vedrinom i toplinom.

Emancipatorice
Sv. Benedikt, otac zapadnog monaštva, rođen oko 480. u Umbriji, u talijanskom Montecassinu, napisao je svoje monaško Pravilo u VI. stoljeću, koje je protkao Svetim pismom te obogatio predajama kršćanskog Istoka i Zapada... Njegova sestra Skolastika slijedila je taj primjer i počela okupljati koludrice…

No, otkud benediktinke u Pagu? Juran i Milica Pogančić 1318. podigli su sjeveroistočno od Velike crkve u starome Pagu samostan za koludrice benediktinke i crkvu na čast Sv. Margarite, djevice i mučenice. Sredinom 15. stoljeća opasnost od Turaka bila je sve veća, pa su Pažani 18. svibnja 1443. započeli s gradnjom novog grada, na mjestu na kome se on i danas nalazi. Potom su se 1474. svečanim ophodom predvođenim knezom, Pažani preselili u novi grad Pag. Tako su 1483. dovršeni samostan i crkva benediktinki u novom Pagu. Crkva je posvećena Marijinu navještenju, a samostan Sv. Margariti, kao uspomena na samostan i crkvu u starome Pagu.

Koludrice su razvile vrlo bogatu i raznoliku djelatnost, s posebnim naglaskom na odgoj djevojčica od 1579., te ih zasigurno možemo nazvati i jednim od najranijih svojevrsnih „emancipatorica“ budući da su ih poučavale čipkarstvu što je bio jedan od njihovih „prozora u svijet“ kako ne bi sve trpjele otočku surovost, poglavito prema ženama.

Čipka se prodavala Mletcima i kasnije u Austriju, a koludrice su zaslužne jer se čipkarstvo proširilo gradom Pagom i postalo važan izvor zarade mnogih paških obitelji.

Danas u Hrvatskoj, uz pašku, postoji još sedam zajednica benediktinskih koludrica u: Cresu, Hvaru, Krku, Rabu, Šibeniku, Trogiru i Zadru, a 1996. ujedinile su se u Federaciju benediktinskih koludrica u Hrvatskoj Bl. Alojzija Stepinca.

Odgovarajući na zov Božjeg poziva, koludrica zavjetuje obraćanje svog vladanja i stalnost u zajednici, prema Pravilu Sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. U Crkvi je svečano posvećena i pozvana da „ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi“ (Pravilo 4,21). Najuzvišeniji uzor im je Blažena Djevica Marija. Koludrice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Kako bi to bolje ostvarile, žive zajedno, u skrovitosti i sabranosti. Zbog zajedničke monaške baštine iz razdoblja nepodijeljene Crkve, na osobit se način sjedinjuju s Kristom u njegovoj velikosvećeničkoj molitvi „da svi budu jedno“.

Koludricama je najvažnija liturgijska molitva; druga bitna sastavnica života je lectio divina, a rad treća.

Ora et labora
„Naš red je, to znate, najstariji red. On je star više od 1 500 godina. Dakle, benediktinci su zaslužni i za kulturu u Europi, za pismenost i sve“, govori nam na početku razgovora s. Benedikta.

Kada smo ju upitali zašto je ona odabrala benediktinski red, kazala nam je kako joj se sviđaju i rad i molitva. „Mislim da to drži jedan balans. Recimo, ne možeš stalno ni moliti, ali i rad se ne može odvajati od molitve. Jer i rad je na svoj način molitva kad se radi s Gospodinom – na Njegovu slavu. Sv. Benedikt kaže kako je 'besposlica neprijateljica duše'. Čovjek je stvoren na Božju sliku. Bog je stvoritelj. On uvijek stvara, nije statičan. A onda, ako smo na njegovu sliku, želi da i mi budemo sustvoritelji. Evo, na taj način, svojim radom doprinosimo“, dočarala je s. Benedikta iz čije svake riječi isijavaju blagost i mir.

Dan s benediktinkama
Nama je ovo ujedno bio i pravi susret s benediktinskim samostanom – i na prvu – koludrice su nas uistinu oduševile. Na njihovim licima vidi se istinska radost zbog onoga što jesu, baš onako kako smo kao mali zamišljali redovnice kao one koje „zrače“. Zidine njihova samostana nisu teške i turobne, nego odišu živošću i Božjom blizinom. Mjesto su gdje se svatko osjeća dobro došao. Kada vidimo svu tu radost zbog služenja Bogu, zapitali smo se: pa kako to izgleda jedan njihov uobičajeni dan?!

„Dan započinje u 5:25 h. To je prva molitva. Malo smo ju pomjerili poslije korone, za 20-25 minuta. U 5:55 h smo već u koru na službi čitanja. I onda to se završi – govorim ako je običan dan, ne ako je svetkovina ili blagdan – negdje oko 6:40 h. Poslije toga slijedi stanka do 7:00 h. Svaka može ići u svoju sobu odraditi što treba, čitati, malo razmatrati... Poslije toga u 7:00 h je jutarnja. Poslije jutarnje je treći čas i slijedi sveta misa. Nakon mise isto tako koja hoće nešto napraviti u sobi kratko. Tada je i doručak te imamo slobodno. Ne moramo biti zajedno, nego svaka sebi uzme ono što želi. I poslije doručka imamo rad do 11:45 h. Svaka ima neko svoje zaduženje. U 12:00 h je šesti čas i deveti zajedno; ručak 12:30 h, šutnja, dnevni počinak u 14:00 h, krunica je zimi u 15:30 h, a ljeti u 16:00 h. Večernja je u 18:30 h te večera u 19:00 h, rekreacija u 20:00 h, povečerje u 21:00 h, a u 21:30 h počinak i noćna šutnja“, kazala nam je s. Benedikta spomenuvši također kako je od 8:30 h pa negdje do 14:00 h jedna sestra i u pekari. „Ona tamo peče baškotine, skoro svaki dan, osim nedjeljama i blagdanima. U pekari djeluje i jedna gospođa iz Bosne, koja nam dolazi pomagati. Popodne, kad se baškotini ispeku, onda ih sestre pakiraju. Ujutro sestra u 9:00 h dođe na vratariju da je to spremno za prodaju“, objasnila nam je sugovornica.

Taj posebni baškotin!
Moramo priznati: ovi znatiželjnici jedva su čekali probati famozni baškotin (prepečenac) koji u Pagu nije samo još jedan užitak za nepce, ne, on ima i posebnu društvenu dimenziju uz kavu i ćakulu. A neposluživanje istoga dok se „kaveniše“ može ukazivati na određeni „problem“ među uživateljima ovog crnog napitka…

Dok nam opatica pokazuje maleni „dućan“ kod vratarije, s rotirajućim prozorčićem s policama, naizgled bi se i pomislilo kako napraviti baškotin nije mudro slovo, no s. Benedikta nam govori drugačije. Pitali smo se: u čemu je tajna?! „Najprije se umijesi brašno, ulje, malo soli, šećer i kvas. Nema neki tajni sastojak. Ljudi su pokušali to napraviti, ali im ne ide – sve ima svoje. Dakle, kad se to zamijesi, onda tijesto mora fermentirati, dizati se. Onda se ručno izrađuje. Jedan dio strojem, drugi dio se mora sve ručno proći. To se formira kao da sad zamijesite male valjčiće, kao hrenovke, tog oblika, nekih 18 cm dugi, a promjera oko 2 cm. I kada se formiraju, onda se oni slažu jedan uz drugi te se stavljaju u pleh. Opet je potrebna fermentacija. Kad se tijesto malo digne, stavi se peći i speče se. Poslije je potrebno ručno sve jedan po jedan otvarati. To je proces. Tek poslije toga onda se treba prepeći, sušiti, kako bi bilo onako hrskavo. I onda mi to zovemo baškotin jer je to okus baštine. I tako već više od 300 godina. Postoje tri-četiri etape u tome. Tako da nije to baš jednostavno. To je zanimljiv posao. Uvijek je samostan od toga imao neki prihod, jer na taj način možemo pokriti te osnovne troškove života, ali od toga sigurno ne bismo mogli održavati samostan. Mi nismo uopće konkurentni. Recimo, 30 kg spečemo, dođu na vratariju i netko kupi po 2-3 kilograma, a što ćeš ti s 30 kg? Ali u tome je na neki način prepoznatljivost, zato što nisu velike količine. To je tradicija s posebnim okusom“, podijelila je s nama opatica koja zajedno sa susestrama pravi, među ostalim, i koludrašku štriku, kolacić, rafijole i drugo…

Ono po čemu su koludraški srednjovjekovni specijaliteti prepoznatljivi i osebujni jest činjenica kako je riječ o proizvodima vrhunske kvalitete, rađenim u malim serijama i isključivo manualne proizvodnje.

Samostanski kompleks
Volimo kazati kako se po dolasku u neki samostan lako izgubimo dok svladamo njegove hodnike i prolaze. Tako smo se „gubili“ i po ovom benediktinskom zdanju svaki put kad bi s. Benedikta nestala iz našeg vidokruga. Ona nas je stoga rado provela kroz prostorije u koje posjetitelji mogu ući te je podijelila s nama i trenutke mira i sabranosti u njihovu vrtu.

„Ovaj samostan je prilično velik, i ovaj najstariji dio je u obliku slova L. Drugo krilo s druge strane je prema vrtu, to je malo novije zdanje, i naravno ovo krilo gdje ste bili u muzeju, to je isto sastavni dio samostanskog kompleksa. Za vrijeme komunizma i Jugoslavije taj dio samostana su nacionalizirali. Kada je vraćen, trebalo je ići u potpunu obnovu jer su bili ostali samo vanjski zidovi – i katove iznutra su čak bili srušili. Cijelu novu unutarnju konstrukciju bilo je potrebno uraditi. Obratili smo se Njemačkom Caritasu koji nam je pomogao s obnovom. Kada smo to odradili, obratili smo se ministarstvima, oni su prepoznali da tu ima vrijednost, da valja podržati samostan, tako da smo mi krenuli s muzejom i obnavljali eksponate te je to doseglo u Hrvatskoj prepoznatljivost, ali trebalo je raditi na tome. Dosta se uložilo i u sam kompleks samostana. Također, s gornje strane imamo vrt s povrtnjakom – za tijelo kako volimo reći, a s ove strane ovdje je vrt za dušu. Tako da si svaka sestra može priuštiti mali odmak, da bude sama u prirodi, moli...“, ispričala nam je paška koludrica.

Gdje je puno duša molilo (i moli)
„Svakako, rekla bih da je središte samostana crkva. Posvećena je Navještenju BDM-a. Naša crkvica je prva izgrađena i doista je lijepa, te tko god dođe u nju, osjeti tu – što bi rekli u svijetu – jednu pozitivnu energiju, ali to je Božja prisutnost i blizina.

Tu je puno duša molilo stoljećima: koliko je tu sestara bilo, koliko je tu bilo vjernika. Isto tako, u samoj crkvi ispod poda postoji dosta kosturnica, nekoć je tu ovaj trgić bio i groblje i kod oltara isto tako ima grobnica, tu su se nekoć i sestre pokapale“, dodala je.

Inače, glavni oltar, kapela Sv. Benedikta i u kapeli Mišolić mramorni oltar Milosrdne Gospe podignuti su krajem XVIII. stoljeća, a grobnica obitelji Mišolić je iz XV. st. Drveno raspelo u kapeli Gospe od Milosrđa je iz XIV. stoljeća. Kip Milosrdne Gospe izrađen je 1626.

„Dakle, sad zamislite što je to, a po sredini crkve ima isto tako nekoliko grobova, to su više ovako bili od plemićkih obitelji, kako je u ono vrijeme bilo, a oni drugi su bili u zajedničku grobnicu pokopani, tako da je ta povijest naše crkve doista zanimljiva“, napomenula je s. Benedikta.

„Crkvu krasi Pieta – Majka Božja žalosna. Ta skulptura je isto vrijedna, ona je čak bila obnovljena u Splitu. S druge strane imate sliku Svetog Benedikta u kapeli Sv. Benedikta i Skolastike. A na glavnom oltaru, vidjeli ste, su Gabriel i Majka Božja u sceni Navještenja“, dodala je.

Devet koludrica…
Ovu koludrašku zajednicu čini devet sestara, a među njima je i sestra iz Benina. Za vrijeme našeg posjeta jedna se sestra oporavljala od operacije kuka, dok je jedna nepokretna. Sa svim ostalim, mahom nasmijanim, koludricama smo se susreli, a sa s. Benediktom, s. Danijelom Dropuljom – našom Bosankom, i s. Antonijom Badurinom smo se i ispričali.

S. Danijela je prava marljiva pčelica koja vrijedno zuji u samostanu i vrtu, hitra, uvijek nasmijana u hodu nam spominje kako joj je rođena sestra u sarajevskom Karmelu i prepričava zgode iz samostanskog života i susreta sa sestrom.

Dok nas zvuk malo pojačana televizora vodi do salona za goste, ondje susrećemo simpatičnu, sitnu s. Antoniju inače najstariju koludricu u Pagu, a koja je ondje s rođenom sestrom Bernardicom. Njihov brat je pok. šibenski biskup mons. Srećko Badurina, a u obitelji od 11-ero djece bila su još dva brata redovnika franjevca.

S. Antonija, svjesna kako joj sluh nije kao u mladim danima, radoznalo pita razna pitanja i šaljivo, ali s ozbiljnim izrazom lica, dobacuje duhovite doskočice. Na pitanje kada ćemo mi ući u samostan, odgovaramo „na Sv. Josipa“ (19. ožujka), a onda će na to: „E, a koje godine?!“

Čipka, bajka niti
Ono na što je ovaj samostan posebno ponosan jesu vrijedni predmeti umjetničkog obrta i likovne umjetnosti. Na prvom mjestu i slobodno možemo reći na pijedestalu je relikvijar Svetoga Trna (autentični) iz 1435. koji se nalazi u muzeju o kojemu će posebno biti govora.

I naravno, kraljica ručnog rada: Paška čipka, simbol otoka.

Izradom čipke u samostanu trenutno se bave dvije sestre koje, možemo slobodno reći, stvaraju remek-djela: s. Placida Sikirić i s. Gabrijela Perinović.

U Registru zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske Paška čipka se naziva remek-djelom kreativnog ljudskog genija te doslovno piše: „Paška čipka, nematerijalno kulturno dobro, svojom pojavom i ishodištem vezana je za Benediktinski samostan Sv. Margarite u Pagu.“ Samostan Sv. Margarite pri tome je jedan od najvažnijih čipkarskih čimbenika. Iz njegovih redova odlazile su redovnice i na Hvar te prenosile svoje vještine i znanje.

Čipka je jedinstveni rad vrijednih i vještih ruku žena grada Paga. Čipkarstvo je na čitavom mediteranskom prostoru vrlo staro, a u gradu Pagu zabilježena je njezina izrada već polovicom 15. st. za potrebe ženskog i crkvenog ruha.

Povijest također pamti vrijeme kada su Pažanke pozivane u Beč i na bečki dvor kod nadvojvotkinje Marije Jozefe, carice majke, kako bi pokazale kako nastaje paška čipka.

Važno je napomenuti kako je od 2009. paška čipka uvrštena na popis nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.

U želji održati tradiciju šivanja živom, koludrice su 2008. započele s organiziranim podučavanjem zainteresiranih Pažanki.

Benediktinke = radost
Privodeći kraju razgovor sa s. Benediktom – s kojom smo proveli najviše vremena tijekom boravka u samostanu i koja se uistinu trudila, uz sve svoje obveze (a uvjerili smo se kako ih je pregršt) biti nam na svaki mogući način na usluzi i s nama – zapravo smo uživali u jednoj zdravoj „ženskoj duhovnosti“ i poimanju života i stvarnosti iz perspektive ponajprije jedne žene, vjernice, zatim koludrice, a na sve to opatice. To je žena koja prije svega sluša kako bi čula i razumjela, a ne samo odgovorila. Ona je zajedno sa svojim susestrama dokaz kako samo onaj koji sluša i čuje Boga, može imati otvoreno uho, a onda i srce za brata čovjeka.

Pretresajući tako razne teme off the i on the record – spomenula nam je i svoj život u Australiji gdje je bila iznimno uspješna i odgovorna u svom poslu, roditelje, svoje hobije i ono u čemu je uživala, kao i to da joj ponekad nedostaje engleski jezik – u svemu tomu nemoguće je jednostavno ne vidjeti koliko ona živi svoj poziv, ali ne bilo kako, nego s radošću.

… A radost je i odlika vremena u komu se nalazimo: došašća. Kada bismo barem djelić benediktinske radosti i radosna življenja monaškog poziva uspjeli prenijeti na svijet, onda tvrdnja s. Benedikte, s kojom smo se nažalost morali složiti: „Ljubav se ohladila“, ne bi imala uporišta i ovaj svijet bio bi toplije mjesto. A ondje gdje je toplina, nema ni sukoba, ni mržnje, ni oholosti, ni ratova. I da, jesmo li vam rekli da molitva ima „anti-aging“ djelovanje?! Nismo?! – Zagledajte se onda u lica paških koludrica.