Piše: Josipa Prskalo

O župi već duži niz godina brine vlč. Anto Jelić koji je predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD). On nam je ispričao da se inicijativa za osnivanjem župe javila još prije rata jer je bilo govora utemeljenju i drugih župnih zajednica, primjerice na Ilidži ili Dobrinji.

Od podruma do dekreta

Kad je 1991. određeno da se u Sarajevskom dekanatu osnuje nova župa, prvim župnikom župe u izgradnji imenovan je mons. Luka Tunjić koji je stanovao u Ordinarijatu, dok je aktivno tražio mjesto za župni stan i crkvu.

On je zajedno s vjernicima koji su se okupljali slavio mise, a to zajedništvo nekoliko tisuća katolika produbilo se u posljednjem ratu od 1992. do 1995. kada se zbog nemogućnosti kretanja u opkoljenom gradu sveta misa održavala u podrumu nebodera.

U ratnim godinama, vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, imenovao je novoga župnika – vlč. Peru Iljkića, koji se tada brinuo za vjernike.

Gradnja u začecima

S gradnjom se započelo 1998.,  ali radilo se samo na kripti budući da tada još uvijek nije bilo dozvole. „Međutim, kada sam ja došao za župnika 2001., kada je rat već završio, na dozvolu sam čekao skoro sedam godina. Župa je dobila dozvolu za gradnju 2007. te je nakon 1936. i početka izgradnje crkve Sv. Josipa na Marijin dvoru bila prva crkva u Sarajevu koja se gradi s dozvolom. Crkva je, kao što vidite, posvećena Sv. Luki Evanđelisti – zaštitniku liječnika, slikara i intelektualaca. Zašto? Jer u našoj nadbiskupiji nije bilo nijedne župe njemu posvećene pa je nadbiskup odlučio posvetiti mu ovu“, rado je otkrio župnik.

Tko se sve okuplja u župi Sv. Luke?

„Ovdje je danas, jasno, dosta manje vjernika, nego li ih je prije bilo – neki su otišli u ratu, a neki u poraću, tako da ih sada imamo negdje oko 2 200. Sprovoda ima najviše i to, otkada sam ja župnik, godišnje u rasponu od 20 do 95. Glede krštenja njih ima jako malo, od 7 pa do 20 godišnje, ali se nadam da će ih biti više... Prvopričesnika i krizmanika također nekada ima manje, nekad više – ovisno kako koje godine“, kazao nam je vlč. Jelić.

U župi se nedjeljne mise slave u 9:00 i 11:00 h, a radnim danom u 18:00 h. Također, jedna skupina vjernika se u župnoj dvorani jednom mjesečno sastaje na molitvu. „Odaziv na svete mise ovisi o vremenskim prilikama, ali nedjeljom je znatno više vjernika – oko 200, negoli radnim danom. Imamo i župni zbor koji nedjeljom animira misno slavlje i ministrante. Ranije sam imao župne vikare, sada nemam“, ispričao je župnik župe na čijem teritoriju se nalazi i Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II.

Glede samog sastava vjernika – uglavnom su to starije osobe, i kao u većini bh. župa – mladih je sve manje.

Čija je to sramota?!

Ono što, nažalost, treba istaknuti jest da je, otkako se crkva počela graditi pa do prošle godine, zabilježeno 17 napada – ili na crkvu ili župni stan. „Bilo da su porazbijani prozori na crkvi ili na župnom stanu ili pak, dok se gradila sama župna kuća – kada svećenik još nije rezidirao ovdje, provaljeno je te su otuđeni svi radijatori i sve što se moglo pokupiti. Mi uvijek prijavimo, policija dođe, sve 'snimi', uradi što je potrebno, no mi nikada nismo dobili ni novčića odštete za to zlo koje je učinjeno. Iz Uprave nam jave kako za to nema pravoga rješenja te kako oni nisu odgovorni za to. Prije nekoliko mjeseci dobili smo i imena i prezimena zadnjih počinitelja, no ništa konkretno nije učinjeno, ostaje nam jedino da tužimo, ali znamo da ni od toga nema ništa. Evo sada, ima jedno godina dana, kako nije bilo nikakvih incidenata, ali u posljednjem napadu stradali su prozori kuće i crkve, i to su počinitelji preskočili ogradu. Međutim, nas nema tko čuvati i paziti pa smo bili nabavili nekoliko pasa čuvara te je još uvijek jedan s nama – Leni“, ispričao je župnik Anto.

Vice iz „butige“

Kada smo tek stigli, u dvorištu nas je dočekao, domar Vice Barbić, inače rođeni Kiseljačanin, koji je u Sarajevo došao 1960-ih u školu te je ovdje i ostao. „Živim u stanu blizu crkve i ovdje u župi radim već nekih 10-ak godina s kraćim prekidima. Naša je župa prilično velika, ali u odnosu na to slab je broj onih koji dolaze na misu. Da nam svi dolaze u crkvu, ona bi bila premala. Također, odlaze nam najviše mladi, ali i stari koji za svojom djecom idu. To se najbolje primijeti u našoj 'butigi', kako mi to kažemo, gdje prodajem tisak i svijeće – prije 10-ak godina čini mi se da smo bolje živjeli, nego sada te da nas je više bilo – više je narod uzimao i tiska i svijeća, međutim sad je sve to utanjilo“, otkrio nam je Barbić, čijeg smo sina također upoznali.

Ne žale za crkvu

Kao „poručeni“ stigli su i supružnici Kata i Ivan Trtanj, za koje je rado i ponosno Vice, koji nas je upoznao, istaknuo kako su najveći darovatelji crkve. Ivan, koji je već četvrti mandat pastoralni vijećnik, sjeća se svih faza koje je župa prošla, dok mu je posebno ostao u sjećanju kamen temeljac crkve kojega je Sv. Ivan Pavao II. blagoslovio, a kojega je on imao, kako kaže, čast čuvati 24 sata.

Ivanova supruga Kata, koja je rado s nama prošetala po crkvi pokazujući nam neke pojedinosti, kuma je crkvenog zvona te je prva zazvonila kada je ono postavljeno. Prisjetila se ponovno sa suzama u očima da je u tom trenutku i zaplakala. Njih dvoje su, uz zvono darovali i jedan od vitraja – onaj posvećen Sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, budući da su ga darovali u Godini milosrđa te još niz drugih vrijednih stvari.

Zanimljivo je dodati da su svi vitraji, koji su inače djelo Ante Mamuše, posvećeni „domaćim svecima“ – tako je tu, uz Sv. Leopoloda, Bl. Ivan Merz, Sv. Majka Terezija, Sv. Nikola Tavelić, Sv. Marko Križevčanin, ali i posebno blizak svetac bh. narodu – iako nije s naših prostora, ali je po narodnosti Slaven, kako ističe Ivan, Sv. Ivan Pavao II.

Mi se nadamo da će ova mlada crkva što prije, uz pomoć ljudi dobre volje, zasjati u punom sjaju te kako će, iz godine u godinu, broj krštenja polako stizati, a onda uz dobru vjeru, čvrstu nadu i zagovor patrona, Sv. Luke i prestići broj sprovoda.