Olimpijski muzej u Sarajevu

Put jednog muzeja


U Sarajevu i oko Sarajeva još su žive uspomene na 1984. koju su obilježile Zimske olimpijske igre (ZOI). Ipak, najsjajnija uspomena - koja ponovno od listopada 2020. sija starim sjajem - jest u Petrakijinoj ulici, a to je Olimpijski muzej u impozantnoj Mandića vili.

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Riječ je zapravo o obiteljskoj vili građenoj 1903. za sarajevskog odvjetnika Nikolu Mandića, prema projektu češkog arhitekta Karla Paržika.

Impozantna Mandića vila
Podignuta je na samom rubu padine s lijepim pogledom na grad, a rađena je po ugledu na dvorove i palače aristokracije. Nizom stuba spojena je s Markalama i središtem Sarajeva. Iza nje proviruje impresivni toranj vile Heinricha Reitera, koju je također projektirao Paržik istodobno kada je građena i Mandića vila. Ovaj, zapravo, dvorac u malom, bogatstvom ukrasa alpsko-folklornih stilskih elemenata i njemačke gotike te svojom muzejskom postavkom plijenio je pozornost posjetitelja sve do tragičnog nadnevka 27. travnja 1992. kada je, početkom rata u Sarajevu, kao jedna od prvih kulturnih institucija, pored Orijentalnog instituta i Nacionalne knjižnice, tadašnji Olimpijski muzej granatiran i uništen.

Na ponos svih
No, vratimo se na nešto pozitivnije nadnevke poput razdoblja od 8. do 19. veljače 1984. kada je Sarajevo, slobodno možemo reći, bilo središte svijeta i vjerujemo kako se mnogi te zime prisjećaju s osobitim ponosom. Među njima je zasigurno i jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika Edin Numakadić koji je dugo obnašao funkciju direktora Olimpijskog muzeja.

Gosp. Numakadića, koji je inače 37 godina radio na ovom poslu – točnije od 1983. uposlen je u sektoru za kulturu Organizacijskog komiteta ZOI-ja, a 1991. imenovan je direktorom muzeja, upitali smo kako se to dogodilo da baš Sarajevo bude odabrano za olimpijski grad, da se u njemu održi XIV. zimska olimpijada… „To je bilo negdje 1970-ih. Jedna skupina sportskih radnika Sarajeva pokrenula je inicijativu i tu je bio, koliko sam ja informiran, prof. Zečević – jedan od najaktivnijih. Tako je napravljena kandidatura, bijaše 1979. na sesiji Međunarodnog olimpijskog komiteta u Ateni, Sarajevo dobilo ispred Čápora, Göteborga… Zimske olimpijske igre. To je bio veliki događaj i velika radost“, prisjetio se sarajevski umjetnik.

Od njega smo tako saznali kako je jedna od obveza olimpijskih gradova – a Sarajevo je jedan od njih, da pored toga imaju i olimpijski muzej, odnosno olimpijsku akademiju – kao jednu vrstu otvorenog sveučilišta. „Pošto smo mi jedini olimpijski grad u regiji, a u isto vrijeme ovo je i jedini sportski muzej u državi Bosni i Hercegovini – ta ideja za stvaranje muzeja bila je, čini mi se, vrlo svrhovita“, primijetio je Numakadić koji je prije četiri i pol godine otišao u mirovinu i onda honorarno – da bi završili zgradu i rekonstrukciju – radio ove zadnje godine. Sada, kako kaže, više ne radi, ali rado ode i pomaže što god može.

Ondašnji muzej svečano je otvoren na sami dan otvaranja XIV. zimskih olimpijskih igara 8. veljače 1984., u nazočnosti brojnih gostiju i predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha, španjolskog sportskog djelatnika. Osnova njegova koncepta, po uzoru na Međunarodni olimpijski muzej u švicarskoj Lausanni, bila je sinteza sporta i umjetnosti. Vođen tom idejom, afirmirajući univerzalne vrijednosti olimpijskog duha i umjetnosti, sarajevski Olimpijski muzej je od 1984. do 1992. realizirao više od 300 tematskih programa.

„Ja sam proveo gore najljepših 10 godina – od 1983. do 1992. Mi smo organizirali izložbe Meštrovića, Stupice, Branka Ružića, Berbera, Misimovića… Vežu me divne uspomene za to razdoblje. To je razlog, u nekom civilizacijskom, kulturnom smislu, da je trebalo sačuvati jednu takvu instituciju – jednu od najljepših zgrada u Sarajevu“, kazao je pomalo sjetno umjetnik Numakadić.

U tom razdoblju bilo je oko 1 100 izložaka u fundusu – a činile su ga umjetnička i sportska zbirka. Među njima su olimpijske medalje, skije Jure Franka, mapa grafika s djelima Henryja Moorea, Andyja Warhola, Michelangela Pistoletta, kostimi s otvaranja, fenjer u kojemu je donesen olimpijski plamen, baklja…

Stradao među prvima
Ipak, stigla je i nesretna 1992. Kako smo spomenuli, među prvim kulturnim građevinama stradala je i ova uspomena na Olimpijadu 1984. Sjećanje na to razdoblje evocirao je i gosp. Edin. „Kada sam imenovan direktorom, to je bio početak 1991. koja je bila vrlo turbulentna – da tako kažem – pred sami rat. Izvršni komitet je mene imenovao za direktora, i s osam kolega u muzeju mi smo počeli normalno raditi, ali pod velikim pritiskom iščekujući što će se dogoditi, a ondje su se nalazile vrijedne stvari kao što je numizmatička kolekcija od 250 zlatnika obitelji Hasagić. Ja sam imao velike brige kako da to sve funkcionira normalno i negdje u ožujku 1991., s kolegama iz muzeja, odlučio sam ipak da u tom razdoblju muzej okrečimo. U pripremi za krečenje snio sam u podrum kafića Primat sve važne izloške i te zlatnike. To krečenje zapravo je spasilo sve ove izloške koji su danas u muzeju. Sjećam se, 27. travnja 1992. bio je policijski sat, negdje u 10 navečer javili su mi telefonom da se granatira – tu moram spomenuti ljude iz Mjesne zajednice Mejtaš koji su puno pomogli u evakuaciji jedne kolekcije slika; zatim gradonačelnika Kreševljakovića, Enesa Terzića, Civilnu zaštitu grada i brojne druge“, podsjetio je gosp. Edin.

Vila je tako granatirana i zapaljena te je u razdoblju između 1992. i 1998. zdanje bez krova bilo izloženo propadanju. Izlošci su prvo, pod granatama i snajperima, prebačeni u Bosanski kulturni centar, a poslije toga u Zetru. Taman kad se mislilo da je sve sigurno, i Zetra je granatirana i zapaljena – no srećom – izlošci su bili u podrumu, tako da su sačuvani.

„To je bilo turbulentno vrijeme, ali želio bih posebno naglasiti da je Olimpijski komitet (OK) BiH (koji je osnovan 1992., a prije toga je ZOI bio zadužen za Olimpijski muzej) preuzimanjem muzeja 2004. jako doprinio njegovoj rekonstrukciji. Treba konstatirati i zahvaliti na doprinosu OK-u u čijim je prostorijama – Olimpijskoj dvorani Juan Antonio Samaranch, tj. Zetri muzej bio 17 godina smješten prije vraćanja u Petrakijinu, ondje je zapravo u prigodi 20. godišnjice Olimpijade ponovno otvoren“, podsjetio je Numakadić.

… ponovno u Petrakijinoj
Zanimalo nas je i koliko je zapravo trajala rekonstrukcija, na što nam je Numakadić uz osmijeh odvratio: „Puno – 27 godina… Od momenta kad je granatiran mi smo krenuli u rekonstrukciju koja je trajala zbog određenih okolnosti, poslijeratnog vremena, prioriteta… Tako da je fazu po fazu rekonstruiran. Ono što nam je falilo od izložaka – nadoknadili smo: umjetnici su za umjetničku kolekciju izložaka koji su bili oštećeni darovali nove, a mi smo ih i darovanjem brojnih donatora i kupovinom nadomjestili, tako da muzej sada ima i više nekih stvari nego što je imao prije“, kazao je dugogodišnji direktor Olimpijskog muzeja.

Posebno emotivno za njega bilo je u listopadu 2020. kada je u Petrakijinoj ulici, u matičnoj kući, muzej ponovno otvoren. Tom prigodom došao je i princ Albert II. od Monaka koji je bio službeni predstavnik Međunarodnog olimpijskog odbora i predsjednika Thomasa Bacha, te od tada muzej službeno djeluje: otvoren je za sve posjetitelje, turiste – kojih je naravno nešto manje u ovom razdoblju, ali barem za nas domaće.

„Mislim da je važno istaknuti – u viktoriji (pobjedi) Sarajeva – Olimpijske igre predstavljaju iznimno pozitivan događaj u nizu brojnih tragičnih događaja… To je razlog zašto treba – za djecu, za budućnost – njegovati tu uspomenu“, posebno je naglasio sarajevski umjetnik.

Novi sjaj staroga kova
Razgovor o muzeju nastavili smo s arhitekticom, aktualnom direktoricom Javne ustanove Gradski muzeji Sarajevo, pod koju potpada i Olimpijski muzej – dr. Senkom Ibrišimbegović koja nas je u prostorijama novootvorenog muzeja dočekala s devetomjesečnim sinom Isakom.

Po dolasku, kako ispred, tako i unutar muzeja vidi se da se na sve mislilo, te kako se obnavljanju ove bogate riznice uspomena pristupilo s ljubavlju. Fasada odiše novom energijom obnovljenih boja koje su pamtile rane granatiranja. Poseban doživljaj predstavlja bogato, masivno stubište koje s obiju strana rese ženske skulpture iznad kojih je balkon, a s desne strane je i toranj. Iznad balkona najprije je rimskim brojevima ispisana godina gradnje - MCMIII., a ispod krovišta je trodimenzionalni prikaz nekoliko figura, dok od boja dominiraju tamnija boja cigle, svijetlo-žuta i bijela. Svaki prozor ukrašava i neka figura i lijepo izvedeni bijeli okviri. I dok vanjština arhitektonski odiše poviješću, unutrašnjost je iznimno moderna. Riječ je o dvokatnom muzejskom prostoru otvorenog koncepta povezanim stubištem s dosta svjetla. Središte stubišta ispunjavaju viseći olimpijski krugovi, a prostor je pomno osmišljen tako da svaki izložak ima dovoljno mjesta te, naravno, popratni tekst.

Koncepcija muzeja je ta da se predstavi i povijest igara, potom kako su one izgledale u Sarajevu, kako se urbanistički – kada je dobivena kandidatura – Sarajevo gradilo; same videoprezentacije otvaranja igara… Tu su i neki izlošci o sportovima koji su prezentirani – budući da je riječ o Zimskim olimpijskim igrama: skije, štapovi, skafanderi; kaput J. A. Samarancha kojeg je koristio tijekom igara te darovao Sarajevu.

Nezaobilazan je plavi restaurirani originalni bob s igara, simbolično postavljen na isječak bob staze. Tu su i skafanderi koji su bili dio ceremonije otvaranja; trenirke sportaša, posteri Vučka i neke publikacije koje su bile izdavane u tom razdoblju, te poznati plakati i ilustracije Ismara Mujezinovića koje je radio za sve sportove s Olimpijade. Na katu su, pak, među ostalim, medalje, poštanske marke – i sve ono što je pratilo to razdoblje u cijeloj državi.

„Na katu, isto kao što je Ismar Mujezinović napravio ilustracije za Olimpijadu, može se vidjeti, što je meni zanimljivo, ta posebna jedna kolekcija – grafika – koju su poznati suvremeni svjetski umjetnici radili za Olimpijadu i darovali Sarajevu. Sada razmišljamo da ih reproduciramo i prodajemo kao postere. Nalazi se i nekoliko touchscreenova s raznim prezentacijama o povijesti muzeja.

Ondje je i kutak EYOF-a (Europski olimpijski festival mladih) jer je to kao Olimpijada za mlade, pa je i to uklopljeno ovdje.

Također, tu su i umjetnički radovi koje su na poziv Numakadića umjetnici radili kao dar Olimpijskom muzeju“, kazala nam je arhitektica Ibrišimbegović.

O arhitektonskoj vrijednosti
Ona nam je otkrila da se Mandića vila vodi kao kulturno-povijesno naslijeđe koje čuva blago i sjećanje na taj poseban trenutak za cijelu tada državu Jugoslaviju, odnosno grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. „Mislim da je zanimljiva i jer je na posebnoj lokaciji u samom gradu – osunčana je po cijeli dan, ima pogled djelomično na olimpijske planine, tako da ima tu simboliku nekog života i pozitivna duha. Njezin arhitektonski koncept u ovom muzejskom postavu malo je promijenjen – jer je tada bila korištena kao obiteljska kuća. Imala je dva ulaza – jedan reprezentativni glavni s južne strane, koji ima dvorište i predvorje, i to naglašeno stubište, a postoji i jedan bočni ulaz sa sjeverne strane – to je vjerojatno tad bio ulaz za poslugu ili neke uslužne radnje… Ona se nalazi upravo na ovom potezu, u Petrakijinoj ulici koja ima karakterističan prilaz stubištem za Sarajevo koje je u brdovitom nekom segmentu izgrađeno, tako da je ta sama prilazna sekvenca ovoj vili lijepa zato što ju se može doživljavati u tijeku samog dolaska.

Ona po tim svojim karakteristikama ima tu kupolu koja u sad ovom trenutnom prostoru nema neku funkcionalnu ulogu, više je dekorativna te su gore prostorije uredskog sadržaja“, dočarala nam je dr. Ibrišimbegović arhitektonski značaj ovoga zdanja.

Za nas i one poslije nas
Od dr. Senke, koja je doktorat posvetila upravo muzejima, saznali smo kako je većinu sredstava za obnovu izdvojila gradska uprava. „Po dolasku Abudalaha Skake za gradonačelnika Sarajeva intenzivirala se rekonstrukcija i obnova muzeja. Koliko sam ja shvatila, on kada je došao, odredio je da se bavi projektima – znate da često kritiziraju kako gradonačelnik ne bi trebao biti projektni menadžer, nego se više baviti nekim protokolarnim poslovima, ali eto, on je odabrao posvetiti se nekim projektima koji su bili darovani gradu. Tako je poslije Trebevićke žičare došao na red i ovaj muzej. Projekt obnove vodila je tvrtka Urbing koja je radila i projekt obnove Vijećnice. Ono što ja smatram uspjehom i što je velika stvar jest i simbolika toga da se ova zgrada napokon obnovila“, poručila je naša sugovornica podijelivši s nama susretljivo pregršt zanimljivih informacija, a sve to s malenim Isakom u naručju, koji je pomno pratio naš razgovor, a koji je i, vjerujemo, za sad najmlađi posjetitelj ovoga muzeja.

Neka za Isaka, njegove vršnjake i sve one koji će i poslije doći Olimpijski muzej čuva uspomenu na iznimno pozitivan događaj – u ne tako pozitivnim vremenima ropstva ljudskoga duha. Svima nam je dosta tragedije i tame, neka oni koji dolaze pamte svjetlo. Isto ono koje obasjava i ovaj spomenik vremena kada je Sarajevo bilo središte svijeta.