Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Premda se nalazi u kraju koji je, prema uvriježenu mišljenju, ime dobio po suši koja je bila njegovo temeljno obilježje tijekom povijesti, Vir je nazvan po virovima kojih je ranije bilo mnogo, a koji se i danas jave poslije jake kiše.

Iako su pronađeni tragovi života još iz rimskog doba, prvi pisani spomen ovoga mjesta u općini Posušje je iz 1585. gdje se u turskom popisu navodi kao mezra – selo koje tek treba postati ili koje je nekoć postojalo. Okupljeno oko svoje crkve to je i postalo 27. travnja 1871. kada je župu utemeljio tadašnji hercegovački biskupski vikar fra Anđeo Kraljević na zahtjev puka i svećenika, a odvajanjem od matične župe Posušje.

Od tada neprekidno i u istom ruhu stoji njegova crkva koja dominira prostorom. Službovali su u njoj prvo franjevci, a kasnije je od 1910. povjerena dijecezanskom kleru. U središtu je mjesta i na uzvisini, kao da budno motri svoj narod. Kako stižemo iz još prohladnog Sarajeva, očekujemo toplinu hercegovačkog sunca, ali dočekuje nas bura. Jer, ovdje su jake i zime i ljeta, ali i ljudi. A, ima ih…

Dobrodošlicu nam izriče 10-ak župljana predvođenih župnikom don Ivicom Borasom koji je u Viru na službi od kolovoza 2021. „Ovdje je duboko uvjerenje da su Adam i Eva živjeli u Viru prije grijeha“, objašnjava šaljivo župnik ističući time prirodne ljepote ovoga kraja. Možda je ipak Vir još i ljepši kad je jaka ljubav njegovih mještana, posebice mladih.

„Vir je lijepo mjesto. Nema prometa vele, svaki dan možeš biti vanka, nikome ne smetaš. Igramo što nam se da i što stignemo. Zabavljamo se, družimo, i nismo toliko na mobitelima“, pričaju nam Ivan Janjić, Ivan Jukić i David Stipić, „aktivisti“, kako ih je oslovio župnik, jer sređuju oko i unutar crkve sve što treba, a za blagdane naročito.

Dvojica Ivana i David pohađaju drugi razred Elektrotehničke škole u Posušju, a na pitanje kakvi su im planovi za budućnost, jednoglasno odgovaraju: „Mi ostajemo ovdje.“

„Posao naći i ostati ovdje. Zato što konkretno za našu struku ima posla u blizini, a ovdje je lijepo živjeti. To je jednostavno ljubav prema rodnom kraju. Mislimo da i druge djelatnosti mogu opstati“, pričaju ovi mladići koji su bili ministranti do svete potvrde, a danas drukčije ali i dalje potpuno služe u župnoj zajednici. Ističu također kako su okupljeni i u NK-u Vir. „David i ja smo najveći navijači tog kluba“, dodaje župnik koji, kako saznajemo od sugovornika, izrazito podržava taj amaterski klub na razini županijske lige, čije je postojanje obnovljeno 2023. nakon obustave rada 2013.

^{Don Ivica je na službi u župi od kolovoza 2021.}

Osim „aktivista“, don Ivica ima i snagu ministranata – njih 40 raspoređenih u četiri skupine. Upoznajemo četvero njih: Luciju Budimir, Ivu Mikulić, Antoniju Tolo i Mateja Jukića, učenike devetog razreda Osnovne škole Franice Dall'era u Viru, a koji ministriraju od primanja sv. pričesti. Oni nam pričaju kako je rijetkost da postoje mladi, a da nisu na neki način uključeni u crkvi. „Svi su tu. U srednju planiramo u Posušje, ali i dalje ostajemo ovdje“, pričaju ministranti, angažirani i u Misijskoj sekciji u kojoj, praveći različite aranžmane i krunice, pomažu misijama, a posebice tijekom došašća i korizme.

„Redovito su u svim mogućim akcijama, samo ih treba zovnuti. Podržavaju i pobožnosti, tako su svakoga petka na pobožnosti križnog puta“, ponosno ističe župnik koji snagu ove župne zajednice vidi u djeci i mladima te ih i rado okuplja u crkvi.

U tome mu pomaže vjeroučiteljica Dragica Mikulić koja je zaposlena u osnovnoj školi, a predaje i župni vjeronauk za sve uzraste. Don Ivica nam otkriva kako je Dragica inicijatorica Misijske sekcije, ali ona skromno objašnjava da su djeca pokretači jer su izrazili želju nešto raditi u župi, te se do ideje o Misijskoj sekciji došlo zajednički. 

„Dragica je voditeljica svih pobožnosti u župi; svibanjske, listopadske…. Čak i pobožnosti koje nisu uobičajene, ona ih organizira, poput velike devetnice Sv. Josipu“, objašnjava župnik kako vjernici prakticiraju bogatu duhovnost.

„Predvodim krunicu i to mi je čast, pristupe i mladi. Oko 65 djece pohađa ovdje osnovnu školu. Ali, kvalitetne djece. Sudjeluju na raznim natjecanjima i uspješna su. Većina ih je uključena u crkvene aktivnosti, možda maleni još nisu, ali i oni dođu kasnije“, priča ova župljanka koja je uz rad s mladima i ministrantima, aktivna i u župnom zboru i Caritasu.

Naša nam sugovornica zatim pripovijeda kako je ovdje narod oduvijek okrenut Crkvi. „Drži do vjere, Crkve i svećenika. To cijenimo“, veli te ne propušta priliku istaknuti kako je sada trend odlaska u Hrvatsku i Njemačku stao te kako ima mladih koji ovdje grade život. 

„Trenutno se u Viru gradi sedam novih kuća“, dodaje župnik prisjećajući se kako je „prijašnjih godina bilo odlazaka, a već sad postoji trend povrataka, najčešće uz izjave kako ne žele svoju djecu odgajati 'tamo', u 'tim tamo' uvjetima.“

To potvrđuje Josipa Budimir, članica Župnog ekonomskog vijeća naglašavajući kako su brojni iz njezine generacije ostali u rodnom kraju. „Vide perspektivu, bore se, trude se. Preuzeli su mjesnu zajednicu, ta moja generacija i mnogo toga rade. U smislu da nam bude bolje, stvarno poduzimaju neke dobre korake“, priča magistrica pedagogije koja trenutačno radi u kafiću. „Iz moje obitelji, mama i sestra su u Njemačkoj, a i braća su bila i tata. Silom prilika oni su se vratili, tako da smo nas troje sad tu. Mene ne privlači odlazak negdje, eventualno ovdje negdje blizu. Mislim da onaj tko radi i tko se trudi, može ovdje živjeti normalno. Nije sve u novcu. Većina ljudi ide upravo zbog toga vani, a gubiš puno više. Novac ne može nadomjestiti neke stvari“, pripovijeda Josipa, a Dragica veli kako „možeš biti materijalno bogat, ali ne i duhovno“.

^{Dragica je vjeroučiteljica u osnovnoj školi, a vodi i župni vjeronauk}

Jedna od onih koja prepoznaje ljepotu rodnog kraja i kroz nju se nadahnjuje je Jelena Protrka, maturantica Opće gimnazije u Posušju i pjesnikinja koja je u studenom 2023. objavila svoju prvu zbirku pjesama Nebo i Zemlja. „Počela sam pisati u rujnu 2021. jer mi je to bila duhovno izazovna, teška godina, ali Gospodin je tada u tu tamu poslao svjetlo koje je poezija. I za dvije godine prikupilo se 65 pjesama. Najčešće teme o kojima sam pisala i o kojima pišem su duhovnost, domoljublje, pejzažna tematika i misaona. Pejzažna zato što živim u Viru, lijepoj Hercegovini i kad iziđem ispred kuće, cijeli krajolik u meni budi inspiraciju. Kad se prikupio broj pjesama, to je pročitao župnik don Ivica, onda sam na njegov poticaj krenula u pripremu izdavanja knjige“, priča Jelena objašnjavajući kako joj je pomogao i nekadašnji župnik don Ilija Drmić, danas na službi u Rašeljkama, a koji je s virskom književnicom Miljenkom Koštro i novinarkom Ivanom Markić, recenzent knjige, do sada predstavljene u kinodvorani u Posušju i u mjesnoj školi.

„Odgojena sam u vjeri, ali se 2021. probudila jača iskra, ta duhovnost je jedna neprekidna nit koja mene veže s nebom. Pritom, rijetko razdvajam duhovnost i domoljublje, mislim da je to iznimno bitno ovdje za naš narod. Motiv je moj odnos s Isusom, ali možda najviše duhovnost u ovome kraju, kako je narod ovdje opstao, kad je bilo najteže, ta ih je duhovnost držala. Ono što su meni moji predci prenijeli, taj plamen vjere prenijeti dalje. To prenosim i u svoje pjesme“, kaže ova mlada pjesnikinja koja želi studirati logopediju u Mostaru, ali ističe kako nije prestala pisati poeziju te se nada da će biti još knjiga. Daljnji joj je cilj ostati živjeti u Hercegovini, a nada se „što bliže Viru“.

Zato se i župa trudi narod koji ostaje ili se vraća dobro duhovno voditi. Župnik nam priča kako imaju brojne projekte na umu, a neki su već na početku realizacije. 

„Tri projekta su na razmatranju. Za prvi je sve spremno, a to je župna dvorana koja će biti između ureda i Gospine špilje. Na tome intenzivno radimo. 

S obzirom da imamo prirodu iz raja zemaljskog, od šume do polja, plan je napraviti tematski vrt s vanjskim križnim putem koga već imamo, ali je malo zapušten.

Treći plan će doći malo kasnije, ali ga je moguće realizirati. Naime, staru zgradu nekadašnje škole koja se nalazi u blizini župne kuće već smo otkupili, preostaje još zemljište i tu ćemo napraviti starački dom. Poticaj je dao jedan župljanin koji je sam živio i jako se razbolio, jedva smo našli dom za njega da ga se negdje primi. Danas je to u Hercegovini prevelika potreba. A ovaj prostor je ruglo, i stoji tako neiskorišten, šteta da propada“, objašnjava don Ivica ističući kako mu u tome pomaže ekonomsko vijeće koje uvijek ima planove i potiče na gradnju.

A i župljani se uvijek odazovu. „Sve je ovdje dar. Kad se nešto radi, netko se zavjetuje“, veli don Ivica pojašnjavajući kako narod „pati za svojom zemljom“. „'Jedva čekam da se vratim, jedva čekam', tako pričaju. I stariji su tako pričali, ali život te ponese, zarobi te tamo s financijama… Međutim, vidim da je želja za povratkom snažna, pogotovo zbog situacije u Europi, gdje se gotovo ne osjećaš sigurno vani, a ovdje možeš šetati koliko hoćeš. Tako da se ljeti crkva 'podupla' jer narod strašno voli doći. Oni svi dolaze ovdje da se malo odmore“, kaže s osmijehom dodajući „mi ne lažemo da je ovdje fino“.

Tako proslava patrona 24. travnja okupi brojne vjernike, kao i proslava supatrona Gospe Lurdske, 11. veljače. A, iako je manje vjernika tijekom godine, „dobro se drže“, ističe don Ivica dodajući kako je općenito oko 300 obitelji, što je oko 1 100 vjernika o kojima duhovno skrbi, osim u župnoj crkvi, i u filijalnim: Sv. Ante u Zavelimu i Sv. Petra u Podbili koje su uz samu granicu s Hrvatskom. Jedino, kako ističe, gdje manjka jest polje duhovih zvanja jer od 12 svećenika, koliko ih je župa iznjedrila, samo je jedan među živima – don Ante Đerek koji je u Mostaru u domu, a od 11 redovnica pet je živućih, među kojima je s. Valerija Kovač, profesorica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. „O tome stalno s oltara govorim. Ja pozivam, pokušavam“, veli, „ali to je Božje“.

„Unatoč tomu, ovdje je stvarno jako izražena vjera i odanost crkvi, vjerojatno zbog tog graničnog života, tako da su ovdje osjetljivi na crkvu i na nacionalno“, kaže za kraj zaključujući kako „ovdje nije teško biti svećenik, Bogu hvala“.