Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Sve oči svijeta (ponovno, nakon 2013.) bile su usmjerene na jedan (mobilni) dimnjak. Dimnjak koji svojim bijelim dimom (ovaj put u 18:07 h) kaže „Habemus Papam“ i prije nego to izgovori kardinal protođakon – odnosno najviši član reda kardinala đakona. Ove godine ta čast, sa središnjeg balkona bazilike Sv. Petra – kojoj je Sikstina s desna, pripala je ponovno Francuzu, kard. Dominiqueu Mambertiu koji je na čelu Vrhovnog suda Crkve – Apostolske signature. On je tog 8. svibnja nešto poslije 19:00 h obznanio „gradu i svijetu“ kako je novi poglavar Katoličke Crkve Amerikanac, kardinal Robert Francis Prevost, O.S.A.

Rapsodija umjetnosti i umjetnika
A kada se vratimo dimnjaku, on je zapravo „pridruženi“ član drevnog zdanja Sikstinske kapele koja je prvi put 1492. bila domaćinom konklave.

No, kada je njezina priča zapravo počela?! Izgrađena je između 1473. i 1481. za pontifikata Siksta IV. po kojemu je i dobila ime, a prema nacrtima arhitekta Giovannija de’ Dolcija.

Cappella Sistina papinska je kapela u sastavu Vatikanske palače u Rimu te služi za biranje novog pape budući da se u njoj održava konklava.

Nadaleko je poznata po renesansnim Michelangelovim freskama.

Riječ je o izvana jednostavnom zdanju, dugom 40,9 m, širokom 13,4 m te u visinu uzdignutom 20,7 m, rađenom od opeke, sa šest lučnih prozora na svakom od dva glavna (ili bočna) zida i bačvastim svodom.

Koliko god je vanjski dio kapele neukrašen, toliko su njezini unutarnji zidovi i strop prava remek-djela mnogih firentinskih renesansnih majstora. Također, njezina sakristija naziva se Soba suza. Novi se papa nakon izbora i prihvaćanja povlači ondje. Ona se tako zove jer Petrov nasljednik, preplavljen velikom radošću, no i velikim teretom koga nosi nova služba, nerijetko ondje zaplače prije nego se predstavi svijetu.

Freske na bočnim zidovima kapele oslikane su 1481. i 1482. Na sjevernom zidu nalazi se šest fresaka koje prikazuju događaje iz Kristova života kako su ih naslikali Perugino, Pinturicchio, Sandro Botticelli, Domenico Ghirlandaio i Cosimo Rosselli.

Na južnom pak zidu može se vidjeti još šest fresaka koje prikazuju događaje iz Mojsijeva života, od Perugina, Pinturicchija, Botticellija, Domenica i Benedetta Ghirlandaija, Rossellija, Luce Signorellija i Bartolomea della Gatta. Na stropnom pristaništu Matteo d'Amelia naslikao je zvjezdano nebo.

Između prozora nalaze se 24 portreta papa, djela različitih slikara.

Također, u razdoblju 1481. i 1482. nastajala su i djela u mramoru: paravan, korske klupe (gdje su pjevači zauzeli svoja mjesta) i papinski grb nad ulaznim vratima.

Siksto IV. posvetio je ovu (tada) novu kapelu Gospi od Uznesenja, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza 1483.

Za velike svečane prigode najniži dijelovi bočnih zidova bili su prekriveni nizom tapiserija koje su prikazivale događaje iz evanđelja i Djela apostolskih. Dizajnirao ih je Raphael te tkao od 1515. do 1519. u Bruxellesu.

Michelangelovo najveće „platno“
Julije II. (della Rovere;pontifeks od 1503. do 1513.), inače nećak Siksta IV., odlučio je djelomično izmijeniti dekoraciju, povjerivši 1508. posao Michelangelu Buonarrotiju koji je oslikao strop i, na gornjem dijelu zidova, lunete. Posao je završen u listopadu 1512., a na blagdan Svih svetih (1. studenoga) papa Julije II. otvorio je Sikstinsku kapelu svečanom misom.

Tako su najvažnija umjetnička djela u kapeli upravo Michelangelove freske na stropu i na zapadnom zidu iza oltara. Stropne freske, zajednički poznate kao Sikstinski strop, ovaj talijanski virtuoz naslikao je od 1508. do 1512.

Fresku Posljednjeg suda – jedno od najznačajnijih umjetničkih ostvarenja renesanse – koja resi zapadni zid (iza oltara) naslikao je za papu Pavla III. od 1534. do 1541.

Ove dvije velebne freske spadaju među najveća dostignuća zapadnog slikarstva. Desetogodišnje čišćenje i restauracija Sikstinskog stropa dovršena je 1989. te je tako uklonjena višestoljetna nakupina prljavštine, dima i laka. Čišćenje i restauracija Posljednjeg suda završena je 1994.

Oltarni prostor zatvara renesansna mramorna pregrada koju je izradio Mino da Fiesole.

„Freske o kojima ovdje razmišljamo uvode nas u svijet sadržaja Objave. Istine naše vjere ovdje nam govore sa svih strana. Od njih je ljudski genij crpio svoje nadahnuće poduzimajući da ih obuče u oblike neusporedive ljepote“, ovim je riječima izrečenim u propovijedi za vrijeme svete mise slavljene 8. travnja 1994., povodom završetka obnove Posljednjeg suda, papa Ivan Pavao II. želio istaknuti svetost mjesta u kome slike, poput knjige slika, služe da se istine izražene u Svetom pismu učine razumljivijima.

Što znače freske Sikstinske kapele?
Njemački pisac Goethe jednom je napisao: „Bez viđenja Sikstinske kapele, ne može se steći vrijedna ideja o tomu što je čovječanstvo sposobno postići.“ I tako je bio u pravu. Ova soba, jedan od najpoznatijih umjetničkih prostora na svijetu, predstavlja uzvišeno estetsko iskustvo i vrhunac je svakog obilaska Vatikanskih muzeja.

Sam Michelangelo je rekao: „Savršenstvo nije mala stvar, ali je napravljeno od malih stvari“ – savršenstvo komu je težio u svom remek-djelu kroz svoje različite freske.

Strop je radio isključivo sam zbog izazovne površine te se zbog toga i smatra impresivnim umjetničkim pothvatom.

Podijeljen na devet panela koji prikazuju prizore iz Knjige postanka, predstavljaju priču o stvaranju svijeta prema Katoličkoj Crkvi. Paneli tako prikazuju: Razdvajanje svjetla i tame; Stvaranje Sunca, Mjeseca i planeta; Odvajanje kopna i mora; Stvaranje Adama; Stvaranje Eve (središnja ploča); Izgon iz raja; Noina žrtva; Velika poplava, te Noino pijanstvo.

Ove ploče popraćene su likovima proroka (Zaharije, Joela, Izaije, Ezekiela, Daniela, Jeremije i Jone) i sibila (delfske, eritrejske, kumejske, perzijske i libijske), stvarajući spoj kršćanskih i poganskih elemenata. Ova jedinstvena karakteristika dodaje još jedan sloj zanimljivosti Michelangelovu djelu komu se može diviti u ovom neponovljivom zdanju.

I kao da to nije dovoljno, četiri kuta stropa prikazuju priče o spasenju Izraela, dovršavajući djelo jednako lijepo koliko i složeno, djelo koje zaslužuje značajnu količinu vremena tijekom obilaska Vatikanskih muzeja kako bi ga se u potpunosti cijenilo.

No, među svim dijelovima koji čine strop Sikstinske kapele, Stvaranje Adama ističe se kao jedna od najpriznatijih umjetničkih slika u cijelom svijetu. U ovoj sceni vidimo Adama kako leži s lijeve strane i lik Boga s desne.

Iako se na prvi pogled čini kako je riječ o simetričnoj fresci, analizom položaja i gesti obiju figura postaje vidljivo da to nije tako. To pokazuje kako Michelangelo nije bio samo veličanstveni kipar, nego je znao kako uhvatiti figure i njihovo kretanje na ravnoj površini.

Još jedna zanimljivost ove freske je kako se na njoj nalazi i lik Eve u pozadini, pod Božjom rukom, zaštićena i čeka na svoj red biti stvorena.

Nadalje, oslikana voda potopa vidi se kao proročki znak vode krštenja iz koje izlazi novo čovječanstvo, ono onih koje je Krist spasio (1 Pt 3,20-22). U međuprostorima između poluga vidimo, kako sjede na monumentalnim prijestoljima, pet sibila i sedam proroka. U četiri kutna pandantiva su Čudesno spasenje Izraela, dok su u polukrilcima i lunetama (sjeverni i južni te ulazni zid) prikazani Kristovi predci. Potkraj 1533. Klement VII. (de' Medici pontifeks od 1523. do 1534.) dao je Michelangelu zadatak dodatno izmijeniti dekoraciju Sikstinske kapele slikanjem Posljednjeg suda na zidu oltara.

To je uzrokovalo gubitak freski iz 15. stoljeća, odnosno oltarne slike Bogorodice koja se nalazi među apostolima i prve dvije epizode Priča o Mojsiju i Kristu koje je naslikao Perugino. Michelangelo je ovom freskom želio prikazati Kristov slavni povratak u svjetlu tekstova Novoga zavjeta (usp. Mt 24,30-31; 25,31-46; Kor 15,51-55). Umjetnik je silno djelo započeo 1536. za pontifikata Pavla III., a dovršio ga u jesen 1541. Svojim izvanrednim umjetničkim sposobnostima pokušao je pretočiti u vidljive oblike nevidljivu ljepotu i veličanstvenost Boga te je Sikstinsku kapelu učinio „svetištem teologije ljudskog tijela“.

Freske ulaznog zida preslikane su u drugoj polovici 16. stoljeća: Hendrik van den Broeck preslikao je Kristovo uskrsnuće od Ghirlandaija, dok je Matteo da Lecce preslikao Raspravu oko Mojsijeva tijela od Signorellija, koja je bila ozbiljno oštećena kada su se vrata srušila 1522. Freske Sikstinske kapele doživjele su potpunu restauraciju između 1979. i 1999. Intervencijom su obuhvaćeni i mramorni dijelovi, odnosno kantorij, paravan i grb Siksta IV.

Nisu sve konklave održane u Sikstini
Njezina najvažnija uloga svakako je biti čuvaricom najtajnijeg crkvenog procesa – konklave kada se bira novi Petrov nasljednik. Riječi homilije koju je izrekao Sv. Ivan Pavao II. (gore spomenutoj) naglašavaju primarnu važnost Sikstinske kapele u životu Crkve: „Sikstinska kapela je mjesto koje za svakog papu čuva sjećanje na poseban dan u njegovu životu... Upravo ovdje, u ovom svetom prostoru, kardinali se okupljaju očekujući očitovanje Kristove volje s obzirom na osobu nasljednika Sv. Petra [...] I ovdje sam, u duhu poslušnosti Kristu i s povjerenjem u njegovu Majku, prihvatio izbor koji je proizašao iz konklave, izjavljujući [...] svoju spremnost služiti Crkvi. Tako je Sikstinska kapela ponovno postala mjesto djelovanja Duha Svetoga u Crkvi, a posebno imenuje onoga koji mora biti rimski biskup i Petrov nasljednik.“

Kao papina vlastita kapela, mjesto je i glavnih papinskih ceremonija.

Prva konklava koja je održana u Sikstinskoj kapeli bila je 1492. Iako se svaka konklava održava u Sikstinskoj kapeli od 1878., stoljećima su se izbori održavali na različitim mjestima prije nego što je odlučeno o fiksnom okruženju. Većina ih je i dalje održavana u Rimu, ali 15 ih se prethodno dogodilo izvan Vječnog Grada.

Neke konklave održane su čak i izvan Italije. Konklava 1314. - 1316. održana je u Francuskoj, a stoljeće kasnije, 1415.-1417 u Njemačkoj.

U svojoj Apostolskoj konstituciji Universi Dominici Gregis papa Ivan Pavao II. potvrdio je najpoznatiju kapelu na svijetu, nazvanu Via Pulchritudinis (Put ljepote) kao službenu lokaciju za izbor novog pape.

Izmjene potrebne za konklavu
Na kraju, ako govorimo o samim „fizičkim“ izmjenama koje su poduzete za održavanje konklave, uz instaliranje dimnjaka što su odradili vatikanski vatrogasci nekoliko dana prije početka konklave, naravno – jer nema dima bez vatre – postavljena je i jednostavna peć u kojoj se spaljuju glasački listići kako bi dim izišao iznad kapele.

Glasački listići i brojčane liste korištene u glasovanju stavljaju se u peć i spaljuju s dodatkom koji proizvodi crni ili bijeli dim, ovisno o tomu je li odluka donesena – u ovom slučaju bila su tri crna i jedan bijeli dim.

Bili su, dakako, postavljeni i stolovi sa stolicama odakle se glasovalo te jedan središnji ambon.

Još jednom smo se uvjerili kako Sikstinska kapela, simbol vatikanske duhovnosti, umjetničke baštine i povijesti Crkve, i dalje ostaje središte svjetske pažnje, ne samo zbog svojih neprocjenjivih umjetničkih djela, nego zbog svoje ključne uloge u izboru novog pape.

Od davnina ovaj sveti prostor svjedoči važnim trenutcima za Katoličku Crkvu, uključujući sve konklave koje su oblikovale povijest papa i čitavog vjerničkog svijeta. Danas, dok bijeli dim iz novog dimnjaka na krovu kapele označava povijest i budućnost Crkve, Sikstinska kapela ostaje živi simbol vjere, nade i obnove. Habemus Papam!