Od vremena prije početka Prvog svjetskog rata u Travniku stoje brojne zgrade koje podsjećaju na neko ljepše vrijeme, prije „stoljeća ratova“ u Bosni i Hercegovini. Među zdanjima austrougarske gradnje posebno se ističe zgrada sjemeništa na samoj obali Lašve. Prelazeći riječno korito nevelike širine, zapazili smo da je žuta fasada istočnog krila zastarjela, za razliku od svježe plavog pročelja zapadnog dijela i crkve. Danas svatko zna da je riječ o otimačini i manipulacijama različitih vlasti: najprije komunističke – koja je otuđila cjelokupni kompleks, a potom i poslijeratne, kvazidemokratske koja to još nije u potpunosti vratila. Vrhbosanska nadbiskupija, kao izvorni i istinski vlasnik ovog zdanja, u posjedu je tek crkve i jedne trećine cjelokupnog prostora, odnosno dvije trećine zgrade, čije prostorije služe svojoj prvobitnoj namjeni: za sjemenište i danas Katolički školski centar Petar Barbarić.

Odlukom Doma za ljudska prava iz 2002., definirano je da se cjelokupna imovina mora vratiti u posjed Crkvi, no ta odluka nije u cijelosti provedena. Pokrenut je i protokol za rješavanje ovog zamršenog pitanja, te se državnoj gimnaziji ustupio prostor za izgradnju novog školskog objekta. Zauzvrat je Alojzijanum u posjed dobio školsku dvoranu koju danas koriste učenici KŠC-a i sjemeništarci. Međutim, protokol nije dokraja ostvaren te je proces povratka imovine ponovno zaustavljen. Pravorijek Ustavnog suda BiH potvrdio je da su ranije odluke Doma za ljudska prava obvezujuće. Trenutno je ova problematika dovedena do Europskog suda za ljudska prava i čeka se konačna presuda.

Sjemeništarac na putu svetosti
O ovoj instituciji i zdanju razgovarali smo s rektorom Sjemeništa vlč. Željkom Marićem i ondašnjim prefektom vlč. Borisom Salapićem.
Odmah smo otišli do mjesta gdje počiva tijelo sluge Božjeg Petra Barbarića. Sjemeništarac rođen u Klobuku kod Ljubuškog razboljevši se od tuberkuloze, umro je na glasu svetosti kao 23-godišnji kandidat za svećenika Družbe Isusove. Papa Franjo 2015. mu je potvrdio herojske krjeposti čime je nastavljen proces kanonizacije. No, vjernički puk Travnika i okolice odavno ga već časti kao moćnog zagovornika na nebu. „Kad je umro, pokopan je na mjesnom groblju Bojna. No, kad je 1935. započeo proces za proglašenje svetim, njegovo je tijelo preneseno u sjemenišnu crkvu. Vjernici su nastavili dolaziti na mjesto gdje počiva njegovo tijelo, no kad su komunisti preuzeli vlast, stvari su se prisilno promijenile. Više nije bilo dopušteno hodočastiti na njegov grob, a kako bi se spriječila daljnja okupljanja vjernika, komunisti su slagali da su njegovo tijelo bacili u Lašvu. Do 1998. to se i vjerovalo, ali je tad pronađeno njegovo tijelo i vraćeno u crkvu“, govorio je prefekt Salapić dok smo silazili niz stepenice u mračni podrum niska stropa. Na naše iznenađenje, ondje smo zatekli hodočasnike koji, između ostalog, mole na mjestu gdje je 1998. pronađen lijes sa zemnim ostatcima sluge Božjeg Barbarića.

Prefekt nam je predstavio jednog od njih koji od pronalaska pokojnikova lijesa svakog četvrtka revno sudjeluje na zavjetnim misama, i po njegovu svjedočanstvu propustio ih je tek nekoliko. Krešo Bilić bio je među radnicima koji su pomagali u čišćenju podruma nakon povratka zgrade u vlasništvo nadbiskupije. Njega je zapala čast da, vođen Božjim prstom, otkrije limeni lijes sjemeništarca iz Klobuka, a upravo o tom slučajnom pronalasku govorio nam je, živo opisujući događaj koji je obilježio povijest Zavoda u Travniku. Odveo nas je do mjesta gdje je uza zid bio položen limeni lijes, zakopan pod gomilom smeća. Lašva se povremeno izlijeva iz korita, pa podrum poplavi, a baš je u takvim uvjetima oko 50 godina ležao limeni lijes s tijelom sjemeništarca Barbarića.

Rasadnik duhovnih zvanja
I dok se u crkvi okupljalo mnoštvo vjernika na molitvu krunice, neki od njih odlučili su posjetiti malu prostoriju u prizemlju Sjemeništa u kojoj se prodaju nabožni predmeti i knjige duhovnog sadržaja. S. Lidija Kalfić, redovnica Družbe kćeri Božje ljubavi, bila je zauzeta, no u međuvremenu su pojedini sjemeništarci prolazili hodnikom idući na crkveni kor odakle će pjesmom animirati misno slavlje. Mladići onamo dolaze iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, odnosno iz četiriju bh. biskupija, pa hodnikom odjekuju razni dijalekti hrvatskoga jezika.

Petrov četvrtak
Potom smo posjetili velebnu sjemenišnu crkvu Sv. Alojzija Gonzage. Vjernički puk već je ispunio klupe do zadnjeg mjesta. Čekalo se da utihnu zvona te da tišinu prekinu orgulje koje će intonirati ulaznu pjesmu. Zavjetna je misa četvrtkom vrlo posjećena, te među vjernicima ima osoba svih godišta. U prvom redu stoji Krešo čijom je „zaslugom“ ponovno otpočelo obilježavanje tjednog spomena na Petra Barbarića. Glasovi sjemeništaraca skladno pjevaju pjesmu Uđite s hvalama, a u prezbiterij ulaze vlč. Željko, rektor, a s njim i ostali svećenici angažirani u odgoju mladih sjemeništaraca.

Iako je travnički rektor Marić tog dana ima dosta obveza, nakon svete mise imali smo prigodu razgovarati i s njim. O Petru Barbariću, koji je u crkvi konačno svečano ukopan 25. srpnja 1998., te o zavjetnim hodočašćima i molitvama on govori s oduševljenjem. „Mnogi dolaze na njegov grob, iako on službeno nije proglašen svetim. Puk Lašve i šire već ga sad smatra svetcem i to je razlog zašto su hodočašća tako brojna“, rekao je i objasnio da se četvrtci u Travniku već nazivaju po Barbariću. No, hodočasnici nisu samo pripadnici jedne starosne skupine. „Mnogi mladi posjećuju ovaj grob, pogotovo đaci naše škole. Dirljivo je ujutro vidjeti da velik broj mladih dolazi ovamo, nadahnjuju se, traže zagovor, pomoć i onda idu u školu. Ova je naša crkva tako postala svetište Središnje Bosne. Velik je broj ljudi koji traže ispovijed ili duhovni razgovor. Nas petorica svećenika stojimo na raspolaganju i ispovijedamo, posebno u korizmi i adventu. Ispovijedi su dugotrajne i korjenite i ljudi vole doći ovdje“, posvjedočio je vlč. Željko.

Budući da je on morao ići za drugim poslom, nastavili smo razgovor s prefektom Borisom. Dojmovi zavjetne mise još su bili svježi, pa smo spomenuli i o odnos Travničana prema ovoj ustanovi koju je 1882. osnovao prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler. „Naša je gimnazija iznjedrila brojne poznate osobe javnog života i znanstvenike. Krajem Drugog svjetskog rata odgojno-obrazovna djelatnost nasilno je prekinuta, ali je 1998. ponovno uspostavljena tako što je Crkvi vraćena trećina posjeda, odnosno dvije trećine zgrade, u kojoj su ponovno formirani sjemenište i škola. Travničani se ponose ovom institucijom i rado spominju prošla vremena. Sigurno im je drago da postoji ovakva institucija u regiji u koju će moći poslati svoju djecu na školovanje. Mislim da je velika stvar što je Travnik jedino dijecezansko sjemenište u BiH, uz Franjevačko sjemenište u Visokom gdje se formiraju mladići koji su izrazili želju postati svećenici“, objasnio je Salapić. 

Oaza života za buduće svećenike
On nam je otkrio da sjemenišni kompleks u sklopu ima i farmu s kravama, svinjama, kozama i kokošima. Za stoku se brinu posebni zaposlenici, a sjemeništarcima se time olakšava boravak u Zavodu Sv. Alojzija. Ponudio nam je i da pođemo s njim vidjeti o čemu je riječ, ali smo ipak morali odbiti prijedlog zbog oblaka koji su iznad Vlašića opasno prijetili.

Opisao nam je poneki detalj i iz sjemenišne svakodnevice. „Dan započinje molitvom, slijedi doručak i praćenje nastave u prijepodnevnim satima. Nakon toga je slobodno vrijeme, a sjemeništarci se upućuju na studij, da bi na kraju dana uslijedila najljepša i najvažnija točka dnevnog reda - sveta misa. Dan se završava zajedničkom molitvom povečerja, časoslova“, rekao je prefekt Salapić. Objasnio je kako su u sjemeništu trenutno 23 sjemeništarca iz svih biskupija i kako odgojitelji imaju posebnu zadaću u formaciji mladih kandidata za svećeništvo. „Mi odgojitelji nastojimo u njih utisnuti prave kršćanske vrijednosti i ljudske za nadogradnju. Kroz molitve, savjete i opomene nastojimo spremiti ih na njihovo buduće služenje“, istaknuo je.

Upoznavši se sa sjemeništem u Travniku te pomolivši se još jednom na grobu Petra Barbarića, napunili smo svoje „duhovne baterije“ i uputili se natrag u Sarajevo. Lijepo je iskustvo upoznati se s likom i djelom mladog katolika koji bi jednog dana mogao biti proglašen svetcem, i školom koju su pohađale brojne generacije budućih svećenika. Ustanovom koja odgaja svetce.

Razvitak talenata u sjemeništu
Sjemeništarci se svakodnevno bave i izvannastavnim aktivnostima u sekcijama. Osim pjevačkog zbora koji smo imali prigodu slušati tijekom misnog slavlja, u travničkom Sjemeništu postoji novinarska sekcija koja bilježi događaje u zajednici i izvan nje. Članovi sekcije godišnje izdaju list Travnički Angelus koji redovito izlazi od 2008. U dramskoj sekciji sjemeništarci se vježbaju u glumačkoj aktivnosti i izražavanju, a nekoliko puta godišnje pripremaju igrokaze za zajednicu i širi krug posjetitelja. Biblijsko-liturgijska sekcija za cilj ima proučavanje Svetog pisma, a karitativno-misijska sekcija prati misijska djelovanja u Crkvi i konkretne misijske aktivnosti. „Članovi sekcije tom prilikom posjećuju Dom za stare i nemoćne osobe u Vitezu Sv. Josip koji vode časne sestre Služavke Malog Isusa, i Starački dom u Travniku, a povremeno organiziraju prikupljanje sredstava za siromašne učenike, kako u školi, tako i u sjemeništu“, objasnio je Salapić.

Danijel Stanić/KT