Prnjavor

Važni jubileji Ukrajinaca bosanskohercegovačke „male Europe“


Ukrajinska grkokatolička parohija Preobraženja Gospodnjeg u Prnjavoru, ove godine obilježava dva važna jubileja: 120 godina postojanja parohije i 130 godina od doseljavanja prvih Ukrajinaca na ove prostore. Bio nam je to povod da vidimo kako tamošnja zajednica vjeruje i živi…


Piše: Josipa Prskalo

U Prnjavoru nas je dočekao čovjek kojemu –u što smo se uvjerili – ništa nije teško: nasmijani domaćin, grkokatolički svećenik o. OrelZakaljuk, rekli bismo „po rimokatolički“ – župnik. Prnjavorski parohijski kompleks sačinjava lijepa istočnjačka crkva Preobraženja Gospodnjeg, Duhovni centar – ujedno i manastir, ljetna pozornica i prostrano dvorište koje odiše dječjom prisutnošću kroz ljuljačke, bazenčić, lopte, koš, gol i što sve ne – kako bi sitna raja mogla nesmetano uživati. Dvoje njih stalno i boravi tu:Jakov (5) i Teodora (3), budući da su djeca našeg sugovornika koje je dobio u braku sa suprugom Mirjanom.

Ne može narod bez svećenika
Kada govorimo o nazočnosti Ukrajinaca grkokatolika u BiH, poglavito na ovom podneblju, ona je povezana s aneksijom BiH koja je potomušla u sastav AustrougarskeMonarhije, a čija je ideja bila prostore koje su Turci napustili naseliti svojim stanovništvom. Kako je oko četiri milijunaUkrajinacačinilo austrougarski konglomerat naroda, ovdje su između ostalihdošli i oni. „Prvi Ukrajinci na ovim prostorima bili su časnici Austrougarske Monarhije koji su dolazili ovdje – najprije sami, a onda i sa svojim obiteljima. Nakon toga, oko 1890. počinju prva doseljavanja seljaštva Ukrajine“, kazao nam je o. Zakaljuk.

Saznali smo i da njihova ukrajinska grkokatolička parohija u Prnjavoru postoji od 1897. Naime, kako to obično biva, kada se doseljavaju obitelji one imaju potrebu i za dušobrižništvomte samim tim i za svećenicima koji bi došli ovdje. „Zašto? Zato što oni nisu mogli ovdje s lokalnim stanovništvom surađivati jer nisu dovoljno poznavali njihove jezike. S Rimokatoličkom Crkvom bili su dosta drugačiji obredi, iako smo mi nominalno jedna Crkva – jezik je bio drugačiji, kao i obredi, i onda je narod iskazivao želju da se čim prije ovdje pošalje jedan ukrajinski svećenik koji bi bio njihov dušobrižnik. I tako 1897. mitropolit Andrej Šepticki na ovaj teren šalje svog prvog svećenika AndrijuSegedija koji je sam brinuo za cijeli ovaj prostor koji su naselili Ukrajinci, a to je ovaj sjeverni dio BiH. On se tako sam trudio, putovao od parohije do parohije“, ispričao nam je naš sugovornik s jednim posebnim oduševljenjem…

Jubileji
Ipak,kao službeni nastanak parohije uzima se 1900. – godina od koje se vode matice. Tako da u ovoj 2020. prnjavorski grkokatolici Ukrajinci proslavljaju 120 godina postojanja parohije i 130 godina od doseljavanja njihovih prvih predaka ondje.Tom prigodom, kako nam je otkrio o. Orel, bilo je dogovoreno da 5. srpnja ondje dođe ukrajinski patrijarh kada je trebala biti sveta arhijerejska liturgija u prigodi središnje proslave jubileja. No, nažalost,zbog pandemije sve je odgođeno, ali patrijarh je pokazao volju da dođe nekom drugom prilikom sljedećih godina.

Moli se i očima!
Kroz razgovor naš sugovornik, inače i član malonogometne reprezentacije svećenika BiH, kazao nam je kako se dolaskom naroda i svećenika formira„duhovna“ Crkva, prva zajednica, odnosno parohija. „Nakon toga, kada se taj život ustalio, kada je u ove krajeve došlo još svećenika gradi se i ova naša materijalna građevina – crkva Preobraženja Gospodnjeg. Temelj stare crkve koja je ovdje bila izgrađena postavljen je 1912. i za nekoliko godina ona je dovršena. Današnja crkva – nažalost, to je jedno novije zdanje jer je u ovom posljednjem ratu 1992. srušena, uništena i 1998. započeta je ponovno gradnja ovog novog hrama. Po Božjoj volji 2000. ona je definitivno i dovršena. Te je godine i po svim ovim zidovima raspisana ikonama i napravljen je ikonostas“, dodao je svećenik Zakaljuk.

Ova crkva, kao i svaka istočna, ima tri dijela. Priprat – odnosno ulaz u sam hram, središnji dio koji se zove lađa hrama i sam oltar – svetište. Iznimno je bogata detaljima, jer kako kaže naš sugovornik – ljudi mogu na više načina molit: srcem, ustima, očima, sluhom... „Pa jedan od načina kako se narod moli jest upravo kada dođe u crkvu gledajući u ikone, na te ljude koji su izobraženi na njima oni zapravo promišljaju o njihovim životima i trude se da na što više načina svoj život približe životu tih svetaca u koje gledaju“, dočarao nam je o. Orel objasnivši kako je ikonostas zapravo konstrukcija koja dijeli oltar od lađe hrama. „Zove se tako jer je na njoj puno ikona, a najvažnije koje se na njoj nalaze su: Isus Krist i Presveta Bogorodica. Na njemu su troja vrata – dvoja đakonska kroz koja mogu prolaziti samo đakoni i carska vrata kroz koja za vrijeme bogosluženja mogu prolaziti samo svećenici“, dodao je te nam dopustio da i sami prođemo kroz đakonska vrata i fotografiramo oltar, što je za nas bilo jedinstveno iskustvo.

O. Orel s obitelji

Bogobojazan narod
Ukrajinci grkokatolici na ovom prostoru ulaze u sastav Križevačke eparhije, koja ima tri vikarijata: Žumberački, Slavonsko-srijemski i Bosansko-hercegovački. Bosansko-hercegovački objedinjuje sve grkokatolike koji žive na prostoru države BiH, a vikar stoluje u Banjoj Luci, dok je Prnjavor zapravo najveća grkokatolička župa u vikarijatu. Čine ju uglavnom Ukrajinci uz nekoliko obitelji koje su po nacionalnosti Rusini. Brojčano, općina Prnjavor ima oko 1 200 Ukrajinaca grkokatolika, a parohija, budući da ima još jednu susjednu, broji blizu 1 000 Ukrajinaca grkokatolika.

„Nas povezuje ukrajinski element i tako često u našim hramovima, skromno, ali volimo prikazati i taj naš nacionalni identitet. I evo, kao što možete vidjeti na našim freskama na zidovima nalazi se knez Vladimir, koji je 988. pokrstio Ukrajinu; kneginja Olga… Onda na našim ulaznim vratima imamo ukrajinski trozub – grb, simbol volje. Taj trozub u sebi sadrži četiri ukrajinska slova v-o-l-ja (воля)“, otkrio nam je o. Zakaljuk koji je dodao i kako grad kao takav obično privlači i dio mlađeg stanovništva, tako da u njihovoj župi ljudi nisu isključivo starije životne dobi, nego imaju i mlađih obitelji koje sa svojom djecom sudjeluju u životu ove zajednice. „Postotak ljudi koji dolaze na bogosluženja nije ekvivalentan broju onih koji žive na teritoriju parohije. Jasno, manje je onih koji dolaze u crkvu, ali to su ljudi koji su svjesni svog identiteta, koji su svjesni kojoj parohiji pripadaju.Najbolje se to možda odražava u blagoslovu kuća i obitelji. Naime, taj broj obitelji koji blagoslovimo i vodimo statistički. Naravno, mi imamo malo problem s asimilacijom jer smo ipak ovdje manjinska Crkva. Naša je samo ta prednost što su Ukrajinci izuzetno bogobojazan narod, koji jako cijeni vjeru i znate da je Ukrajina milijunska zemlja gdje milijuni žive liturgijski život. Ovdje na ovim prostorima već žive Ukrajinci koji su četvrta ili peta generacija, koja se rodila ovdje, ali su od svojih baka i djedova primili u naslijeđe to da je liturgijski život za čovjeka jako važan, da sve svete tajne – sakramente prakticiraju kroz život, i evo, daj, Bože, da tako ostane. Imao svjetlo u budućnost“, optimistično je kazao svećenik.

„Mala Europa“
Ono što je posebno zanimljivo jest da se Prnjavor kao grad naziva „mala Europa“, te je ondje nekoć živjela 21 nacionalna manjina, a danas ih je 13. „Ukrajinci su daleko najbrojnija, ali bih posebno želio pohvaliti to uvažavanje i poštovanje nacionalnih manjina. Imamo potporu našeg grada, općine, vjerskih zajednica. Iako kažem, gdje god je narod u manjini asimilacije se događaju, ali kod nas je to nešto ipak u malo manjem broju jer ovdje nacionalne manjine nisu nešto što je nužno tretirano kao netko 'ostali', nego zapravo imaju svoje dostojanstvo i u svjetlu toga vidi se i budućnost našeg naroda ovdje“, posvjedočio je naš sugovornik što nam je bilo iznimno drago čuti.

Tri u jedan
Šećući lijepo uređenim i održavanim parohijskim dvorištem s dosta zelenila i cvijeća stigli smo pred Ukrajinski grkokatolički duhovni centar. „Na tisućitu godišnjicu od pokrštavanja Ukrajine 1988. u našoj parohiji upriličeno je jedno veliko slavlje, kada smo ujedno blagoslovili izgradnju novog objekta koji je tada bio završen, a to je ovaj naš Ukrajinski grkokatolički duhovni centar koji se zove Vasilianeum. On je osmišljen da ima više funkcija. Jedan dio namijenjen je za život, odnosno za klauzuru naših časnih sestra čina Sv. Vasilija Velikog –vasilijanki, kojih je trenutno dvije. One aktivno sudjeluju u životu naše parohijske zajednice što kroz katehizaciju djece, što kroz karitativna djelovanja, i naravno pomažu i u bogosluženjima, te su zaista jedan blagoslov za parohiju. Zato što je jedan svećenik za cijelu zajednicu i onda zapravo kada imate časne sestre koje se aktivno zalažu to je kao da imate jednog kapelana“, domišljato je zaključio o. Orel.

Druga namjena objekta je da bude hodočasnički centar,čiji je smještajni kapacitet oko 50 osoba, a treća namjena je za potrebe i pomoć parohiji.

Sve o Ukrajini
Naime, u Vasilianeumu se preko ljeta okupljaju mladi Ukrajinci grkokatolicite se održava Ukrajinska ljetna školaAndrej Šepticki, koja ima dva turnusa ovisno od godina sudionika. „U našem vikarijatu ja sam povjeren za pastoral mladih tako da ujedno i brinem o toj ljetnoj školi, kroz koju naše mlade podučavamo te produbljujem njihov kako vjerski tako i nacionalni identitet. Ona obično završava s 19. kolovoza kada naša crkva proslavlja, kako Ukrajinci kažu, 'praznek', kirbaj, hramsku slavu kako tko zove. Tada upriličimo jedan veliki koncert“, kazao nam je sugovornik i dodao kako se ove godine, nažalost, zbog situacije s koronavirusom, škola neće održati.

O. Orel nam je rekao i kako se u osnovnim školama uči ukrajinski jezik, kao izborni predmet za sve one koji to žele. „Mi se najviše trudimo da kroz ljetnu školu djecu poučavamo ukrajinski jezik i ona je osmišljena na principu 'sve o Ukrajini'. Čini mi se kako je to dobar temelj za današnju djecu. Jer kažem – asimilacija je čudo, oni su svjesni svog nacionalnog i vjerskog identiteta, ali zapravo taj jezik polako blijedi. Moja baka je govorila u kući ukrajinski jezik, moj ga otac dobro govori, ali primjerice moja majka je Hrvatica i oni ga između sebe ne mogu govoriti, i česti su ti miješani brakovi gdje djeca sve slabije govore ukrajinski. Ipak, naša sva bogosluženja su na ukrajinskom, dio propovijedi govorimo također na ukrajinskom, ali ipak veći dio na lokalnom, da narod razumije. Jer jedno je čuvati svoj nacionalni identitet, a druga je stvar vjera – ona je nešto živo, narod ne treba dolaziti u crkvu i ne razumjeti što mu se poručuje“, posvijestio je svećenik koji nam je progovorio i o kulturnojdimenziji prnjavorske parohije...

„Naša parohija ima eksponate za jedan muzej koji je ovdje nekoć bio, imamo biblioteku i sad smo trenutno u izgradnji objekta – Ukrajinskog duhovno-etno muzeja u koji bismo sve te eksponate ponovno posložili i otvorili ondje manju biblioteku, ali sve to naravno ovisi od financija.

Također, na području parohije djeluju i dva KUD-a:Taras Ševčenko – malo starije i Zlatni klas, koja njeguju isključivo ukrajinske pjesme i narodne igre, a njihovi članovi su raznih nacionalnosti“, otkrio nam je o. Zakaljuk koji je inače i vjeroučitelj u osnovnim školama, a od ove godine počinje predavati vjeronauk i u srednjim školama.

Primjerom pokazati
Kada je riječ o međureligijskom dijalogu to opet možemo povezati s onim da je Prnjavor „mala Europa“, jer kako kaže o. Orel ovdje vlada jedan lijep suživot, i primjer kako se živi Evanđelje:„Da braća, koja su iako svatko na svoju ruku malo drugačiji, zapravo mogu zajedno i radosno lijepo živjeti“. „Naša parohija možemo reći ima sjajne odnose i s Pravoslavnom i Rimokatoličkom Crkvom kao i s Islamskom zajednicom. S pravoslavnima sudjelujemo u obilježavanju svih njihovih važnijih nadnevaka te se bratski posjećujemo. U katoličkoj crkvi, koja je ovdje posvećena Sv. Antunu, na dan patrona druga misa, odnosno liturgija bude naša ukrajinska. Zajedno ispovijedamo na Božić i Uskrs, i sudjelujemo na raznim susretima. Istaknuo bih i bratske i lijepe odnose s Islamskom zajednicom ovdje u Prnjavoru, i zahvaljujući njoj povezani smo s općinom Sarajevo – Centar, koja nas je prošle godine i financijski pomogla kroz izgradnju ljetne pozornice ovdje u našem dvorištu. Sudjelujemo na iftarima i proslavama Bajrama, a također glavni imam dođe na božićne i uskrsne liturgije u crkvu. Koliko je to nama kao vjerskim službenicima važno, još je važnije narodu koji to vidi, jer svi smo mi jedno u očima Božjim“, kazao nam je sugovornik na kraju našeg razgovora.

Prnjavorska parohija kao duhovno i infrastrukturno središte bh. vikarijata, kojemu je donedavno ondje bilo isjedište,odiše posebnim skladom i, rekli bismo, usustavljenošću te, čini se, savršeno funkcionira. Jasno je i zašto: o. Orel Zakaljuk svojoj službi pristupa odgovorno i dostojanstveno što je vidljivo iz prvog susreta s njim i zaista je čovjek kojemu ništa nije teško. Tamošnja zajednica ima zašto biti ponosna: stamena vjera koja opstaje više od stotinu godina, bogobojaznost, svjesnost svog nacionalnog identiteta i skladan suživot. Više čovjeku „ne treba“.