Vogošća – mala župa pod zaštitom svetice siromašnih


Na otprilike sedmom kilometru od sarajevske prvostolnice nalazi se Vogošća, jedna od najmlađih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Piše: Željko Ivković

Iako relativno blizu središta događanja glavnoga grada, zbog zemljopisne lokacije i prometnog položaja, župa posvećena Sv. Majci Tereziji iz Kalkute nalazi se na periferijama Sarajevskog dekanata. Usprkos tomu ima nekoliko posebnosti...

Općina Vogošća je smještena na prostoru između Sarajevskog i Visočkog polja. Obuhvaća slivove rječica Vogošće i Ljubine, desnih pritoka Bosne te se proteže od samog ruba Sarajevskog polja – do ušća Misoče u rijeku Bosnu.


Nekoć bogat kraj

Današnje naselje Vogošća naglo se razvilo nakon završetka II. svjetskog rata, zahvaljujući prije svega izgradnji vojno-industrijskog kompleksa Pretis. Iako iz današnje perspektive to izgleda nestvarno, Vogošća je bila poznata kao jedna od najboljih općina u bivšoj Jugoslaviji prema razini nacionalnog dohotka po glavi stanovnika. To možda i nije čudno ako se uzme u obzir kako se industrija razvijala u suradnji s popularnim Volkswagenom iz Njemačke te SKF-om iz Göteborga u Švedskoj.

Prema sporazumu iz Daytona Vogošća je reintegrirana u Sarajevski kanton, a zbog toga je došlo do odlijevanja većine pravoslavnog stanovništva (oko 35 %) te naseljavanja dosta muslimanskog življa iz istočne Bosne. Prema popisu iz 2013. u Općini Vogošća od 25 000 ljudi danas živi oko 92 % Bošnjaka te 2 % Srba i samo 1 % Hrvata dok je prije posljednjeg rata taj udio bio 4 %.

Mlada župa i svećenik „stranac“

Prije nego je 2013. vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić osnovao župu Vogošća, posvetivši je tada Blaženoj Majci Tereziji iz Kalkute, njezin teritorij pastoralno su „dijelile“ župe Marijin Dvor te Čemerno-Ljubina. Tim novim preustrojem prostor od – za Sarajlije poznate – Kobilje Glave do Semizovca pripao je novoj župi.

Za razliku od većine vjerničkih zajednica u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u kojoj su svećenici Hrvati, Vogošća ima jednu specifičnost. Njezin je župnik don Alberto Zornada, rođeni Talijan iz Trsta. No, budući da je svećeničku formaciju dobio u sjemeništu Redemtoris Mater u Puli može se reći da jezičnog nerazumijevanja sa župljanima nema.

Don Albertov životni put ka Bosni krenuo je sasvim slučajno. Prije otprilike šest godina vrhbosanski nadbiskup zatražio je dva svećenika-misionara za novu župu te je njega Neokatekumenska zajednica poslala u Bosnu zajedno s don Davidom Trujillom, sada župnim vikarom u Žepču.

Don Alberto je odmah nakon svećeničkog ređenja dobio pastoralnu zadaću u Vogošći, a papa Benedikt XVI. ga je poslao u misije ad gentes. Prema njegovim riječima to je jedna stvarnost u Katoličkoj Crkvi koja se bavi evangelizacijom dekristijaniziranih područja.

„U Vogošću sam došao s četiri obitelji iz Makedonije, Poljske, Italije i Hrvatske. Ja sam njihov svećenik, tu je 24-ero djece te još nekoliko gospođa koje prate te obitelji, a nisu udate i žive na teritoriju župe“, rekao nam je don Alberto na početku razgovora u župnom uredu napominjući kako župa ima 200-tinjak katolika.

Župnik don Alberto Zornada

Prema osobnom priznanju nije poznavao Bosnu ni ovdašnje katolike, ali boraveći u Zaječaru i Valjevu dobro je upoznao Srbiju. Budući da je dugo godina živio i u Istri jezična barijera je davno bila probijena, a onda je valjalo razgraditi i onu mentalnu.

Ipak, u svemu tome nije bio sam jer u Vogošću je došao s rektorom sjemeništa Redemtoris Mater dr. Micheleom Capassom.Budući da nisu poznavali nikoga, na početku im je bilo izuzetno teško. U to vrijeme nisu imali financijske potpore ni s jedne strane. Usprkos tomu, nisu odustajali te su u komunikaciji sa župljanima i komšijama muslimanima polako rješavali svoje probleme...

„Danas, nakon šest godina mogu reći kako je ovaj kraj postao moja kuća“, istaknuo je don Alberto.

Razgovor smo nastavili u kapelici sjemeništa Redemptoris Mater. Inače, župna kuća je postala međunarodno sjemenište tako da se u njoj svaki dan održavaju molitve i euharistija. U kapelici se nalazi i svetičina relikvija, dio kose, a don Alberto je napomenuo kako je izuzetno vezan za Sv. Majku Tereziju budući da je po njezinu zagovoru za vrijeme boravka u Makedoniji dobio mnoge milosti.

Restauracija crkvenog interijera

Crkva u Vogošći trenutno je u sveobuhvatnoj obnovi interijera. Iako je relativno nova – blagoslovljena je 21. prosinca 2008. dok je još pripadala župi Čemerno – don Alberto je zamijetio nedostatak kvalitetnog grijanja.

„Prijašnji župnici su uradili veliki posao. Izgrađena je crkva i župni dvor. Budući da crkva nije bila dovršena odlučili smo ugraditi podno grijanje. Sami znate da Bosna nema ugodnu klimu zimi, a ja sam Talijan. Iskreno, ne prihvaćam činjenicu da na misi zimi, kao i vjernici, razmišljam o tome kako što prije pobjeći zbog hladnoće. Dobili smo donaciju od jednog svetog svećenika i tako smo krenuli u obnovu. S obzirom na to da je za postavljanje podnog grijanja bilo potrebno dosta stvari raditi ispočetka odlučili smo nadograditi kapelicu iz jedne od sakristija koja će biti namijenjena za tabernakul s presvetim. Kako kardinal zna reći 'pusti da te oltar odgaja' odlučili smo malo izmjestiti oltar kako bi vjernici bili oko njega za vrijeme mise tako da nas sve zajedno može odgajati“, rekao nam je don Alberto i priznao kako se dobro ne snalazi u arhitektonskim rješenjima, ali zato ima pomoć svojih suradnika.

Prema planu odlučeno je da se iznad oltara naslikaju četiri ikone iz Corone Misterice te će jedna biti izrezbarena na ulazu u crkvu.

Njihov je bog novac...

Usprkos činjenici da je župa mala, don Alberto kaže kako je izuzetno važno što nije sam u pastoralnim zadaćama. Osim bogoslova i svećenika njegove zajednice tu su i suradnici u Pastoralnom vijeću te članovi obitelji koje pripadaju Neokatekumenskom putu.

Na nedjeljnoj misi u crkvi bude 30-ak ljudi u prosjeku, a župa se može pohvaliti različitim molitvenim skupinama.

Što se tiče mladih ustvrdio je kako ih nema mnogo, jer je većina otišla za Švedsku ili Njemačku. Ne smije se zaboraviti da su ovdašnji katolici protjerani već 1992., a 1996., nakon reintegracije, vratili su se većinom oni koji su bili u izbjeglištvu u Sarajevu. Obitelji koje su tada došle, sada odlaze...

„Otišli su trbuhom za kruhom. Na kršćanski način bi se to moglo reći njihov Bog je novac. U ime novca se ide svugdje. Sada upravo imamo primjer dvije obitelji koje su bile vrlo aktivne u crkvi, imali su poslove, ali su sve to ostavile, napustile župu i zajednicu te otišle u Zagreb“, rekao je svećenik Zornada naglašavajući kako su to veliki izazovi, a budući da trenutno nije mogao pojmiti taj problem šutio je 10-tak sekundi ne znajući što reći...

„Ako čovjek nađe Krista, i ako treba oskudijevati, to je njegov križ. Nije istina da se u Bosni živi loše. Živi se bolje nego u Hrvatskoj. Zaista država ne funkcionira dobro kao Hrvatska, Italija ili Španjolska, ali ljudi žive dobro, ljudi se pomažu. Mi smo ovdje dobili donacije od raznih ljudi, pa i od muslimana, u Italiji to ne postoji. Kad se akcija radi za nekoga svi sudjeluju, svi daju“, nastavio je don Alberto i razmišljao o tom strahu koji se javlja u svakom čovjeku.

Kako je razumio, u Vogošći i Bosni ljudi imaju strah od budućnosti, plaše se za svoju djecu...

„Ako nedostaje Kristov odgovor, koji izlazi iz srca, jedino je rješenje bježati“, ustvrdio je i naveo da je on sam takav bio u ljudskim odnosima. Napomenuo je da je u Makedoniji s još dvojiocm bogoslova spavao u baraci i da nisu imali što jesti. Osjetio je siromaštvo i istaknuo kako je opasnije siromaštvo duhom koje se ne može izliječiti „ako ti netko da 50 maraka“.

Naglasio da zna što čeka one koji odu, jer je na svojoj koži osjetio tko je stranac budući da je godinama živio u Hrvatskoj, Srbiji, Izraelu... Napomenuo je da je ljudima koji odlaze, bez prijeke potrebe, bog novac, a on traži žrtvu i najviše stradaju obiteljski odnosi, prijateljstva, zdravlje te na kraju župa i vjernička zajednica u kojoj su ponikli...

Neokatekumenske obitelji dobro prihvaćene

Nakon župnika razgovarali smo s Nikolom Trajkovom, porijeklom iz makedonske Strumice, koji sa suprugom Sanjom ima osmero djece, a posljednje se rodilo prije samo mjesec dana...

„U Bosni smo od 2011. kao dio poslanja i misije ad gentes gdje su još tri obitelji i kao takvi smo dio župe Vogošća. Radimo kateheze, za mlade odrasle i stare... Bacili smo sjeme i rodila se zajednica ljudi koji se okupljaju oko Božje riječi i euharistije“, rekao nam je Nikola i ustvrdio da kao Makedonac nije imao problema uklopiti se u Bosnu i mentalitet njezinih građana. „Imam troje djece koja idu u školu, izuzetno su dobro prihvaćeni. Kao obitelj imamo prijatelje među ostalim vjerama i nacijama i nemamo nikakvih problema“, istaknuo je Nikola.

Budući da je ljeto i nema ispita, bogoslovi neokatekumenskog sjemeništa koji dolaze iz šest zemalja i više kontinenata su na odmoru tako da smo bili uskraćeni za razgovor s njima...

Odlasci su problem mnogih zemalja

Poslije obavljena posla u Vogošći pili smo kavu i neobvezno razgovarali s vlč. Joštom Mezegom. Jošt je rođen kao drugo od desetero djece u svojoj obitelji u Sloveniji. Njegov poziv za svećenika rodio se u Neokatekumenskom putu gdje je ušao 1999., a 2006. je osjetio poziv za svećeništvo. Primljen je u sjemenište Redemptoris Mater u Vogošći 2011. te je bio prvi svećenik iz tog sjemeništa koji je 2014. zaređen za svećenika i inkardiniran u Vrhbosansku nadbiskupiju. Kao neokatekumen boravio je jednu godinu u Burkini Faso u Africi. S tim iskustvom te boravkom u Bosni može uspoređivati život u više zemalja. Rekao nam je kako u Africi buja život. U samo jednoj župi za Uskrs bilo je i više od 500 krštenja... Broj katolika i kršćana stalno raste u Africi, dok je zamijetio kako se u Sloveniji i BiH rađa sve manje ljudi i sveprisutno je iseljavanje. Naglasio je kako se i iz Slovenije, koja je za mnoge bh. građane obećana zemlja, iseljavaju ljudi koji, na prvi pogled, imaju dobre poslove i lijepo žive...

Očito je da pitanje trenda gibanja pučanstva u svijetu, pa i Hrvata, treba ispitivati i dati odgovor na nekoj višoj razini. Dok dođe odgovor i rješenje za to pitanje bitno je spasiti vjerničke zajednice. Kako smo vidjeli iz primjera Vogošće Neokatekumenski put je jedan od dobrih načina te borbe.

Tko su neokatekumeni?

U prvim stoljećima Crkve katekumeni su bili odrasli ljudi koji su se obraćali na kršćanstvo, te se pripremali na krštenje. Neokatekumeni ili Neokatekumenski put jedan je od novih crkvenih pokreta koji je osnovao Španjolac Kiko Argüelo te Carmen Hernández 1964. u Madridu.

Neokatekumenski put je stigao najprije u Hrvatsku 1977. i to u Split. Može se reći da je splitski nadbiskup Franić bio vrata ovog pokreta za Crkvu u Hrvata.

Godine 1990. Neokatekumenski put je priznao Sv. Ivan Pavao II. kao itinerarij (plan ili opis putovanja) katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena.

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji pokret je počeo s održavanjem kateheza 1997. u Sarajevu i 1999. u Žepču.

U naselju Vogošća osnovano je jedno od 85 sjemeništa u svijetu na Neokatekumenskom putu koji izražava spremnost da bude suradnička snaga biskupima i svećenicima, a nipošto nešto odvojeno od župnoga pastorala i biskupije.