Živinice – prostrana župa pod zaštitom Svetoga Ive


Župa Sv. Ivana Krstitelja u Živinicama nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Bosne, u Sprečkom polju, pod planinom Konjuh, na nadmorskoj visini od 210 metara.

Piše: Željko Ivković

Kraj je ovo poznat po nekadašnjem gigantu, a danas posrnuloj tvornici namještaja Konjuh, velikom romskom naselju, stećcima, arheološkim nalazištima...

Crkva izvan središta grada
Sam grad, u kojemu se nalazi mala i raštrkana katolička zajednica, smješten je na lijevoj strani rijeke Spreče uz prometnicu Sarajevo-Kladanj-Tuzla. Katoličku crkvu neobičnog i modernog izgleda te njezin bijeli toranj nije teško pronaći u nepreglednom mozaiku kojeg čine privatne kuće. Gledajući njezin položaj vidi se da je crkva „izvučena“ iz stambeno-poslovnog kompleksa Živinica te se tako smjestila s desne strane magistrale, ako idete iz pravca Sarajeva prema granici s Hrvatskom.

Osnivanje raštrkane župe
Povijest pamti crkve na širem području Živinica koje su nestale u vihoru vremena. Ipak, današnja župa je relativno mlada. Osnovana je 1969. odvajanjem pojedinih naselja od Morančana. Za vrijeme stvaranja župe, nije imala crkvu, nego samo kapelicu Sv. Ante Padovanskoga u središtu grada.

Nju su 1912. sagradili Anto i Mijo Tadić na svojoj zemlji i darovali je Crkvi. To je najstariji sačuvani, od čvrstih materijala napravljeni, katolički sakralni objekt na širem prostoru grada.

Iako župa pokriva područje Živinica te još obuhvaća Barice, Lug, brojna okolna naselja/sela, kao i Banoviće, Đurđevik, Kladanj i Stupare, u njoj pastoralno djeluje samo jedan svećenik: vlč. Bono Tomić.

„Ovdje je malo više posla nego na drugim župama gdje sam pastoralno djelovao. Kada me je postavio u Živinice vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić je rekao da neću imati župnog vikara te da pokušam raditi što mogu. Župa je teritorijalno velika, a živalj je stariji i njih treba obilaziti. Ipak, s malo više volje i truda sve se uspije obaviti“, rekao nam je na početku razgovora vlč. Tomić naglasivši kako je posebnost ove župe, osim raštrkanosti, i međusobno nepoznavanje vjernika od sela do sela.

Neka nova vremena i statistike
Kako smo saznali postojale su namjere da se nova župa posveti Sv. Ivanu Vianeyu, ali „pobijedio“ je Sv. Ivan Krstitelj. Želja za samostalnom župom u Živinicama bila je stara više od 40 godina, a njezino osnivanje zahtijevali su i jaki pastoralni razlozi, jer je matična župa u Morančanima bila ogromna, čak 50-ak kilometara promjera s više od 12  000 vjernika.
 

Prilikom osnivanja župa Živinice je imala više od 3 000 vjernika i njihov se broj stalno povećavao do posljednjeg rata od kada počinje smanjivanje.
„Prema posljednjem blagoslovu kuća imamo 1 350 osoba od kojih su 160 samci. U 220 obitelji živi po dvoje dok imamo nekoliko obitelji s pet i više članova“, rekao nam je vlč. Bono te ustvrdio kako je prošle godine krstio šestero djece od kojih troje živi u župi. Slično je i s vjenčanjima kojih je imao osam, ali su samo dva para nakon sklapanja braka tu i ostala.

„Nažalost, najviše sam imao umrlih u župi, točno 35, od kojeg broja je petero preminulih dopremljeno izvana jer su imali želju sahraniti se u rodnome kraju. Župa ima četiri groblja. Središnje je ono u Gornjim Živinicama gdje se većina vjernika i sahranjuje. Imamo gradsko groblje, groblje u Banovića te Rabića groblje“, nastavio je vlč. Tomić o statistikama naglasivši da u župi sada ima tri prvopričesnika i 16 krizmanika.

Uz vjeronauk organiziraju se druženja, različite aktivnosti, sport i roštilj. „Najbitnije mi je da zavole svoju župu te da prihvate kako je ovo njihovo. Ponekad to bude malo teže, ali ide polako. Imamo četiri ministranta iz nižih razreda osnovne škole dok oni iz viših razreda smatraju da su preveliki za to“, naglasio je vlč. Tomić.

Moderna crkva bez sakristije
Prema riječima našeg sugovornika župa Živinice je mnogo godina bila bez pravog sakralnog objekta, skoro 25 ljeta. Mise su slavljene u dvorani današnje župne kuće i kapelici Sv. Ante Padovanskog.

Obilazeći crkvu Sv. Ivana Krstitelja saznali smo kako je ona građena na nekadašnjem močvarnom području gdje je trebalo nasipati materijal kako bi bila moguća izgradnja, te da su prijašnji župnici godinama pokušavali započeti s radovima. Ni toranj se nije mogao praviti zbog blizine zračne luke, međutim naknadnim molbama i dozvolama i to je omogućeno.

Unutrašnjošću sakralnog prostora i oltarom dominira slika Sv. Ivana Krstitelja, ulje na platnu, inače rad akademskog slikara Duška Abramušića iz 2004. Oltar s lijeve strane krase dvije statue, Sv. Ante i Sv. Ivana Krstitelja preko čije je ruke prebačen ručnik, dar župi. Ovaj ručnik je star više od 120 godina i predstavlja posebnost ovog kraja, a imali su ga muškarci kao dio narodne nošnje.

Još jedna unikatnost ove crkve je i činjenica kako ne postoji sakristija. Zasigurno je jedna od rijetkih crkva ove veličine u BiH, ali i svijetu bez sakristije.

„Umjesto sakristije sada imamo jednu improvizaciju do koje su župnici došli tijekom godina tako da dio ruha stoji u crkvi, a drugo po župnom uredu“, kaže vlč. Tomić i dodaje da planira uskoro raditi sakristiju.

Kako smo vidjeli jedna od „najprivlačnijih“ stvari u crkvi je središnji luster težak 450 kg, te luster iznad oltara koje je darovao dr. Bože Žepić iz Grabika godine 2008., a izradio i postavio njegov sin Zoran.

Mala i lijepa kapelica
Nakon razgledanja župne crkve odvezli smo se do kapelice Sv. Ante Padovanskoga u središtu grada kako bismo razgovarali sa Zlatkom Tadićem čiji je djed sa svojom braćom najzaslužniji za njezinu izgradnju. „Ovdje su se slavile mise sve do izgradnje župne crkve Sv. Ive. Zemljište su darovali i kapelu izgradili obitelji Tadić. Prije četiri godine renovirana je i otada se za spomendane Sv. Ante i Padovanskog i Pustinjaka slavi sv. misa“, rekao nam je umirovljenik Zlatko. Iako skromna, mnogi bi rekli premala, pogotovo za današnje uvjete, kapelica spada u vrijedne spomenike i njezina kulturno-povijesna važnost za katolike u Živinicama je neprocjenjiva.

Života ima...
Potom smo u župnom dvorištu razgovarali s Jelenom Andrić, poduzetnicom iz Živinica koja ima obiteljski biznis. Potječe iz vjerničke obitelji koja je dala jedno duhovno zvanje, fra Ivana Marića, a skoro 35 godina je član župskog zbora.

„Početci župskog zbora su bili dolaskom vlč. Marka Hrskanovića i s. Ines koja je okupljala školarce, djecu i zrele ljude. Prvi koraci su bili teški, ali je zbor postepeno rastao da bi tijekom posljednjeg rata brojao između 150 i 200 pjevača. Nažalost, posljednjih godina ostalo nas je troje-četvero. Jedan zborovođa, moj sin i ja animiramo misna slavlja te nam se pridruži poneko. Nažalost, mnogi su dolazili pjevati dok se dijelila neka humanitarna pomoć“, rekla nam je Jelena koja je rođena u Banovićima i sjeća se vremena kada se išlo u crkvu u Morančanima.
Naglasila je da je izuzetno bitna stavka što imaju crkvu i župnika koji je veliki oslonac te je prisan s vjernicima.

U razgovor se uključio i njezin sin Dario, inače diplomirani pravnik, koji također djeluje u obiteljskom biznisu.
„Posljednje četiri godine sam prakaratur i obično pratim župnika u blagoslovu kuća kroz Dubravsku ulicu gdje ima oko 35 obitelji. Većinom su to stariji ljudi i nema puno mladih. Inače, mladi moga uzrasta i mlađi uvijek pokušavamo naći pozitivne razloge ostanka. Neki su i otišli, ali ovi što ih znam ovdje žele ostati i zajedno napredovati i izgrađivati sredinu“, rekao nam je Dario i ustvrdio kako se zajedno s bratom i prijateljima okuplja oko Sportsko-ribolovnog društva Mrena.

Banovići i Kladanj – živa i usnula filijala
Kako smo rekli, svećenik iz Živinica pastoralno opslužuju još i gradove Banoviće te Kladanj. Banovići su udaljeni 15 kilometara i u njima ima oko 50  katoličkih vjernika. U tom gradu je započela gradnja crkve: izliveni su temelji i ploča, ali na tome se stalo. Inače, Banovići su za vrijeme komunizma bili predviđeni kao moderni grad bez vjerskih objekata. Zato se tek nakon posljednje rata u gradu koji je ime dobio po stećku Božićka Banovića započelo s gradnjom prve katoličke crkve.

Nažalost, u Kladnju koji je 35 kilometara udaljen od Živinica ima samo 10-ak katolika koji žive u mješovitim brakovima. Tu se misa slavi samo jednom godišnje – na Glavosjek Sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, kada se organizira i manje hodočašće. Kako smo ranije bili u Kladnju zaključili smo da je riječ o usnuloj filijali.

Komunizam, rat, težak život i konstantno iseljavanje učinili su svoje... Ipak, treba se nadati kako Živinice neće završiti kao njezina filijala. Ovogodišnji broj krizmanika nudi nadu da bi župa mogla živnuti u skoro vrijeme...

Nastanak imena grada Živinice

Proučavajući literaturu, nailazimo na tri inačice postanka imena Živinica.
Prva, prema Vladislavu Skariću, da se selo Živinice nalazilo u granicama župe Soli kao starina vlastelina Radivoja Živinčića.
Druga, prema dr. Ademu Handžiću, govori kako se selo u doba dolaska Turaka nije uopće nazivalo Živinice nego Tatarice. Prema toj teoriji, naziv Živinice je kasnijeg datuma. U jednom dokumentu Turci spominju Tatar-bazen u okolici Tuzle iz koga je u to doba vađeno kvalitetno željezo od kojeg su se pravile sablje.
Treća verzija, prema Muhamedu Hadžijahiću, je da su se Živinice zvale Uskopči, vjerojatno Oskovci u nahiji Tuzla. Iz ovog podatka se saznaje kako je u tuzlanskoj nahiji postojalo mjesto koje se zvalo Uskopči ili slično Oskovci.
Kako bilo, jedno je sigurno jasno, naziv Živinice nije stariji od 18. st., jer se ne spominje u popisima iz 1548. i 1600.