Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Breške su dobile ime po mnoštvu njezinih brežuljaka čiji su prvi starosjedioci bili drevni Iliri. Upućeni tvrde kako kršćanstvo na tim prostorima kontinuirano živi od 3. stoljeća, a ovaj je dio Bosne matično područje djelovanja franjevaca od 13. stoljeća.

Pokazati solidarnost

Od našeg domaćina fra Marka Antića doznajemo kako je župa Breške nekoć bila i prostranija i mnogoljudnija obuhvaćajući 15-ak naselja. „Župa je kao samostalna kapelanija osnovana 1823., a župom je proglašena 1839. i čini ju nekoliko većih naselja – Breške, Obodnica (Gornja i Donja), Dokanj, Trstje, Tisovac i Snoz. Uz župnu imamo i filijalnu crkvu u Doknju koja je posvećena Sv. Iliji Proroku. U župi trenutačno živi oko 1 040 osoba u 500-tinjak obitelji. Kroz povijest se mijenjao broj pučanstva. Župa je inače bila velika, a 1985. i 1986. od nje su nastale nove župne zajednice Drijenča i Dragunja te znatan dio župe Šikara“, prenio nam je svećenik napominjući kako je ova administrativna jedinica Vrhbosanske nadbiskupije 1991. brojala oko 3 000 vjernika. Današnje je pak brojno stanje, kao i u mnogim drugim sredinama ove zemlje, posljedica poslijeratnog trenda iseljavanja mladih i radno sposobnih ljudi koji drugdje traže svjetliju egzistencijalnu budućnost. Iako prevladava starija populacija, vjernici su, prema njegovim riječima, za svaki primjer.

„Doista vole i poštuju svećenika i prilično dobar broj njih dolazi u crkvu. Pogotovo je jako aktivno župno pastoralno i ekonomsko vijeće koja su moja desna ruka. Rado obilaze nemoćne i uključuju se u akcije pomoći onima u potrebi. I bolesnicima rado dođu pa im na neki način budu i potpora u njihovoj teškoj situaciji“, rekao nam je župnik.

Volim ovdje

Među onima koji su župi uvijek pri ruci je Vera Nikolić, domaćica u župnom stanu, a svećenik se uvijek može obratiti i supružnicima Ani i Boži Marković. Markovići su zaradili mirovinu i svili obiteljsko gnijezdo u Beču, ali su u Breškama našli ljepši kutak u kojem provode zasluženu mirovinu poslije više od 40 godina rada.

„Kuću sam ovdje napravio možda 1977., u kojoj su bili punac i punica. Oni su pomrli, a meni je to bilo žao ostaviti. Ja sam kuću u Beču morao prodati, a kupio sam tamo stan. Ovdje mi odgovara. Prije sedam dana je supruga bila otišla vidjeti unučad i djecu. I ja ću za 10-ak dana otići i opet se vratiti. Volim ovdje i eto. Vratio sam se prije šest godina. Malo sam ovdje, malo tamo, više ovdje nego tamo, i tako. Ovdje sam prakaratur, član sam KUD-a Župa Breške i surađujem sa župnikom. Kad treba bilokakva pomoć, u svaka doba sam tu. Tako provodim dobro vrijeme i znam da sam pomogao Crkvi. Baš sam prije sat vremena kamen nasipao ovdje ispred crkve…“, rekao nam je Božo koji, kažu oni što ga poznaju, na svaki način, pa i materijalno, pomaže Crkvi i na drugim mjestima.

Skladan spoj

Vjera se svjedoči i kroz suživot s drugima i drukčijima. „U župi ili njezinoj neposrednoj blizini nalazi se i muslimansko i pravoslavno pučanstvo. Ljudi se normalno susreću, rade zajedno, neki se čak i žene i udaju. Dakle, suživota ovdje ima i ljudi rado prihvaćaju jedni druge, rado su spremni pomoći jedni drugima, idu jedni drugima kada su i određene vjerske proslave i zajedno ih slave…“, napomenuo je fra Marko još jednu važnu značajku naroda među kojim župnički djeluje posljednje tri godine. Sa svojim duhovnim stadom okuplja se u župnoj crkvi podignutoj 1890. kao dostojnoj zamjeni skromnom drvenom sakralnom prostoru s godinom gradnje 1854. Od temelja do danas ostala je u istom obliku.
Fra Marko nam pokazuje vrijedne umjetnine govoreći kako je unutrašnjost crkve 1986. potpuno preuređena, a taj je zadatak povjeren akademskom slikaru Zdenku Grgiću. Uklonio je žbuku i otkrio autentični duh kamenih zidova, a potom načinio većinu umjetničkih djela – u prezbiterij je mozaikom prikazao Uznesenje BDM-a, sa strana su reljefi u bakru i drvetu, postaje križnog puta, a biblijske teme nalazimo i na njegovim vitrajima. Osim Grgića svoj je doprinos dao i akademski kipar Mile Blažević koji je, između ostalog, izradio dojmljive krstionicu i tabernakul.

U prostoru obilježenom skladom susreta starine i moderne umjetnosti duhovno raste aktivna vjernička zajednica. „Vjernici redovito dolaze na mise nedjeljom i svetkovinama, kao i radnim danima. Nedjeljom je crkva dosta pohođena, a u ovom kraju prilično svijeta dođe na Mlade nedjelje, puno više nego običnima. Imam suradnike – aktivno ekonomsko i pastoralno vijeće te prakarature, a u župi postoji i mali dječji zbor. Djeca su mahom iz Doknja i ona nedjeljom uz sudjelovanje na misi u filijalnoj crkvi dolaze pjevati i ovdje. Patron župe je Uznesenje BDM-a i tada se na poseban način pripremamo devetnicom i trodnevnicom. Ovo je svetište gdje se u tuzlanskom kraju najviše okupljaju ljudi iz okolnih župa samostanskog područja i Tuzlanskog dekanata, ali i iz drugih krajeva izvan dekanata. Tada dođe priličan broj vjernika koji se zavjetuju Gospi.

Ispružena ruka svećenika

„Posjećenost crkvi je ljeti nešto veća, zimi manja – ne može narod pješačiti, nije svakomu blizu crkva. Neizostavna je devetnica za Veliku Gospu, put križa uz korizmu, a osim toga i mi pojedinačno obdržavamo, recimo, 13 utoraka Sv. Anti. Ide se i Sv. Franji u Šikaru. Sve su to naši običaji koje ne ostavljamo iza sebe, nego idemo dalje s tim. Onda, recimo, listopadska i svibanjska pobožnost. Ima nas koliko nas ima, ali je to u sklopu Crkve i dolazi se u crkvu“, reče nam članica Franjevačkog svjetovnog reda Kaja Garašević iz Doknja, koja nam je prenijela i kako su mjesni trećoredci novim zamahom nastavili višestoljetnu tradiciju kada je na župu došao fra Berislav Kalfić. „Okupio je vjernike u Franjevački svjetovni red koji je već postojao od davnina. Okupilo se nas 30-ak redovitih u crkvi. Napravio nam je skupštinu, godinu dana nas je upućivao o pravilima trećara te kako ćemo vjeru širiti i djelima ju dokazivati. Poslije godinu dana pripreme nas je 'zaredio', obukao i dao nam zadatke. Recimo da svakodnevno imamo obvezu izmoliti po 12 Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu na odluku Sv. Oca Franje. Osim toga, zadatak nam je posjećivati bolesne, moliti pored njihove bolesničke postelje, obići i ljude koji nisu katoličke vjeroispovijesti ako su u susjedstvu ili zatraže našu pomoć, a najviše je inzistirao da svojim djelima, vjerovanjem i dolaskom u crkvu dajemo primjer ostalima da se i oni obrate i počnu vjerovati, pa možda postanu i članovi Trećeg reda“, ispričala je naša sugovornica kojoj ni u 70. godini nije teško očistiti crkvu ni učiniti što drugo za Boga i čovjeka. Žao joj je što nema mladih koji bi se priključili trećarima, a nada se da svojim primjerom ostavlja trag kojim će krenuti netko od njezinih potomaka.

„Jedne prigode nam je fra Berislav rekao još jednu našu dužnost. Ako se nađemo pored umirućeg, možemo se pomoliti, s tim što je naglasio da bismo trebali imati bočicu posvećenog ulja, pomazati mu čelo i izmoliti neku brzu molitvu. Zatim, ako se rodi dijete i vidimo da neće preživjeti, kaže on: 'Krstite ga!' I tu nam je pojasnio što ćemo učiniti. On je smatrao kako smo mi ispružena ruka svećenika. Kad njih nema, mi se možemo negdje zateći i pomoći“, naglasila je Kaja značaj uloge trećoredaca i u Crkvi i u svijetu.

Čuvari tradicije

Našasugovornica napominje kako sela župe Breške čuvaju svoje tradicije. „Kod nas u Doknju je Ilina glavna i najveći običaj uoči nje je lilanje. Na Ilinu je bila svečana misa, došlo bi naroda i bila je obveza otići u Dokanj na lilanje. Jedno vrijeme se taj običaj malo ušutio, pa smo ga obnovili prije 24 godine i ponovno ga obdržavamo. Narod se dogovorio da uoči toga dana obuče nošnje, slavi, igra, pjeva… Ima i skupina kulturno-umjetničkog društva – i tu okupljamo zajednicu. Nastojimo očuvati tu nošnju. Recimo, ja sam jedna od tih koje izrađuju nošnje. Nudim ih mladima da ih obuku, da nam to ne umre“, ispričala je Kaja koja i sama rado odjene narodnu nošnju, pa za Gospojinu ili u drugoj prigodi oživi dašak prošlih vremena.

A nezaobilazni čuvari tradicije su članovi Kulturno-umjetničkog društva Župa Breške čije nam je bogato djelovanje predstavio njegov predsjednik Mato Marinović iz Obodnice Gornje.

„Društvo je osnovano 2008. i do 2015. djelovalo je kao Udruga Društvo Breščana. Od 2018. uzeli smo ime Kulturno-umjetničko društvo Župa Breške jer djelujemo na području naše župe. Cilj nam je očuvati tradiciju, običaje i kulturu hrvatskoga naroda s ovog područja i to pokušati prenijeti na mlade. Ranije smo u KUD-u imali 15-ak mladih, ali zbog određene situacije, poput nezaposlenja, otišli su s ovih prostora. Sada imamo 50-ak članova, a aktivnih 20-ak. U društvu su nam prije radile sve sekcije, a sada je aktivna samo folklorna“, informirao nas je Mato ne zaboravivši spomenuti kako KUD od početaka bilježi brojne projekte i nastupe u zavičaju i mnogo šire – na dočeku Pape u Sarajevu bili su jedino društvo iz sjeveroistočnog dijela Bosne, sudjelovali su na Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima, smotrama folklora u Bosni, ali i izvan zemlje…

„Što se tiče 2018., teško smo imali neko razumijevanje – aplicirali smo s nekim projektima na Grad Tuzlu, ali nismo ništa dobili. Ali imamo jednog našeg člana skupštine Matu Mrkonjića. Ne bismo se mogli održati da nas on ne sponzorira. On ima tvrtke u BiH, a ima i tvrtku u Zagrebu“, predsjednik KUD-a ne zaboravlja dobročinitelje, kao ni uspješnu suradnju sa svim župnicima u Breškama, Osnovnom školom Breške koja im bez ikakve naknade ustupa prostore za događaje i drugim KUD-ovima, a osobito Žeravcem.

Prenijeti vrijednosti

KUD realizira brojne aktivnosti te daje značajan doprinos svim manifestacijama u župi. Među njima je nadaleko poznata Međunarodna likovna kolonija Breške koju godinama organizira tuzlanska podružnica Napretka.   

„Ovdje se održava velika manifestacija na Veliku Gospu. Dok je bilo više mladih, ranije smo pred taj blagdan tijekom sedam dana imali velika druženja u malom nogometu i drugim aktivnostima. Sada je to smanjeno zbog financijske potpore, pa radimo samo smotru KUD-ova 14. kolovoza“, dodao je Mato. Napominje da članovi KUD-a poslije Uskrsa imaju jednu lijepu aktivnost. „Od 2009. posjećujemo stare i iznemogle. Imamo jedan dom umirovljenika u Tuzli kojem gravitira oko 200 ljudi. Na Mali Uskrs krenemo iz Osnovne škole Breške, obiđemo školu u Donjoj Obodnici i jedan dom poviše župne crkve, pa onda odlazimo u Tuzlu gdje korisnicima doma nosimo uskrsna jaja, slatkiše i voće. Posjetimo ih i napravimo im predstavu sa šargijom i violinom. Posjećujemo ljude neovisno odakle su i koje su vjeroispovijesti i oni nam se raduju i vole nas, čekaju nas…“, ispričao je Marinović koji se nada kako će sve što čini skupa sa svojim suradnicima moći predati onima koji dolaze poslije njih.  
I župnik vjeruje da u tom i svakom drugom smislu treba nastojati pozitivno gledati naprijed stavljajući buduće dane u Božje ruke. „Mladi odlaze iz ovoga kraja, uglavnom tko god završi srednju školu ili fakultet. Ovdje je teško naći posao. Veći dio populacije srednjih godina i mladih je otišao. Uglavnom je ovdje staračka populacija. Što se tiče budućnosti, mislim da je kroz povijest naš narod bio i u težim situacijama, pa je opet uspio uz Božju providnost izići s time na kraj. Tako vjerujem da će se uz Božju pomoć, unatoč sadašnjim problemima, naći nekakav izlaz da se i ovo teško razdoblje nekako prebrodi“, poručio je fra Marko na kraju našeg pohoda Breškama.

Prepoznatljiva likovna inspiracija

Župa je poznata po svojim spomenicima iz starina, među kojima je staro groblje Nikolići, a prepoznatljiva je i po Međunarodnoj likovnoj koloniji Breške koja se u organizaciji tuzlanskog ogranka HKD-a Napredak u Breškama odvija svake godine u srpnju. Taj likovni događaj u tuzlanski kraj dovodi umjetnike iz brojnih zemalja – od onih što graniče s BiH do Mađarske, Češke, Slovačke… Nadahnjuju se ljepotom prirode i gostoprimstvom domaćina kako bi svoje likovno umijeće pretočili u dojmljiva djela. Neka od njih moguće je vidjeti na zidovima župne kuće, a svakako u sklopu stalnog postava Napretka.