Felice Tantardini

Božji kovač


Svijet misija pun je neobičnih i nesvakidašnjih ljudi koji su svojim djelovanjem ostavili trajan trag evanđeoskih poruka i dobra učinjena bratu čovjeku u dalekom svijetu, a jedan od takvih bio je Felice Tantardini.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Sluga Božji Felice Tantardini rođen je 28. lipnja 1898. u Valsassini u Italiji, kao šesto od osmoro djece. Majka mu je po savjetu primalje dala ime Felice, želeći da njezin sin uvijek bude sretan i sretnima čini druge. Pohađao je školu do trećeg razreda osnovne škole, a onda je kao 10-godišnjak počeo raditi izabravši kovački zanat. S 13 godina ostao je bez oca, a sa 17 u jeku Prvog svjetskog rata otišao u vojsku.

70-godišnja služba

S 23 godine priključio se Papinskom institutu za vanjske misije (PIME) kao „brat suradnik“ i nakon 10 mjeseci uputio se 2. rujna 1922. u Burmu, gdje je posvetio svoj život 70-godišnjoj službi misionara, uz samo jedan posjet domovini 1956., te djelovao u mjestu Toungoo i raznim drugim misijama.

U svojoj autobiografiji, napisanoj po biskupskoj odredbi, sebe je opisao kao „Božjeg kovača“, a poznato je da je brojne mlade Burmance poučio obrađivanju željeza te da su mu čekić i nakovanj bili omiljeni alat. U misiji je radio sve što je bilo potrebno – obrađivao je metal, bio stolar, piljar, stočar, medicinski brat, sakristan, voditelj zidara… Talijanski misionar i novinar Paolo Gheddo iz PIME-a prisjetio se u jednom svojem tekstu kako je Felice bio uvijek nasmijan, duhovit, pri ruci svima i uvijek putovao pješice, sposoban preći 50 km planinskih i šumskih putova, noseći na ramenima i do 40 kg tereta.

Vrline i jedna slabost

Prema njegovim riječima, posjedovao je nevjerojatnu snagu – mogao je vlastitim rukama savijati željezne šipke. Probudio bi se svakoga jutra u 04:30, a na počinak je odlazio u 22:00. Poslijepodne se nije odmarao, već bi sat vremena provodio u moljenju njegove tri dnevne krunice – imao je neograničeno povjerenje u Djevicu Mariju kojoj se rado obraćao. Noću bi proveo jedan sat u klanjanju. Jako je bio privržen siromasima, onima s krajnjih margina društva, a volio je i životinje.

„Svijet misija pun je neobičnih i nesvakidašnjih ljudi, a jedan od takvih bio je Felice Tantardini. Patio je od preponske kile koju je držao na mjestu kožnim remenom i komadom drveta, a osim toga mučili su ga i problemi s crijevima. Zube je imao i u 85. godini, a prao ih je pepelom i prastarom četkicom. Spavao je na podu pored kreveta na prostirki od slame i pokriven dekom, bez jastuka i posteljine. Iako je živio u malaričnoj zoni, nikada se nije razbolio te je uz osmijeh znao reći: 'Komarci koji me ujedu, uginu'“, zapisao je o njemu Gheddo, a njegov suvremenik, zemljak i poznati misionar u Burmi blaženi Clemente Vismara, opisao ga je kao žilavog muškarca s neurednom kosom i jednom slabošću – lulom. Kada su mu govorili da neće moći biti kanoniziran zbog te navezanosti, on je u svojem stilu odgovarao: „Tim bolje!“ 

Misijski plodovi

No, njegove su vrline bile neusporedivo brojnije, kao i plodovi iznikli iz velike ljubavi prema Bogu i ljudima. Razdavao je sve što je imao i primao. U desetljećima naporna rada gradio je brojne crkve, škole, župne kuće, bolnice, sjemeništa, sirotišta i samostane, a poznavatelji njegova djelovanja ističu kako je bio sretan što može kroz svoj rad širiti evanđeoske poruke.

Glas o njemu pronio se daleko i diljem Burme. Preminuo je 23. ožujka 1991. Na njegovu sprovodu okupilo se veliko mnoštvo, uključujući i muslimane i budiste. „Mnogi su ga počeli zazivati kao 'sveca s čekićem'“, zapisao je Gheddo, podsjećajući kako su radišnog misionara upamtili i po poučavanju o vjeri i Bogu i po svemu što je privrijedio za poboljšanje kvaliteta života mještana.

Kongregacija za kauze svetaca 28. siječnja 2005. izdala je „dekret valjanosti“ za biskupijsku istragu njegovih herojskih kreposti, pa se tako Tantardi našao na putu proglašenja svetim.