Don Edmond Théodore podrijetlom je iz Senegala, ali živi i djeluje u Mauretaniji, a nedavno je posjetio Međunarodno sjedište papinske zaklade Pomoć Crkvi u nevolji (ACN).

Prihvaćanje i bivanje prihvaćenim
Dočarao je kako se u toj afričkoj zemlji međureligijski dijalog odvija u svakodnevnom životu, a ne kroz formalne susrete. „Crkva prima i migrante i Mauretance, ali istodobno dopušta da i nju prihvati lokalno stanovništvo.“ Prema njegovu mišljenju, poslanje Crkve u Mauretaniji treba promatrati kroz tu dvostruku dinamiku – prihvaćanja i bivanja prihvaćenim.

Svećenik je objasnio kako su kršćanske vrijednosti dobro prihvaćene. „Nema progona. Slobodni smo živjeti svoju vjeru“, kazao je. Prema njegovu iskustvu, muslimani pokazuju duboko poštovanje prema vjernicima, neovisno o njihovoj vjeri. Kada shvate da neka osoba vjeruje u Boga te da ima ljudske i vjerske vrijednosti, dijalog se odvija prirodno.

Pustinja
„Unatoč našim razlikama i načinu na koji vjerujemo u jednoga Boga, uspijevamo živjeti u suživotu“, objasnio je senegalski misionar.

Njegova priča u Mauretaniji započela je kao radno iskustvo. Trebao je ondje ostati kratko, ali ga je poslanje Crkve u toj zemlji duboko obilježilo. „Gospodin čini izvanredne stvari s vrlo malo sredstava“, prisjetio se. To početno iskustvo potaknulo ga je da zatraži trajni premještaj u tu misiju.

Pustinja također zauzima središnje mjesto u njegovu duhovnom životu. Don Théodore vidi ju kao mjesto odricanja i solidarnosti. Kao primjer navodi običaj Mauretanaca da se uvijek zaustave i pomognu vozilima koja su se pokvarila uz prometnicu. U tako zahtjevnu okruženju, objasnio je, ljudi bolje razumiju vlastite granice te uče vjerovati drugima i Bogu.

„Pustinja je mjesto susreta“, dodao je. Mjesto na kome čovjek može pronaći Boga, svog bližnjega i samog sebe. Prisjetio se kako je u evanđeljima pustinja često predstavljena kao povlašteno mjesto na kome se ljudi, uključujući Isusa, približavaju Bogu. Dodao je kako je šest godina života u župi pokraj pustinje ojačalo njegov unutarnji život i duhovnost. U tom kontekstu i sama molitva poprima poseban oblik. „Ne molimo zajedno; molimo jedni za druge“, istaknuo je. To pomaže razvijati unutarnji stav zauzimanja za druge u molitvi, uključujući i one koji ispovijedaju drukčiju vjeru.

Pouzdanje u Boga
Jedna od osobina Mauretanaca koja ga najviše zadivljuje jest pouzdanje u Boga. „Što god kažete, oni odgovaraju: 'Insallah', što znači 'Ako Bog da'“, rekao je. Bez obzira na poteškoće s kojima se suočavaju, vjeruju kako će uz Božju pomoć sutrašnji dan biti bolji. Takav stav, uvjerava, u njemu potiče duboko iskustvo vjere, nade i pouzdanja te ga podsjeća da je sve u Božjim rukama.

Svećenik je objasnio kako Crkvi u Mauretaniji nije dopušteno vršiti prozelitizam, niti krstiti mauretanske državljane budući da je islam službena religija. Ipak, ističe kako je Crkva uvjerena da Bog djeluje u srcu svakog čovjeka.

„Naš se rad sastoji u svjedočenju Kristove ljubavi. Crkva služi svim ljudima, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeru, a kroz tu službu kršćani vjeruju kako ljudi mogu susresti Krista, jer Crkva služi Kristu u onima kojima je blizu i koje prati. Stoga, poslanje Crkve u Mauretaniji ne može se mjeriti kriterijima poput učinkovitosti, niti brojem krštenja. Njezin je cilj donositi plodove za kraljevstvo Božje, uzdajući se da će Bog prepoznati trud svojih službenika“, poručio je misionar.

J.P., KT