Piše: Josipa Prskalo

Točno dvije godine nakon posjeta krčkog biskupa mons. Ivice Petanjka i tajnika vlč. Saše Ilijića misiji Njoko i Nawinda u Zambiji, otvorena je još jedna misija, ili bolje rečeno, centar evangelizacije.

Don Borisje prije dvije godine odveo biskupa Petanjka i njegovu pratnju te im pokazao mjesto u šikari na kojem se željelo sagraditi crkvu. Na tom su mjestu već bili započeti neki radovi za provizorno stanovanje...

Novo mjesto molitve
Krčki se biskup zauzeo da se sagradi crkva i neke popratne zgrade koje su na Misijsku nedjelju otvorene i predane na uporabu. On je pribavio i kip kapucina Sv. Leopolda Bogdana Mandića i njegove moći koje su ugrađene u oltar.

Misu i blagoslov predvodio je župnik John Mulele, uz sudjelovanje prijatelja svećenika Mukubesa i don Dabe koji je zgradu crkve, kao i pet crkvenih zajednica u raznim selima koje su nastale misijskim radom predao župniku, a on ostaje njegov pomoćnik za taj kraj.

Na svečanosti je bilo mnoštvo ljudi, mahom novih kršćana, koji su pješačili i po dva dana kako bi četiri dana ranije počeli s programom, a u nedjelju slavili misu. Ove godine nije bilo prikladno tražiti da svi donesu svoju hranu koju će jesti za vrijeme dana slavljenja, kako se to obično radi. Naime, godina je drugačija: hrane nigdje nema, glad vlada posvuda, sve se moralo providjeti – pojelo se 500 kilograma kukuruznog brašna i jedna cijela krava, te dosta kupusa sa susjedne farme...

„Privilegij“ za koji se treba namučiti
Ovaj važni događaj za Crkvu u Zambiji nama je bio povodom za još jedan razgovor s don Borisom koji je rođen 1952. u Novalji na Pagu. Za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1979. Tri je godine vršio službu duhovnog pomoćnika u Malom Lošinju. Tada je na vlastitu molbu, a s odobrenjem tadašnjega krčkog biskupa mons. Karmela Zazinovića, otišao u Dublin na misijsku pripravu i učenje engleskog jezika kako bi mogao raditi kao misionar u Zambiji gdje djeluje od 1983.

Misionar Dabo otkako je došao djeluje u Zambiji, u istoj biskupiji ali na različitim mjestima. „Uglavnom sam ja ta nova mjesta otvarao – imao sam taj privilegij. Prvi put sam bio poslan u jednu staru misiju Sichili tu sam ostao 10 godina, najprije kao pomoćnik, a potom kao župnik. Poslije su mi se pridružila dvojica Hrvata – jedan iz Dubrovačke biskupije Franjo Markić, a drugi iz Krčke – Ivica Kordić. Bili smo tu nekoliko godina zajedno, dok nisu premješteni tamo gdje je trebalo, a ja sam ostao ondje i dalje“, ispričao je don Boris.

„Nedovoljno misionar“
Otkrio nam je, kako je nakon toga pitao biskupa da ga premjesti, te ga je poslao u grad Livingstone gdje je bio župnik, a bio je zadužen i organizirati povjerenstvo za razvoj. „To sam i radio, međutim činilo mi se kako sam u župi koja je već dobro razvijena i nisam se dovoljno osjećao misionarom. Tada sam se javio biskupu da me pošalje u jedan jako udaljen kraj na granicu s Angolom, u kojoj je u to vrijeme bio građanski rat. To me nije strašilo, a biskup kada je vidio da se netko dobrovoljno javlja za to područje – jedva je dočekao. Tu je počeo moj pravi misijski rad“, dočarao je krčki svećenik napomenuvši kako je ondje već prije postojala kršćanska zajednica kao dio jedne druge župe, međutim trebalo ju je organizirati u župu i proširiti.

„Ja sam tu otišao sam – u smislu da nije bilo drugog svećenika. To mi je bio veliki izazov. U tome sam uživao, i ondje sam ostao osam godina. Tu smo osnovali i organizirali nove kršćanske zajednice, a jedan od važnih izazova bio je razvoj“, spomenuo je don Dabo.

Usponi i padovi
Opisao je kako je to bio kraj gdje je vladala glad... Ljudi su uvijek oskudijevali s hranom, te je uvidio kako ima mogućnosti za uzgoj riže. „Organizirali smo se tako što smo pozvali stručnjake za uzgajanje riže koji su nas posavjetovali i ljudi su počeli uzgajati rižu. To je bilo vrlo uspješno. Tako da – te godine gladi nije bilo, što nam je dalo još novi poticaj. Gledali smo potom da dobijemo neki tzv. cash crop – kako bismo imali dobit i na drugoj strani. Primijetili smo da bi bilo moguće uzgajati i suncokret. Ponovno smo išli državnim stručnjacima – pokažite vi nama kako se to uzgaja suncokret... Dali su nam upute, pozvali smo narod, nabavili sjeme, pokazali kako se radi, narod je posijao suncokret – pun uspjeh.... Kupili smo mi i kamion kako bismo mogli otkupljivati i rižu, i suncokret i voziti na tržište. Narod je počeo dobivati novce... To je bilo dobro.

Sljedeće godine narod je opet posadio suncokret – još više, međutim ptice su doznale da tu ima suncokreta i dobre hrane tako se došlo do zaključka da ne možemo ptice hraniti. Zbog toga projekt nije uspio“, prisjetio se misionar koji je u Zambiji pokrenuo pet misija, te s nama podijelio svoja sjećanja na neke od njih...

Započeti i ići dalje...
U nastavku je otkrio kako je njegovo shvaćanje misionara da on ne treba ostati predugo na jednom mjestu, nego mora započinjati stvari i onda odlaziti dalje. „Prema onoj Isusovoj – umnožio je kruh i onda je otišao i sakrio se... Poslije ga traže i govore kako i drugima treba pomoći, a On je odgovorio da nije zato došao nego da i drugi čuju... E, to mi je bilo vrlo jasno nakon osam godina u Shangombo misiji.

Ponovno sam zamolio biskupa da me pošalje u drugo mjesto – na koje sam već ciljao. Ondje – u cijelom području nije bilo ni traga Katoličkoj Crkvi. Sela – kao obična afrička sela – bez velike perspektive, bez puno škola ili zdravstva, i to je bila moja druga misija Lusu. Tada već nisam bio sam, imao sam neko iskustvo. Pa sam učinio ono evanđeosko – kada je Isus poslao svoje učenike u sela gdje želi otići da mu priprave mjesto. Učinili su to. On je učitelj i od njega se uči, onda sam isto tako i ja postupio. Potom je jedna grupica učenika njih četiri-pet otišla u taj Lusu. Nisu bili samo učenici nego i zidari. Tako da nakon što su prošli sve procedure dobivanja terena za misiju, odlazak kod poglavica – došli su oni i tu počeli krčiti teren te graditi prve kućice. Ja sam odlazio povremeno da vidim kako ide, te sam primijetio da su oni već počeli okupljati ljude“, ispričao nam je don Boris.

Prve crkve – ispod stabla
Spomenuo je da bi, kada bi god došao ondje, uvijek našao jednu grupicu ljudi koja bi se okupila ispod nekog stabla u molitvi. „Ispod stabla – to su naše prve crkve. Paralelno s tim molitvama, gledali smo što treba narodu sagraditi. Vidjeli smo kako tu nema škole. Nego da djeca idu preko velike rijeke Zambezi na njezinu drugu stranu u školu. Svake godine kad je rijeka brza – netko nastrada u njezinim brzacima. Tako smo započeli i s gradnjom škole. Bio sam tada doma na odmoru i govorio ljudima kako trebamo školu – za početak neka bude samo jedna učiona i ured za upravitelja. Sakupili smo tada 7 000 eura. Vratio sam se i odlučio staviti novac na banku, no u noći su u kuću došli lopovi s pištoljem – sreća da sam imao taj novac – da nisam, možda bi me ubili... Tako da mi je taj novac spasio život ali smo ostali bez škole. Onda sam negdje o tome pisao, u nekim našim novinama i javlja se netko iz Amerike, gdje su naši Hrvati, a bio je iz Krčke biskupije. Kaže: 'Čuli smo o tome i mi ćemo ti sakupiti 7 000 eura'. Tako da smo to dobili natrag i sagradili školu“, kazao je hrvatski misionar objašnjavajući da tako funkcioniraju misije koju su ponekad i nesigurnost i neizvjesnost...

Drage poveznice sa Sarajevom...
Dotaknuli smo se i aktualnih projekata pet zambijskih misija... „Trenutno su naši projekti usmjereni na to kako bismo mogli napraviti učenički dom, za školsku djecu koja dolaze u školu iz udaljenih sela i nemaju gdje stanovati, i onda postoji žrtva raznoraznih poroka... Tako bismo mi u misiji Nawindi sagradili učenički dom – baš sam u Sarajevu vidio jedan takav pa sam rekao ovako bi nama isto jedan trebao – internat. Gdje će živjeti, dobiti moralni odgoj, školovati se i imati što jesti. To nam je sad izazov na kojemu radimo“, dočarao je ovaj vrijedni radnik na njivi Gospodnjoj koji rodnu grudu posjećuje svake dvije godine te ističe kako se posebno dobro osjeća na Godišnjim susretima misionara Crkve u Hrvata, među, kako kaže, kolegicama i kolegama. „Imamo slične izazove, razumijemo se i međusobno se potpomažemo. Drugo, susretnemo naš narod po župama i vidimo kako nas on podržava i cijeni ovo što radimo, tako da je to nama vjetar u leđa“, dodao je.

Na pitanje je li ikad pomislio vratiti se u domovinu kaže: „Nikad nisam pomislio – ozbiljno pomislio, kroz glavu svašta prođe – da bih se vratio. Želio bih raditi koliko god mogu, iako već 36 godina to radim. Vidim da u Zambiji mogu biti korisniji nego što bih bio u Hrvatskoj, a to je dobar osjećaj – da si nekome koristan“, priznao je don Dabo te s nama za kraj podijelio i svoje uspomene sa Sarajevom...

„Iz Sarajeva imam jako lijepe uspomene, najprije što sam krenuo nekako 'iz Sarajeva' – onda je bila Misijska centrala. Baš je s. Davorka i tada radila ondje, tako da mi ju je drago vidjeti. Kad sam otvarao crkvu u Lusu, u drugoj misiji, onda je Vinko kard. Puljić došao s mons. Tomom Kneževićem, a oni su dobro pomogli i gradnju te crkve... I sa sadašnjim ravnateljem Papinskih misijskih djela BiH mons. Lukom Tunjićem sam u jako dobrim odnosima. Volim na neki način da imam 'dom' i u Sarajevu, a imam i u Zagrebu – to je Crkva u Hrvata, mi smo jedno. Ja obično kažem dišemo se kao pluća“, poručio je uz osmijeh misionar Boris Dabo kojemu želim obilje Božjeg blagoslova u daljnjem radu, a vjerujemo i kako će među spomenutim našim narodom ponovno biti onih koji će, prema svojim mogućnostima, potpomoći i njegove projekte.