Piše: Lidija Pavlović-Grgić

S. Urša Marinčič rođena je 26. listopada 1981. u Ljubljani, u tradicionalnoj obitelji s dvoje djece. Pohađala je Biskupijsku klasičnu gimnaziju u Šentvidu kod Ljubljane, a zatim završila dvopredmetni studij pedagogije i slovenskog jezika i književnosti te se bavila raznim sportovima – od košarke do showboardinga. No, u ljeto 2004. stupila je u samostan sestara franjevki u Ljubljani gdje je 8. prosinca 2012. položila doživotne zavjete. Još kao juniorka podučavala je slovenski jezik na Biskupijskoj gimnaziji u Mariboru, a potom je postala ravnateljicom Studentskog doma Sv. Elizabete u Mariboru.

Ići za Franjom

U obitelji je naučila moliti, redovito ići na svetu misu, živjeti kršćanske vrednote i spoznati da su uz riječi itekako potrebna djela. Zahvalna je Bogu na tom primjeru, kao i franjevcima iz njezine župe Navještenja Marijina u Ljubljani, koji su joj pomogli rasti u vjeri dok je bila animatorica župnog vjeronauka i male Frame. Poslije je bila vjeroučiteljica predškolskoj djeci te dio franjevačke mladeži.

„Kod braće franjevaca rado sam provodila svoje vrijeme, ali s druge strane nisam poznavala sestre. Kroz mladost imala sam negativne predodžbe o sestrama, zapravo na njih sam gledala kao da su 'čudakinje' koje nitko od muških ne želi za ženu. No, kada sam se osobno susrela s njima, uvidjela sam da su moja shvaćanja potpuno kriva. Njihova iskrena radost i žar su me oduševili, no ni tada nisam mogla niti pomisliti da bih ja mogla postati sestra jer sam željela imati svoju obitelj – dobrog muža i troje djece. Gospodin je imao drugačiji plan za mene, polako me privlačio k sebi, vrlo osobno i živo“, otkrila nam je s. Urša. Priznala je da joj je bilo jako teško odazvati se na posvećeni život, a kad se napokon odlučila, po primjeru Sv. Franje pošla je u Školske sestre franjevke jer djeluju u odgoju mladih.

„To je za mene savršena kombinacija. Skupa nastojimo živjeti iskrene sestrinske odnose u uskoj povezanosti s Kristom u jednostavnosti, radosti i služenju bližnjima. To nije lako, ali je vrlo blagoslovljeno“, dodala je redovnica koja smatra da je u današnjem vremenu veliki izazov i napor slijediti asiškog sveca, a istodobno je to i neizmjeran dar i radost jer je način življenja Sv. Franje blizak svakom čovjeku.

Dobiti znak

U njoj je odmalena prisutna želja za misijskim djelovanjem i rad sa siromašnima, a Gospodin ju je postupno vodio i pripremao.

Neke životne situacije za koje sam mislila da zatvaraju moj put sada znam da su ga zaprvo otvarali.

„Zanimljivo je kako Gospodin svakomu progovara na svoj način u pravo vrijeme i to konkretno. Meni osobno je progovorio vrlo neočekivano preko naše vrhovne predstojnice koja mi je u razgovoru uz druge teme usput spomenula da naše sestre Bosansko-hrvatske provincije otvaraju misiju u Ugandi. Sjećam se da sam spontano upitala koji je službeni jezik na što mi je odgovorila da je to engleski kojeg sam osobno učila u školi. U tome trenutku mi je srce 'podivljalo'. U meni je bio takav nemir da ga nisam mogla više potiskivati. Tako je počeo moj proces razlučivanja: poziva li me Gospodin doista u misije ili je to samo moja želja i ideja. Kroz razgovor s provincijskom predstojnicom, duhovnim vođom i kroz osobnu molitvu tražila sam od Gospodina da mi progovori i da mi jasan znak. I dao mi ga je! I to ne samo jedan! Vrlo sam zahvalna sestrama koje su me podržale i dopustile mi poći u misije iako nas je u našoj slovenskoj provinciji malo“, rekla je s. Urša koja je radosna i zahvalna što će skupa sa susestrama djelovati u Ugandi.

Pravi trenutak

„U tomu svemu vidim posebnu franjevačku karizmu koja je otvorena i kako nas upravo ova različitost dodatno obogaćuje. Što se tiče moga uzora uz Sv. Franju to je i naša utemeljiteljica majka Margarita Pucher. Upravo smo ove godine započeli sa 150. obljetnicom utemeljenja naše Družbe. Majka Margarita je bila neizmjerno hrabra i požrtvovne ljubavi koja se odrekla udobnosti i skupa s prvim sestrama započela svoju misiju u Mariboru u radu sa zapuštenom djecom. Također su me oduševili Majka Terezija iz Kalkute, Pedro Opeka i drugi slovenski misionari koje sam upoznala“, rekla je redovnica dodavši da moli Gospodina da otvori njezino srce poticajima Duha Svetoga kako bi skupa sa sestrama prepoznala gdje ih vodi i što želi od njih.

„Ako u sebi osjećate želju za misijama, nikada se ne bojte nego stavite svoju želju pred Gospodina. Ako je to Njegova volja, u pravom trenutku će vam dati jasan znak i snagu za taj korak. Međutim, ne zaboravite: najčešće se Njegov 'pravi trenutak' ne poklapa s našim. Zato vjerujte u snagu molitve dok se u vašem srcu ne nastani duboki nutarnji mir i radost“, poručila je nova misionarka koja je u mjestu Rwentobo u župi Sv. Franje Asiškoga Rushooka u Ugandi 26. listopada započela misijski živjeti sa susestrama s. Ivkom Lučić, s. Elizabetom Žuljević i s. Franciskom Ivanović, a prvih mjeseci potporu im pruža s. Kata Karadža, provincijska predstojnica ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina.