Kako je biti „Skype“ katehistica u Zemlji Vatre i Leda?!


Rodom iz župe Pećine kod Novog Travnika, veći dio života s. Celestina Gavrić provela je u misijama – i to najprije u Brazilu, a potom, možemo reći, na potpuno mu suprotnom Islandu.

Piše: Josipa Prskalo

Sestra je već jednom bila gošća naše misijske rubrike kada nam je rado približila proslavu Uskrsa u ovoj, kako kaže, skrajnje sekulariziranoj zemlji na sjeveru Europe u kojoj djeluje od 2001. Sada nam govori šire o samoj misiji, tamošnjoj Katoličkoj Crkvi i svojem misijskom iskustvu.

... ipak, najnormalnije mi je biti misionarkom
Otkrila nam je kako je od svojega rođenja 15. lipnja 1955., pa sve do 13. godine zapravo bila dobrano ateizirana kroz školski odgoj, te kako joj je i obitelj bila pod velikim pritiskom i strahom, tako da oni kao djeca nisu dobivali informacije o sebi i svojima. „Djed Anto Gavrić sudjelovao je u obrani Travnika, uhićen je i umro u, čini mi se, Gradišci u logoru. A, eto, upravo u toj i takvoj obitelji pojavio se Isus i osvojio me tako iznenada i tako učinkovito da sam pred sobom vidjela samo jedan životni put: predati mu se u potpunosti, pa kako odluči“, kazala je na početku našeg razgovora s. Celestina istaknuvši kako je za to neizmjerno zahvalna Isusu, te kako bi voljela da toliki i oko nje dobiju istu milost: „Ili da ga slijede iz svoje životne situacije, eto i to je moja misija, a sigurno i misija mnogih od nas.“

Kad je već i sama spomenula misije, zanimalo nas je kada se u njezinu životu pojavio njihov zov. „Rekla bih odmah dok se očitovalo i redovničko zvanje. Čini mi se da kako sam se doživjela pozvanom u posvećeni život, i imala milost biti primljenom u samostan Družbe sestara karmelićanki božanskog Srca Isusova, to je bilo nešto toliko drukčije od onoga o čemu sam do tada sanjala, te me je bilo lako oduševiti. A smatram kako je naša klima u samostanu bila misijska. Voljela sam čitati, a primale smo sav tada postojeći tisak. Ono osnovno bili su: Glas koncila, Kana, Veritas, Radosna vijest, Glasnik Srca Isusova, Marija. Budući da se nije stizalo na sve, jer je i škola bila zahtjevna, ja sam se, koliko se sjećam, više skoncentrirala na Radosnu vijest i Glas koncila. Pa onda su uslijedili i posjeti p. Ante Gabrića i Sv. Majke Terezije iz Kalkute. P. Gabrić je posjetio naš samostan i moju školu Marianum, a s Majkom Terezijom sam se srela na susretu redovnica – tada sam bila već sestra s privremenim zavjetima“, prisjetila se s. Celestina koju smo radoznalo upitali i bi li svoj život mogla pojmiti drugačije od toga da bude misionarkom, na što je iskreno odgovorila: „Koliko god iskreno mislim kako bih normalno prihvatila i snašla se bilo gdje, u bilo kojem samostanu svoje Družbe, ipak mi je najnormalnije biti misionarkom.“

Sve stranci, ovaj, misionari!
Ljudi često pri spomenu karmelićanki prvo na pameti imaju zatvoreni red, klauzuru i rešetke, te visoku kontemplaciju. S. Celestina kao članica Hrvatske provincije Družbe sestara karmelićanki božanskog Srca Isusova približila nam je kako je zapravo njihova stožerna karizma povezivanje kontemplativnog života s aktivnim apostolskim radom u dosta velikoj lepezi apostolskog i socijalnog djelovanja. „Svakako je jedna od karakterističnosti naše Družbe apostolat koji je bio oznaka i potraživanje za prisutnošću nove družbe u biskupijama i župama u samim početcima. On se ogleda u kućnim misijama – dakle, posjeti obiteljima koji su uvijek apostolski i koje uspijevamo barem donekle uključiti u svoj rad i u ovim, rekla bih, čudnim vremenima“, dočarala nam je ova karmelićanka misionarka koja na Islandu – gdje su, kako kaže, svi službenici vjere misionari, odnosno stranci – djeluje skoro već dva desetljeća.

„Jedini Islanđanin, vlč. Hjalti Thorkelsson prošle je godine navršio kanonsku dob i nije više župnik, nego kapelan u najnovijoj župi u Stykkisholmuru. Župnik mu je Poljak. Biskup nam je Slovak; bosonoge karmelićanke sve Poljakinje; svećenici: tri Poljaka, jedan je već na putu natrag u Poljsku, dva Argentinca, dva Irca, jedan Čeh, jedan Francuz i jedan Nijemac. Redovnice još smo mi, pa argentinska družba Marijinih sestara, kojih ima sa svih strana svijeta, i Misionarke ljubavi“, dočarala je sestra šarolikost misija na Islandu napominjući kako je samo u njezinoj župi župnik Nijemac - vlč. Jürgen Jamin, a među susestrama su joj još dvije Brazilke i jedna iz Nikaragve.

Skype kateheze
Na fotografijama koje nam je poslala vidi se ogroman župni teritorij koji se, kako naglašava, proteže na oko 600 km promjera, te je sve više katolika u svakom selu i zaseoku pa tako treba više i vremena i sredstava kako bi se došlo do vjernika. „Ja sam Skype katehistica, pa sam protekle godine imala po šest sati vjeronauka osobno, a šest preko Skypea. I to se mijenjalo nekoliko puta jer najednom se javi netko tko je novi, ili za koga nismo znali, pa im treba dati neki sat vjeronauka“, prepričava s. Celestina koju smo potom, kad se već dotaknula Skype komunikacije, upitali i o njezinu održavanju kontakata s rodbinom i prijateljima, kao i o posjetima domovini.

„Kontakte pomaže elektronika. Inače dolazim svake dvije godine. Znači mi puno, neizmjerno puno, premda osobno nisam baš revna u održavanju kontakata. Ne ide to ako se čovjek hoće posvetiti onima kojima je sada poslan. Tako ispada kako je moj stil – stil nezainteresiranosti ili neznanja njegovanja osobnih prijateljstava, pa se sve nekako odvija 'u vjeri', u zajedništvu naviještanja Radosne vijesti“, iskrena je bila naša sugovornica.

Brazil nasuprot Islandu
Kako smo spomenuli ranije, sestra je najprije, od 1985. do 2000., djelovala u Brazilu, zemlji koja je, možemo reći, potpuno suprotna Islandu. „Brazil je zemlja u kojoj se okupilo svijeta sa svih strana kugle zemaljske. I svi se osjećaju Brazilcima. Katolička zemlja s puno, puno duhovnosti i pokreta, aktivnih laika. Nezamislivo je što bi bilo da nije primjerice katehista. Island, pak, stari kraj, sve do sada ponosan na sebe, svoju povijest i kulturu, sada se miješa ni ne zna sve s čime. Bog mi oprostio! Protestantska zemlja, katolici su dijaspora – i osim u glavnom gradu Reykjaviku – uglavnom stranci. Isto tako došli sa svih strana svijeta, pa se tek stvara jedna tradicija“, objasnila je misionarka dodavši glede prilagodbe na mentalitet najprije Brazila, a potom i Islanda: „Ma to ti je – gledaš ljude, pa učiš od njih. Mi sestre na Islandu često razgovaramo pa zaključimo kako su ljudi svugdje isti, samo treba otkriti kako reagiraju.“

Posebno je istaknula kako je jedna mudra inkulturacija jako važna. „U Brazilu, u biskupiji gdje sam ja bila, svi su bili Brazilci, pa je nama bilo lakše. Učile smo od domaćih pastoralnih radnika, i pomagale im da se 'bolje' evangeliziraju, odnosno 'ulijetale' gdje je trebalo nešto 'ispraviti'. Ovdje je drukčije. Sami Islanđani su uglavnom protestanti, a mi svi onako 'sa strane', pa je malo teže. S jedne strane mi se čini kako nismo dobro 'iskoristili' prisutnost vlč. Hjaltija koji je jedini katolik u svojoj obitelji. On ima i nećakinju pastoricu... A s druge strane – i gotovo svi vjernici su nam stranci, pa se nekako moramo snalaziti da se svi inkulturiramo, a ne 'izgubimo' silu evanđelja u ovoj skrajnje sekulariziranoj zemlji“, rekla je misionarka Gavrić.

Ponosna na svoje
Kada je bilo riječi o tomu koliko Crkva u Hrvata radi glede misija, s. Celestina je posebno naglasila kako je osobno veoma ponosna na tu stvarnost. „Tolika animacija, toliko vjerničko, molitveno i materijalno zajedništvo, ne znam ima li još gdje tako. Nacionalni ravnatelji bi sigurno na ovo bolje odgovorili jer ja nemam uvida u rad drugih naroda. Znam kako sam prigovorila svojim Brazilcima kad su htjeli mene staviti u prvi plan na godišnjicu župe, pa sam rekla kako bi bilo bolje da malo misle na misionarke Brazilke. Znam da Crkva na Islandu uglavnom živi od vjerničke zauzetosti Crkve u Njemačkoj, te kako smo i mi u Brazilu, kad se gradila crkva, dobile pomoć također iz Njemačke, Nizozemske te iz Papinskih misijskih djela u Rimu“, kazala je.

Privodeći razgovor kraju, sa sestrom smo prokomentirali i godišnje susrete misionara Crkve u Hrvata, na što je ona rekla kako su oni za nju obogaćenje i osvježenje, iako je do sada sudjelovala na svega četiri. „Kad sam iz Brazila došla na Island, rekoh: 'Nemojte me isključiti, ja doživljavam da mi je ovdje mjesto.' I nisu. Bogu hvala, jer Island jest misijska zemlja“, kazala je sestra.