Diljem kontinenata, filipinski katolici pojavljuju se – kako je svojedobno kazao blagopokojni papa Franjo – „krijumčarima vjere“: vjernici koji nose Evanđelje ne argumentima, nego prisutnošću, ustrajnošću i nadom, piše EWTN News.

Tijekom prvog Simbang Gabija, devetodnevnog niza zavjetnih misa koje su filipinski katolici slavili od 16. do 24. prosinca, uoči Božića, a Papa predslavio u bazilici Sv. Petra – Franjo je 2019. rekao: „Često sam govorio kako su ovdje u Rimu filipinske žene 'krijumčari' vjere! Jer gdje god idu na posao, siju vjeru.“

Nikada te riječi nisu bile vidljivije nego u iskustvu milijuna Filipinaca koji žive i rade u inozemstvu. Ono što je započelo kao radna migracija postalo je neplanirani, ali nepogrešiv oblik evangelizacije – koju nose obične katoličke obitelji čija se vjera živi otvoreno, zajednički i radosno.

Vjera u svakodnevnom životu

Za mnoge „filipinske radnike u inozemstvu“ [pojam koji se koristi za osobe s filipinskim državljanstvom koje borave u drugoj državi na ograničeno razdoblje zaposlenja, op.prev.], migracija nikada nije bila zamišljena kao misija. Na stvari je bilo ekonomsko preživljavanje i odgovornost prema obiteljima kod kuće.

^{Članovi udruge Parovi za Krista na formaciji u župi Presvetog Srca Isusova u Manami, Bahrein}

No, za Fulgencija Abuana, koji je desetljećima radio na Bliskom istoku, vjera se polako pomicala s margina u središte njegova života u inozemstvu. Kroz susrete s laičkim crkvenim pokretima poput Parova za Krista u Bahreinu, njegova se vjera produbljivala redovitim molitvenim sastancima i programima formacije. Osobna obnova postupno je postala zajedničko svjedočenje. Prisjetio se kako njihov rad nikada nije bio konfrontacijski ili otvoreno misionarski. Umjesto toga, odvijao se kroz prisutnost – dočekivanje novih dolazaka putnika, pozivanje drugih na molitvu, organiziranje druženja nakon mise i jednostavno ponovno vraćanje ljudskosti župnom životu.

U okruženjima gdje je javno izražavanje vjere bilo ograničeno, Filipinci su naučili svjedočiti tiho, ali dosljedno.

Slučajni misionari

Isti obrazac vidljiv je i u Istočnoj Aziji. U Japanu, laička misionarka Erlyn Regondon provela je više od desetljeća radeći s Nadbiskupijom Tokio, prateći filipinske migrante, osobe na stručnom osposobljavanju u tehničkim zanimanjima te župljane iz različitih dijelova svijeta. Primijetila je kako mnogi Filipinci koji su bili samo marginalno uključeni u župni život kod kuće često postanu duboko angažirani kada se nađu u inozemstvu. Ekonomska nužda može potaknuti migraciju, objasnila je, ali udaljenost od obitelji i poznate kulture često budi dublje oslanjanje na vjeru. Filipinci tako bivaju članovi zbora, katehete, ministranti i koordinatori župa – uloge koje nikada nisu zamišljali da će preuzeti na Filipinima.

^{Članovi Engleske pastoralne službe Katoličkog međunarodnog centra u Tokiju pred Kupolom atomske bombe tijekom hodočašća u Hirošimu u svibnju 2024.} 

Japanski crkveni vođe su to primijetili. Kardinal Tarcisio Isao Kikuchi iz Tokija više je puta priznao Filipince ne samo kao migrante koje treba pratiti, nego kao učenike misionare čija prisutnost unosi energiju, mladost i stabilnost u župni život.

Crkva oživljena filipinskom pobožnošću

U Sjedinjenim Državama postoji slična dinamika. Pomoćni biskup Philadelphije mons. Efren Esmilla, filipinski pastir koji služi Crkvi u Americi, više je puta svjedočio kako neke župe na rubu zatvaranja doživljavaju iznenadnu obnovu kroz filipinske imigrante. Prema njegovu opažanju, filipinske pobožnosti – poput Simbang Gabija, procesija Velikog tjedna, Marijinih blagdana i duboko euharistijske duhovnosti – čine više od očuvanja kulturološkog identiteta. Ove prakse vraćaju radost, sudjelovanje i zajedničku toplinu. Druženje nakon mise, zajednički obroci, glazba i vidljivo gostoprimstvo postaju ulazne točke ne samo za Filipince, nego i za dugogodišnje župljane koji su se udaljili od Crkve. Istaknuo je konkretne primjere: župe koje su nekoć brojale manje od desetak vjernika za Božić sada su ponovno pune nakon što su povjerene filipinskim zajednicama. Umjesto zatvaranja crkava, biskupije se sve više oslanjaju na predane laike – mnogi od njih su migranti – kako bi održali župnu upravu, katehezu i djelovanje usred stalnog nedostatka svećenstva.

Rođen i obrazovan na Filipinima, te zaređen za svećenika i posvećen za biskupa u Sjedinjenim Državama, mons. Esmilla je kazao kako vjeruje da ova obnova nije slučajna. Filipinska duhovnost, objasnio je, duboko je euharistijska i relacijska. Misa se prirodno prelijeva u bogoslužje.

Svjedočanstvo izvan crkvenih zidina

To tiho svjedočanstvo ponekad se proteže daleko izvan granica župe. Vlč. Kenneth Rey Parsad, nedavno zaređeni filipinski svećenik čije je pjevanje psalma tijekom mise koju je predvodio papa Franjo u katedrali u Manili 2015. privuklo međunarodnu pozornost, prisjetio se kako je bio iznenađen porukama koje je nakon toga primio – ne samo od katolika nego i od nekršćana. „Dobivao bih poruke u kojima je pisalo: 'Nisam kršćanin, musliman sam – ali bio sam nadahnut'“, prisjetio se. Za njega je to iskustvo naglasilo kako evangelizacija nije uvijek namjerna. „Samo sam pjevao psalam“, rekao je. „Nisam bio ja. Bila je to Božja milost.“ Za vlč. Parsada, koji je odrastao u obitelji oblikovanoj migracijom, evangelizacijska uloga filipinske dijaspore čini se duboko poznatom. Vjera postaje vidljiva, ne kao ideologija, nego kao živo povjerenje.

^{O. Kenneth Rey Parsad u katedrali Madeleine u Salt Lake Cityju nakon svog svećeničkog ređenja 13. lipnja 2025.}

Filipinska dijaspora u brojkama

Prema podacima Filipinskog statističkog zavoda, procjenjuje se da je 2023. godine 2,16 milijuna Filipinaca radilo u inozemstvu. Većina ih je bila u Aziji (77,4%), zatim u Americi (9,8%), Europi (8,4%), Australiji (3,0%) i Africi (1,3%).

Saudijska Arabija ostaje glavno odredište, ugošćujući oko petinu svih filipinskih radnika u inozemstvu, a slijede je Ujedinjeni Arapski Emirati. Čak i u zemljama u kojima su Filipinci brojčana manjina, njihova prisutnost u župnim službama, zborovima i kapelanijama često je nesrazmjerna njihovu broju. Iza ove statistike stoje zajednice koje zajedno mole, dijele obroke, organiziraju devetnice, slave svetkovine te tiho obnavljaju župni život gdje god se nasele.

Pastoralni odgovor Crkve

Konferencija katoličkih biskupa Filipina (CBCP) odavno je prepoznala pastoralnu i misionarsku dimenziju migracija. Putem svoje Biskupske komisije za migrante i putnike, Crkva podržava kapelanije, programe laičke formacije i pastoralnu pratnju za migrante koji se suočavaju s usamljenošću, kulturološkim raseljavanjem te rizikom od opadanja vjere.

Domaćinske biskupije sve više surađuju s filipinskim crkvenim institucijama, prepoznajući kako služba migrantima nije samo briga nego i misija. Filipinski svećenici, redovnici i laici sada služe diljem svijeta – često u regijama koje su stoljećima ranije prvi put evangelizirali zapadni misionari.

Ovaj tihi preokret daje konkretan oblik uvidu pape Pavla VI. u njegovoj apostolskoj pobudnici Evangelii Nuntiandi iz 1975. „... Crkva je evangelizatorica, ali ona počinje time što je sama evangelizirana... Poslana i evangelizirana, Crkva sama šalje evangelizatore.“

Vjera nekoć primljena, sada dijeljena

Prije 500 godina, kršćanstvo je stiglo na Filipine preko stranih misionara. Danas se povijest zatvorila. Potomci onih koji su nekoć bili evangelizirani sada nose vjeru preko granica, uglavnom ne namjerno, nego zbog zahtjeva samog života. Kao što je blagopokojni papa Franjo primijetio, filipinski katolici „krijumčare“ vjeru kroz radost, služenje i vjernost. Gdje god se Filipinci okupljaju – na poslu, bogoslužju ili jednostavnom druženju – Crkva tiho ponovno pušta korijenje. U svijetu koji traži nadu, ta tiha vjera i dalje govori.

KT