Piše: s. Vedrana Ljubić/ KT

Pisati o  aktualnoj situaciji kod nas u misiji nemoguće je bez spominjanja COVID-a-19. Iako smo svi umorni od korone, najradije bih preskočila i ne spominjala je, a to je nemoguće...

Crkve i dalje zatvorene!
Mi smo do sada imali dva puta lockdown, a zadnji je nakon 42 dana djelomično prestao. Do petka, 2. kolovoza skoro je sve bilo u stanju mirovanja; zatvorene crkve, škole, radnje, uredi, prijevoz itd. Od petka se može kretati, otvorene su trgovine, uredi, može se kretati iz općine u općinu, ali su škole i dalje zatvorene. Bogomolje: crkve, džamije također su i dalje zatvorene. Predsjednik je, bez puno razmišljanja, zabranio otvoriti crkve i džamije na čak još dva mjeseca. Nakon što su vjerski predstavnici reagirali tako što su na vijestima izjavili: „Od korone ćemo se oporaviti i ekonomija će biti bolja, duhovni oporavak će teže ići jer su se ljudi odvikli od crkve, džamije.“ Kad ovakvo što čujem kao vjernica i misionarka, strah me primi i pitam se hoće li Gospodin, kad dođe, naći vjere na zemlji… Oprosti mi, Gospodine, što posumnjah!

I za obrazovanje zahvalni Bogu
U ovakvom vremenu neizvjesnosti Ministarstvo školstva obznanilo je rezultate završnih razreda osnovnih i srednjih škola – ovdje se naime završni razredi polažu i ispravljaju ispiti na državnoj razini. Obično objave na televiziji kako su škole i đaci prošli i kako su reagirali na rezultate. Uvijek će prikazati samo odlične učenike i dati im riječ da kažu kako i zašto su prošli odličnim uspjehom. Skoro da svaki učenik počne svoj govor s: „Najprije za uspjeh zahvaljujem Bogu, pa roditeljima i donatorima koji mi plaćaju školarinu“, a onda će zahvaliti učiteljima, prijateljima s kojima su učili... Ne mogu, a da i sama ne zahvalim Bogu i zamolim ga da i dalje bude uz svoju djecu posebno za onu koju mi Kćeri Božje ljubavi, uz pomoć dobročinitelja, školujemo i koja su prošla, ne samo odličnim uspjehom, nego za svu djecu.

U ovom vremenu neizvjesnosti dogodio se i Tokyo – odnosno Olimpijske igre, sportsko natjecanje kada brojni sportaši, posebno naši hrvatski, nakon uspjeha zahvaljuju Bogu, Gospi… Oh, kako je to lijepo i utješno čuti.

Mi pomažemo i bogoslove koji studiraju te naša dva đakona od 2019. strpljivo čekaju na ređenje. Trebali su se rediti 17. srpnja ove godine, no lockdown je uveden 10. srpnja. Ako će crkve biti zatvorene još dva mjeseca – tko zna kada će se rediti… Preporučam ih u vaše molitve. Za Afrikance je jako važno slavlje sa što većim brojem uzvanika – neće im biti lako prihvatiti činjenicu da samo roditelji mogu biti nazočni na ređenju. Takva je opcija bila i za 17. srpnja.

Nema stajanja, uz Božju pomoć
Uz Gospodinovu pomoć mi, sestre, radimo u uvjetima kakve imamo. Prošle smo godine u listopadu otvorili rodilište u našoj prvoj misiji Rushooki gdje djeluju naše s. Bogdana Markić i s. Marta Čović.

Mi iz Kampale, zajednice kojoj ja pripadam, gradimo misiju u Soroti biskupiji. Kad završimo radove ondje, idemo dalje u Olilim gdje žive Iteso i Karamodja plemena. To mjesto je daleko od Sorotija – 86 km, u pravoj-pravcatoj šumi/grmlju. Tu smo – za sada – kupili zemlju za samostan i projekte, dok u Sorotiju mislimo još uz samostan izgraditi smještaj za djecu s posebnim potrebama, za one koji ne mogu u školu; a u Olilimu ćemo, najvjerojatnije, izgraditi školu za djecu s posebnim potrebama, krojačku i kuharsku školu.

Za realizaciju projekta u Sorotiju i Olilimu odgovorna sam ja i mogu reći da sam jako zadovoljna te Bogu i dobročiniteljima zahvalna. I dalje preporučam naše misijsko djelovanje u vašu molitvu i svaku drugu pomoć. Bog vas blagoslovio!