Island

"Koronavirus" i Katolička Crkva u Akureyriu


Sa "sjevera Sjevera" reklo bi se, odnosno sa sjevera Islanda iz Akureyria, javlja nam se misionarka s. Celestina Gavrić koja je progovorila o tomu kako se ona sama nosi sa stanjem uzrokovanim pandemijom, ali i kakva je situacija u njezinoj misiji...

Iako kaže kako je poticaj, osobito iz Misijske središnjice u Sarajevu, da se misionari javljaju kako praktično proživljavaju koronavirus krizu, već duže vremena pokrenut, nekako joj se, priznaje, činilo teško da nešto kaže iz ove zemlje koja je na glasu kao bogata i organizirana.

Dobili priliku – svi!
Ali kako kaže – evo i izazova: kad je riječ o nevidljivom, malenom ali ipak jačem virusu od nekog „običnog“ koji se pokazao jači od svega globusa – nema iznimaka. „Bogati i organizirani Island također se suočio s korona borbom. Priznajem da je ovdje ipak puno manje onoga 'općeg' trpljenja u vezi korone. I još nešto: jedno je istina, a to je da smo svi, ama baš svi dobili priliku da nešto činimo za druge, što do sada nismo činili“, započela je svoj doživljaj aktualne situacije s. Celestina.

Napomenula je kako su se pastoralno morali potpuno preorganizirati. „Nas troje kateheta: župnik, moja poglavarica s. M. Marcelina i ja, sada svi imamo vjeronauk po skype metodi. Ja sam to već od prije dobrano radila, a njih dvoje su se morali onako odjednom preokrenuti. Pa i moje grupe koje su bile godinama naučene na osobni kontakt, su mi priuštile dodatnu muku. Naime, vrijeme nam već podosta nije dopuštalo da izlazimo, tako da je mojih pet grupa iz filijale Dalvik moralo biti 'prebačeno' na skype, a nemaju nikakvih materijala u rukama. Onda ja pošaljem internetom materijale, a ono, neki roditelji ne uspiju to djeci pripremiti, neki nemaju printera, i onda se nagađaj s djecom na zaslonu... To isto mi se dogodilo i sa Akureyri skupinom. Dok sam se borila oko onih daleko, nisam ni primijetila da nisam na vrijeme predala djeci materijale, a onda je došlo da se ne posjećujemo, a oni da ne dolaze u crkvu“, prepričala je svoju novonastalu situaciju misionarka Gavrić.

Pastoralne aktivnosti...
Dotaknula se također i slavljenja svetih misa spomenuvši i kako su one na filijalama otkazane. „A mi sestre smo sigurno jedna od najsretnijih zajednica i redovničkih i općenito kršćanskih. Župnik se ne boji da bismo se mogli jedni od drugih zaraziti samo kontaktom u sv. misi ili ispovijedi, tako da nismo ostale bez mise ni jednog jedinog dana, imale smo sve obrede Velikog tjedna, i normalno se ispovijedamo svaka dva tjedna. Dva puta smo se ispovijedale u povećoj dvorani, svako na jednom kraju stola, a onda smo prešli na normalno – j ispovjedaonica“, napomenula je dodavši kako je Prva pričest bila planirana 3. i 10 svibnja, no sada ne znaju kad će biti, a roditelji i djeca to razumiju i prihvaćaju. Također, duhovna obnova djece nije mogla biti održana, a za Sv. krizmu planiranu 20. svibnja, još će se vidjeti, ali duhovna obnova krizmanika najvjerojatnije neće biti održana budući da je bila predviđena za 13. svibnja.

Potom je još dodala i kako su obrede Velikog tjedna uspjeli direktno prenositi, kako bi vjernici mogli barem tako sudjelovati. „U crkvi nemamo uređaja za internet, pa smo se snalazili tako da je netko posudio internet sa svog telefona, kasnije smo upotrebljavali župnikov, a ja donesem računalo i onda oni to prikopčaju, pa je funkcioniralo. I obično je bilo otprilike onoliko sudionika koliko bi ih bilo u crkvi da smo se smjeli okupljati. Na nekim obredima čak i više“, ispričala je sestra.        

Svoju, vašu – našu
Zatim se nadovezala na ranije spomenutu tvrdnju: „Rekoh sa smo svi dobili priliku činiti za druge nešto što do sada nismo činili. Tako mi dnevno nosimo ručak starijoj gospođi od 17. ožujka. Ona je naime jedan od naših siromaha. Početkom godine je nekoliko tjedana dolazila dnevno k nama na ručak, jer je zima bila preteška da bi išla trostruko dalje nego k nama. A onda je nestala. To je nama normalno, ali kako je zima sve jače pritiskala, meni nešto nije dalo mira, pa sam se provezla ispred njezine kuće. Snijeg do pojasa, i nikakvog znaka da se tu netko kreće. Gdje li je? Nekud otišla? Umrla unutra? A ne znam gdje se zanimati za nju. Znamo da ima sestru, ali žena je 13 godina starija od nje, a ona je već blizu 80-tih, pa mi to ne bi pomoglo. I tako nekoliko dana smišljam i nisam ništa smislila. Policija? Bolnica? Kakav društveni dom? A poslije tri-četiri dana ona se sama javi. 'Moram biti odvojena. Bila sam u jednom staračkom domu na tjedan dana, onda sam išla liječniku pa kući. Kad ono zovu me –  kad ste bili u zdravstvenoj stanici, tamo je bio netko zaražen, molimo Vas da se držite odvojeno – sad ne smijem nikuda, pa vas molim da li biste mi mogli donositi hranu ova dva tjedna i ostavljati pred vratima? A onda, u staračkom domu, to je neka vrsta hotela, bili su i neki stranci, pa bih ja onda dodala još onih pet dana, koliko sam bila tamo'. A onda, kako kaže, budući da je u visokoj dobi – a to je onda grupa u opasnosti, molila je da nastavimo“, ispripovijedala je misionarka.

Također, spomenula je još jednog siromaha, koji je sam i bolestan, ali koji inače, kad nije ovakva situacija, ide na druženja gdje imaju programi za takve osobe ili iziđe u trgovinu i ode u crkvu...“No, sada većina toga ne radi, u trgovini nema što raditi svaki dan. Onda on naziva: 'Evo, sve je zatvoreno, sad ide Veliki tjedan, pa će i crkve biti zatvorene, mogu li ja vas sestre, nazvati svaki dan da s nekim kontaktiram? A na kraju, i zašto bih nazivao u svoju crkvu (luteransku), kad ja vas poznam bolje od njih svih tamo?!' I tako svaki dan odslušati njegovu priču i doživjeti sreću da primijetiš da će smiren i zadovoljan čekati slijedeći dan. Jer on, kad se osjeća dovoljno dobro, radije dođe k nama u crkvu nego kod svojih u luteransku“, posvjedočila je simpatično s. Gavrić.

Ispričala nam je s. Celestina i o svojevrsnom „drive-in“ blagoslovu jela. „Naš je župnik održao blagoslov jela u četiri navrata, na autostajalištu. Zamolio je ljude da ostanu u autima, otvore prozor, i sve je išlo normalno. Za udaljena mjesta je dobio molitve na poljskom koje obitelj može sama izmoliti kao blagoslov jela na Veliku subotu i to smo objavili na našim mrežnim stranicama, i ljudi su bili zahvalni. Kažem na poljskom, jer je običaj blagoslova jela za naše vjernike uglavnom prisutan kod Poljaka. Tu i tamo je netko iz Litve, Letonije, Slovačke i veoma malo Hrvata. Dakle: poljski zadovoljava potrebu“, objasnila je redovnica.

Na kraju je spomenula kako zdravstveni stožer prati situaciju i obavještava narod, te kako smiju izići na ulice u šetnju, što se, kako kaže, i neizmjerno preporuča izići na čist zrak i kretati se. „Trgovine su uglavnom otvorene, ali su naznake za dva metra razdaljine, pri kasama zaštitno staklo, ne prima se novac, nego se plaća samo karticama. Kod ulaza trgovine su čuvari koji prate da ne bude previše naroda odjednom unutra. Narod je discipliniran: ja se čak i loše osjećam. Svi se vladamo kao da se bojimo jedni drugih. Ali svi znamo zašto je to tako, i rješavamo nelagodu – smiješkom“, poručila je ova vesela karmelićanka koja se svojim vedrim duhom jako dobro, kako smo čuli, nosi i s ovom pandemijom koronavirusa.

J.P., KT